|
|
| |
| 1 | | | Za Antenu M piÅ¡e: Miljan VeÅ¡ović | | Duh Belvedera – Crna Gora na prvom mjestu |
 Kako je već viÅ¡e puta rečeno, Crna Gora se nalazi u velikoj opasnosti. Njena državnost, nacionalni identitet i spoljno – politička orijentacija su pod intenzivnim napadom. Često se, međutim, čini, da ove vrijednosti niko ne brani. Zato je prijetnja „nove 1918“ veoma stvarna, veoma opipljiva i svakim danom sve izraženija.
Jedan od razloga zaÅ¡to je to tako je činjenica da političke partije i organizacije koje su predvodile suverenističke snage na referendumu 2006. svakodnevno gube glasove. Na posljednjim parlamentarnim izborima, održanim juna 2023, ove partije su osvojile otprilike polovinu glasova koje su imale na izborima 2020, koje su takođe izgubile. Ovo je u javnosti na neki način predstavljeno kao djelimičan uspjeh. To nije istina. Gubljenje četvoro izbora zaredom i polovine birača u neÅ¡to viÅ¡e od tri godine se može opisati u dvije riječi – ozbiljan neuspjeh.
Puno je razloga za ovaj neuspjeh. Jedan od najvažnijih, međutim, se često zaboravlja. Izborna platforma i narativ koji pro – independističke, prozapadne partije koriste na izborima je gotovo isti kao 2006. Taj narativ se bazira na vrsti patriotske retorike koja je 2006. bila pravovremena, ali je 2024. već zastarjela. Vrijeme je za novi narativ i nove političke snage koje ga promoviÅ¡u. Jedan od ciljeva ovog članka je da prezentuje neke od ideja tog novog narativa.
Prije svega, i najvažnije – svaka etnička grupa u Crnoj Gori, osim jedne, ima političku partiju koja reprezentuje i promoviÅ¡e njene interese i nacionalni identitet. Crnogorci takvu partiju nemaju. To treba da se promijeni. Politička partija koja će, iako naravno otvorena za sve etničke grupacije, prvenstveno brinuti o interesima Crnogoraca, mora da postoji. Uz dužno poÅ¡tovanje –Crnogorci su jedina etnička grupa u Crnoj Gori koja nema „rezervnu državu“. Na primjer - Srbi imaju Srbiju, BoÅ¡njaci BiH, Hrvati Hrvatsku, Albanci Albaniju i Kosovo. Ako Crna Gora izgubi svoju državnost, Crnogorci su jedini koji bukvalno nemaju gdje/kome da se okrenu.
Pored toga, pomenute nove političke snage treba da učvrste one aspekte crnogorskog identiteta koje su relevantne u danaÅ¡nje vrijeme, i koje nijesu bazirane na ljudima i događajima koje živi ljudi u Crnoj Gori nijesu upoznali ili iskusili. Ovo nije poziv da se odbacuje historija. Crnogorci svojom istorijom treba da se ponose. Ipak, patriotizam i nacionalni identitet se ne mogu bazirati samo na davnim događajima i ljudima. Potrebno je da Crnogorci „ponovo otkriju ljepotu“ 21. maja 2006. i ponovo se „zaljube“ u taj datum. Takođe treba „na sva zvona“ isticati činjenicu da, uprkos svim problemima, život u Crnoj Gori nakon 21. maja 2006. je bolji od svega onog Å¡to smo imali prije. Sa druge strane, potrebno je prestati sa korozivnom nostalgijom i pristrasnim glorifikacijama socijalističke Jugoslavije.
Prozapadna orijentacija Crne Gore treba da bude kamen temeljac crnogorskog patriotizma. Birači koji su zaokružili „Da“ na referendumu većinom to nijesu uradili da bi „ispravljali istorijske nepravde“ ili da bi „bili na strani potlačenih protiv zavojevača“. Birači su glasali za nezavisnu Crnu Goru zato Å¡to su željeli da budu gazde u svojoj kući, zato Å¡to su (pravilno) pretpostavili da će nezavisnost voditi boljem životu i zato Å¡to su željeli da Crna Gora bude dio Zapada. Stoga, za Crnu Goru i Crnogorce, promocija Euroatlantizma i srodnih politika i vrijednosti ne smije biti samo politička orijentacija, nego i dio naÅ¡eg identiteta, dio onoga Å¡to smo. Nezavisna Crna Gora može postojati samo ako je prozapadna – ako nije prozapadna, neće biti ni (faktički ili formalno) nezavisna. Nažalost, patriotske političke snage u Crnoj Gori (treba dodati, dijelom i zbog pogreÅ¡nog pristupa Zapada prema Balkanu baziranog na politici popuÅ¡tanja prema Srbiji) su počele to da zaboravljaju. Ne smije se dozvoliti da se ovo zaboravi.
U borbi za svoje interese, Crnogorci treba da prestanu sa opsesijom da budu „dobri momci“. Å ta ovo znači? Prije svega, aktuelna politička klima u Crnoj Gori pogoduje političkim „mesožderima“, a ne političkim „biljojedima“. Pro-ruske i pro-srpske političke snage, kao i Srpska pravoslavna crkva, igraju oÅ¡tro i u najveće uloge. Oni žele da Crne Gore kao države nema, a da se nacionalni identitet Crnogoraca poniÅ¡ti. Toliko je jednostavno. Stoga – na svaki, do posljednjeg, pokuÅ¡aj da se ugrozi crnogorski nacionalni identitet treba reagovati protestima i građanskom neposluÅ¡noÅ¡ću. Kada gradonačelnik NikÅ¡ića pokaže srednji prst na crnogorsku himnu, kada se ugledni crnogorski naučnici proganjaju zbog kritike SPC, kada predsjednik crnogorskog Parlamenta odbija da istakne zastavu Crne Gore u zvaničnim prilikama – naÅ¡i glasovi moraju da se čuju, i to ne samo u medijima, nego i na ulici, i na onim mjestima gdje se ta nepočinstva deÅ¡avaju. Potrebno je ponovo oživjeti „duh Belvedera“.
NiÅ¡ta od ovoga se joÅ¡ uvijek ne deÅ¡ava. Suverenističke političke partije se i dalje drže „pacifističkog“ pristupa, u uzaludnoj nadi da će se aktuelna vladajuća koalicija nekako raspasti a suverenisti ponovo ući u vladu. Medijska scena je u najvećoj mjeri kontrolisana od strane Srbije i Rusije. Intelektualna scena je u joÅ¡ gorem stanju –kad govorimo o suverenistima, malo toga novog se tu pojavilo od 2006. U nevoljnosti da promijene stare navike ili „uteknu“ iz udobnosti salonskog ljevičarenja, suverenistički javni djelatnici (čast izuzecima) se i dalje drže decenijama starih priča za koje je malo koga briga. To sve kombinuju sa „punom dozom“ intelektualne sujete – za pojedine od njih je izgleda važnije ostati vjeran post – modernističkim, antizapadnim narativima Fukoa, Lakana ili Frankfurtske Å¡kole (a ovo im dodatno koristi da pokažu Å¡irom auditorijumu kako su sofisticirani, „načitani“ i „intelektualni“) nego da spasavaju državu.
Strukturalizam, post – modernizam ili Marksizam neće spasiti naÅ¡u zemlju. Neće je spasiti ni odavno mrtvi Josip Broz Tito i njegovi odavno mrtvi partizani. Neće je spasiti ni iluzija da će suverenističke partije, ako budu tihe i djeluju samo „u okviru institucija“ dobiti Å¡ansu da ponovo uđu u vladu. Nažalost, niko viÅ¡e ne poÅ¡tuje crnogorske patriote. Trenutno se nalazimo van tokova političke moći, van institucija i predmet smo podsmijeha. Crnogorske patriote treba da ponovo zadobiju poÅ¡tovanje – a biće poÅ¡tovani samo ako ih se boje. Onog momenta kad se jasno demonstrira i Zapadnim partnerima i političkim protivnicima da će svaki pokuÅ¡aj da se crnogorski identitet unizi ili uniÅ¡ti izazvati ogromne probleme i nesagledive posljedice –strah će se vratiti, a sa njim i poÅ¡tovanje.
- Duh Belvedera“ i ovdje treba da bude ideja vodilja. Ali ideja vodilja može biti i jedna (u Crnoj Gori) malo manje poznata stvar – govor predsjednika SAD Bajdena nakon povlačenja američkih snaga iz Avganistana. Kada su Bajdena pitali zaÅ¡to je naredio povlačenje, jedan od odgovora je bio i da, ukoliko Avganistanci nemaju volje i želje da se bore za svoju zemlju a protiv Talibana, američka vojska ih ne može spasiti radeći to umjesto njih. Isto se može primijeniti i na Crnu Goru – ako Crnogorci ne žele da brane svoju slobodu, svoju nezavisnu državu i svoj identitet, ne treba da očekujemo od Zapada da će to umjesto nas da radi. Crnogorci treba da budu prvi, najglasniji i najuporniji u ovoj borbi. Upravo to treba da bude primarni zadatak svih novih političkih snaga koje promoviÅ¡u njihove interese. I tek kad sami okrenemo borbu, možemo da očekujemo od Zapada da pomogne, i da ga kritikujemo ako to ne uradi.
Jedno od ključnih pitanja za preživljavanje i odbranu Crne Gore, Crnogoraca i naÅ¡eg nacionalnog identiteta je sljedeće – ko treba da bude državljanin Crne Gore. U proteklih 30 godina, Crna Gora je prihvatila ogroman broj izbjeglica i privremeno raseljenih lica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, kao i emigranata iz Turske (nakon pokuÅ¡aja puča u toj zemlji 2015), Rusije i Ukrajine (nakon ruske agresije u februaru 2022). Prihvatanje izbjeglica i pomoć ljudima u nevolji je naravno pozitivna, humana stvar. Međutim, velika greÅ¡ka je napravljena kada je crnogorsko državljanstvo, „šakom i kapom“ dato gotovo svim ljudima koji su odabrali da ostanu u Crnoj Gori čak i dugo nakon zavrÅ¡etka ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ovo je izmijenilo ne samo etničku strukturu države, već i (Å¡to je mnogo veći problem), biračko tijelo. Sa druge strane, veliki broj pripadnika crnogorske dijaspore na Zapadu, ljudi koji su zaista puno pomogli Crnoj Gori, ne mogu da dobiju crnogorsko državljanstvo.
Ovo nije pokuÅ¡aj izazivanje ksenofobije. Nije, međutim, normalno da ljudi koje je Crna Gora spasila od rata i gubitka života i imovine dobiju pravo glasa u Crnoj Gori, da bi ga zatim koristili tako Å¡to glasaju za poniÅ¡tenje crnogorske državnosti i nacionalnog identiteta. Nije normalno da, svaki put kada su u Crnoj Gori izbori, kolone automobila i autobusa prelaze granicu iz BiH i Srbije, glasaju (nelegalno, naravno) za pro-srpske i pro-ruske partije a onda se vraćaju kući u svoje zemlje. Nije normalno da, na primjer, MiloÅ¡ Raonić nema državljanstvo Crne Gore, a Vesna Bratić ga ima. NiÅ¡ta od ovoga nije normalno, i Crnogorci treba da teže okončanju ovakve prakse.
Kako to izvesti? Naravno, nije lako. Zalaganje za strože granične kontrole, posebno u doba održavanja izbora, je prvi neophodni korak. Organizacija protesta u svim gradovima Crne Gore ukoliko vladajuća većina pokuÅ¡a da amandmanski izmijeni Zakon o državljanstvu tako Å¡to će dozvoliti građanima Srbije crnogorskog porijekla da glasaju u Crnoj Gori a oduzeti pravo glasa crnogorskoj dijaspori na Zapadu je drugi neophodan korak. To međutim nije dovoljno. Crnogorci sami treba da se zalažu za promjene druge vrste u Zakonu o državljanstvu. Te promjene treba da uključe specificiranje opsežnog istraživanja i evaluacije ko je sve dobio crnogorsko državljanstvo (i pravo glasa) nakon 2006, da li su ti naturalizovani građani Crne Gore počinili krivična djela, i posebno djelovali protiv Crne Gore, njenog suvereniteta, ustavnog poretka i nacionalnog identiteta nakon Å¡to su stekli državljanstvo i, posljedično – ko to stečeno državljanstvo treba da zadrži, a ko ne.
I ponovo – put do ovog cilja je veoma težak, sa mnogo pravnih i političkih izazova. Ali, nije nemoguć. I Å¡to je najvažnije – na tom putu nema ničeg anti – demokratskog, niti krÅ¡enja ljudskih prava. Dobar primjer kako je to moguće izvesti je država sa možda najdužom tradicijom demokratije i poÅ¡tovanja ljudskih prava na svijetu – Ujedinjeno Kraljevstvo. Donji dom Parlamenta UK je 2006. usvojio Zakon o imigraciji, azilu i državljanstvu. Taj zakon, između ostalog, predviđa da Sekretarijat za unutraÅ¡nje poslove može pojedincu oduzeti britansko državljanstvo ukoliko „procijeni da je to oduzimanje u skladu sa javnim dobrom“. Ovo uključuje i slučajeve kada se procijeni da su pojedini naturalizovani građani Velike Britanije prijetnja po nacionalnu bezbjednost te zemlje. Pored toga, ovaj Zakon dozvoljava oduzimanje državljanstva naturalizovanim državljanima UK ukoliko Sekretarijat za unutraÅ¡nje poslove se uvjeri da ti državljani imaju pravo na državljanstvo druge države.
Upravo ovo je potrebno Crnoj Gori – zakon koji će omogućiti da se istraži ko je sve dobio državljanstvo, u kojim okolnostima, kako su se ti naturalizovani državljani ponaÅ¡ali nakon Å¡to su dobili državljanstvo i da li mogu dobiti državljanstvo svojih matičnih država, imajući u vidu da su ratovi u njima odavno zavrÅ¡eni. Naravno, ovo ne znači da se treba zalagati da svaka izbjeglica ili raseljeno lice koje je dobilo državljanstvo isto izgubi. Velika većina tih ljudi su uzorni građani Crne Gore koji poÅ¡tuju zakon i svakodnevno doprinose dobrobiti naÅ¡e države. Ipak, potrebno je da postoji pravni i institucionalni mehanizam koji će omogućiti oduzimanje državljanstva kada se zato ukaže potreba.
Crkveno pitanje je drugo veoma važno pitanje koje treba obraditi. Crna Gora i crnogorski nacionalni identitet ne mogu biti kompletni bez autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Pitanje je, međutim, kako do toga doći. Pristup koji je forsirao nekadaÅ¡nji predsjednik Đukanović i njegova (tada) vladajuća koalicija: pokuÅ¡aj pregovaranja sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem u nadi da će on jednog dana povesti SPC u Crnoj Gori u pravcu autonomije i autokefalnosti; a paralelno pokuÅ¡avajući učiniti crkve i manastire koje nije sagradila SPC pristupačnim za sve vjernike tako Å¡to će se ti sakralni objekti upisati kao državna imovina, nije bio uspjeÅ¡an. Kao Å¡to znamo – partije naklonjene SPC su dobile izbore, formirale tri vlade zaredom, a jedna od tih (Abazovićeva) vlada je potpisala tzv. „Temeljni ugovor“ sa SPC, kojim je SPC dobila gotovo sve Å¡to je htjela u Crnoj Gori.
Nažalost, Crnogorci treba da prihvate činjenicu da je SPC „pobijedila u prvoj rundi“ i da je politički i pravni zamajac sada na njihovoj strani. Å taviÅ¡e, svaka politička snaga u Crnoj Gori treba da razumije da su, u prethodnih nekoliko decenija, vjera i crkva postali važan dio života velikog broja, moguće i većine, crnogorskih birača. Suverenističke partije i njima naklonjeni javni djelatnici su napravili veliku greÅ¡ku minimizirajući, ili čak odnoseći se sa prezirom ili Å¡alom, važnost religije. Za Crnu Goru je neophodno da njeni građani koji su vjernici ponovo prigrle patriotizam.
nnnKako to izvesti? Crnogorska pravoslavna crkva je obnovljena 1993. Pa ipak, od tada pa do dan danas, zanemarena je od strane independističkih snaga u Crnoj Gori i vlada koje su te snage formirale (dok su mogle). Kao posljedica toga, ta vjerska zajednica je sada u žalosnom stanju, a posljednji događaji na Cetinju su to samo potvrdili. Međutim, Crnogorska pravoslavna crkva može biti osnažena. Prvi korak – njeno sveÅ¡tenstvo i monaÅ¡tvo treba da „sredi svoju kuću“ i imenuje rukovodeću strukturu čiji se legitimitet ne dovodi u pitanje.
Nakon toga, crnogorske patriote, u zemlji i inostranstvu, treba da pomognu CPC da postane jako ukorijenjena svuda u Crnoj Gori. Umjesto dugačkih diskusija o tome ko drži pravo na „stare“ crkve i manastire (gdje su suverenisti u pravu, ali SPC ima ogromnu prednost) – zaÅ¡to ne pokuÅ¡ati dostići veoma ostvariv cilj – obezbijediti da svaka opÅ¡tina u Crnoj Gori ima izgrađenu crkvu/manastir u kojoj služi sveÅ¡tenstvo i monaÅ¡tvo CPC? Naravno, treba imati strpljenja – vrijeme rjeÅ¡avanja crkvenih pitanja se mjeri decenijama i vjekovima, ne danima i mjesecima. Međutim, kada jednom CPC postane ukorijenjena i poÅ¡tovana vjerska zajednica, biće lakÅ¡e privući pravoslavne vjernike, a takođe pregovarati sa Vaseljenskom patrijarÅ¡ijom oko formalnog priznanja autokefalnosti (kao Å¡to je to uradila Ukrajinska pravoslavna crkva). Ono Å¡to procrnogorske i prozapadne političke snage u Crnoj Gori nikako ne treba da rade je odbacivanje crkve, vjere ili konzervativnih ideja koje proističu iz religije a priori, a sve u uzaludnom, deluzivnom pokuÅ¡aju da se predstave „urbanim“, „kosmopolitskim“ ili „iznad svega toga“. Tako se gube izbori, a s izborima i svaka nada da pravoslavna crkva u Crnoj Gori može biti autokefalna. To mora da prestane.
Å ira diskusija oko unutraÅ¡nje i spoljno – političkih pozicija koje patriotske snage u Crnoj Gori treba da zauzmu bi zahtijevala mnogo dužu i temeljniju publikaciju od ovog članka. Na kraju krajeva, cilj članka je ukazati na nekoliko važnih tema i ideja – ne pisati program za političke parije. Ipak, nije zgorega ukazati na joÅ¡ dvije stvari.
Prvo, u spoljnoj politici, joÅ¡ jednom treba ponoviti – nezavisna Crna Gora i crnogorski patriotizam ne postoje bez prozapadne orijentacije. Stoga, odgovorno članstvo u NATO i podrÅ¡ka naÅ¡im NATO saveznicima je uslov svih uslova. Å to se tiče EU – treba prepoznati i priznati činjenicu da Crna Gora zadugo neće biti članica te organizacije, a možda neće uopÅ¡te. I naravno – implementacija reformi kako bi se u svakom momentu bilo spremno za članstvo treba da bude nastavljena. Ipak, potrebno se zalagati za izvjesne adaptacije u spoljnoj politici kako bi bili spremni za situaciju da se čekanje na članstvo oduži, ili sami proces pristupanja bude neuspjeÅ¡an. Adaptacije znače stvaranje joÅ¡ čvrÅ¡ćih veza sa NATO saveznicama koje nijesu u EU poput SAD, UK i Kanade, kao i sa regionalnim saveznicama poput Hrvatske i Albanije. Adaptacije znače i stavljanje nacionalnog interesa na prvo mjesto – čak i u situacijama kada se ono Å¡to je naÅ¡ nacionalni interes ne dopada administraciji u Briselu.
U unutraÅ¡njoj politici, ono Å¡to glasači žele je kraj tzv. „partitokratije“. Ovdje treba pogledati istini u oči – partitokratija i ogromna javna administracija kao njen rezultat je neÅ¡to čemu su veliki doprinos dale i suverenističke (od devedesetih do 2020) i pro-srpsko-ruske političke snage (od 2020. nadalje). Političke partije imaju interes da drže javnu (posebno lokalnu upravu) administraciju nepotrebno velikom, kako bi zapoÅ¡ljavali članove i simpatizere nakon izbora (ako uđu u vladu). Naravno, ova praksa treba da prestane i Å¡to je važnije – birači žele da ona prestane. Način da se to uradi je zalaganje za reformu javne administracije koja će rezultirati njenim smanjenjem i profesionalizacijom. Birači su puno puta očekivali da se to desi i svaki put su bili iznevjereni. Ukoliko ih je moguće ubijediti da postoje nove političke snage koje su ozbiljne u namjeri da taj proces dovedu do kraja – to može biti velika prednost za te snage.
Drugo, kazne za razna krivična djela u Krivičnom zakoniku CG su kriminalno niske. Ankete pokazuju da građani žele strožije kazne za Å¡iroki dijapazon krivičnih djela (pomenućemo ubistva, silovanje, pedofiliju, porodično nasilje, a ima ih joÅ¡). Takođe, osjetno strožije kazne su i način borbe protiv organizovanog kriminala – članovi mafijaÅ¡kih grupa će dobro da se zamisle ukoliko znaju da mogu provesti decenije (ili ostatak života) u zatvoru zbog onog Å¡to rade. Ovo je sistemski način borbe protiv organizovanog kriminala – nasuprot populističkog, politički pristrasnog, samoreklamerskog i temeljno neuspjeÅ¡nog „uhapsi, snimi pa pusti“ pristupa koji je favorizovala prethodna (Abazovićeva) vlada.
Å ta god radile crnogorske patriote, jedna stvar je jasna – viÅ¡e ne smije biti oklijevanja, „mekog“ pristupa, kompromiserstva i političke korektnosti. Moramo da budemo jasni, glasni, beskompromisni u ubjeđenjima i uvijek vidljivi. To je jedini način da se stekne poÅ¡tovanje birača i zapadnih saveznika i izazove (u političkom smislu, naravno) strah političkih protivnika. I istina je – ovakav pristup bi definitivno pospjeÅ¡io propagandu o „crnogorskom nacionalizmu“. Sami ovaj članak može tako neÅ¡to da izazove. Ipak, Crnogorci o tome ne treba da brinu – naÅ¡i oponenti žele da Crna Gora i naÅ¡ identitet ne postoje. Lažna mantra o „crnogorskom nacionalizmu“ je samo jedno od sredstava da se dođe do tog cilja. Zato ćemo biti optuživani za crnogorski nacionalizam Å¡to god radili. A kad je već tako – onda patriotske političke snage u Crnoj Gori treba da prestanu sa snebivanjem, stave nacionalne interese Crne Gore i Crnogoraca na prvo mjesto i počnu da ih brane na pravi način. NaÅ¡a država je u opasnosti, naÅ¡ identitet se ne priznaje i ponižava – vrijeme je za uzvraćanje.
|
Posjeta : 71 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 