|
|
| |
| 1 | | | Profesorica dr i književni kriticar Sofija Kaleziæ o stvaralaštvu Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ | | Ljubav kao bijeg i - kao lijek! |
 - Ljubav kao bijeg i ljubav kao lijek jesu osnovni motivi romana Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, koliko god njihove stranice bile ispunjene prizorima njenog potpunog potiranja i zaborava. Ili - u ovom kontekstu možemo se poslužiti mišlju velikog Rista Ratkoviæa - Ljubav je fatamorgana u pustinji naših èula.
Ovim rijeèima profesorica dr i književni kriticar Sofija Kaleziæ zakljuèuje analizu o stvaralaštvu Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ "Anatomija nasilja i pobune", koju prenosimo integralno:
Anatomija nasilja i pobune
„Doðe vreme kad se èovek naðe pred mraènim neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred se ne može, natrag nema kud. Reèi nestalo, suze ne pomažu, sramota ga je da jaukne, a i koga da zove? Ne seæa se pravo ni svoga imena. Tada vidi èovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje - to je muka nemirne savesti“.
Ivo Andriæ
Psihologija društvene sredine i unutrašnja organizacija plemenskog života uslovili su i položaj žene u staroj Crnoj Gori, koji se jednim dijelom uslijed loših socijalnih prilika i preslikane matrice patrijarhalne svijesti, reflektovao na naèin života i svijest žena savremenog doba. Nerazvijenost ekonomskog života u Crnoj Gori i jednostranost zanimanja njenih stanovnika (rat-zemljoradnja) uslovili su dominantnu ulogu muškarca i inferioran položaj žene. Dokaza za takav položaj žene ima u narodnim predanjima, poslovicama i anegdotama.
„U svim oblicima organizovanja patrijarhalnog života stare Crne Gore (pleme, bratstvo, porodica) osjeæao se povlašæen položaj muškarca i skoro ropski položaj žene“, o položaju žene u patrijarhalnom crnogorskom društvu pisao je Krsto Pižurica u uvodnom segmentu studije Žena u Njegoševom djelu. „U opštoj podjeli rada, veæ i po prirodi svoga biæa, žena je prirodom poslovanja bila direktno ukljuèena u domaæi rad, a taj rad na ljestvici vrijednosti bio je stalno niži od pregalaštva muškaraca i njegovog ratnièkog zanimanja. Živeæi u stalnim sukobima sa Turcima i svakodnevnim èarkama sa njima, Crnogorac je preuzimao na sebe ulogu zaštitnika familije èije je biološko središte bila žena, a ovoj je uz domaæe poslove bila ostavljena briga oko ishrane djece i njihovog vaspitanja. Otuda i Njegoševa misao „muž je braniè žene i djeteta“. U nastavku poglavlja Pižurica pojašnjava da je tako dominantna uloga muškarca u porodici othranila „oèinsko pravo“ u crnogorskoj porodici, u kojoj je uloga domaæina „pater familias-a“ manifestovana u njegovoj potpunoj vlasti nad ženom i djecom.
Potèinjenost žene muškarcu ogledala se i na javnim manifestacijama, skupštinama na kojima su se rješavala pitanja od vitalnog znaèaja za pleme, u kojima su žene zvanièno mogle biti pasivni posmatraèi, ali ne i aktivni sudionici. O položaju žena u navedenom periodu pisao je i Vuk Karadžiæ u knjizi Crna Gora i Boka Kotorska: „Osim svojijeh ženskih poslova, kao da predu, tku, kuvaju, muzu, one rade i najveæi dio poljskijeh poslova koje inaèe ljudi rade. Èesto se može vidjeti kako se žene s teškijem teretima vuku preko stijena i planina, a muž ide prazan s puškom o ramenu i èibukom u ruci. I pri svem tome žena je sreæna ako dobije muža koji je pored toga ne tuèe bez ikakvog povoda, samo što mu se tako prohtje“.
I pored toga što su prethodno citirana mišljenja istinita, èesto se, meðutim, zaboravlja da omalovažavajuæi odnos prema ženi ne predstavlja samo specifiènost jednog vremena ili jedne nacije. Još je starogrèki filozof Platon, zahvaljujuæi se Bogovima na ukazanom dobroèinstvu pisao: „Ja sam zahvalan Bogu što sam se rodio kao muškarac, a ne kao žena“ , dok Šekspir uzvikuje: „Slabosti - ime ti je žena!“
Prvi roman crnogorske autorke Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, koji nam i pored poetiènog naslova Kad zažmuriš niko te ne vidi, govori o nimalo poetiènim, bolje reæi - vrlo surovim životnim okolnostima u koje glavna junakinja ulazi što sticajem okolnosti, a što uslijed vlastitog neiskustva, naivnosti i neopreznosti - èini antitezu citiranoj Šekspirovoj misli.
Ovo djelo, osim što posjeduje elemente društvenog, psihološkog, fragmentarno poetièki profilisanog - u prvom redu pripada autobiografskom romanu. Autobiografija je oblik biografije, koji se piše u prvom licu; sama rijeè potièe od grèkog: auton (sebe), bios (život) i graphein (pisati). Pojam se prvi put pojavio u kasnom XVIII vijeku, ali sama forma je dosta starija.
Milanka Aranitoviæ Rakoèeviæ je roðena u Malim Krèama kod Pljevalja. Školovala se u Pljevljima, Podgorici, Nikšiæu; živjela i radila u Bosni. Nakon izbijanja graðanskog rata i dolaska iz Novog Travnika u Podgoricu, pokrenula je list za djecu Djetelina, vodila novinarsku radionicu, kulturnoumjetnièko društvo Pokaži šta znaš, formirala biblioteku u izbjeglièkom naselju sa oko hiljadu knjiga, pokretala humanitarne akcije. Svo vrijeme je u Dan-u pisala prièe sa tematikom iz „izbjeglièkog“ života (publikovala je oko pet stotina prièa).
Napisala je tri zbirke poezije: Poezija (1986), April (1987), Iskrale se ptice (1997), priredila roman Više od života (2007) i napisala romane Kad zažmuriš niko te ne vidi (2012) za koji je dobila Srebrnu plaketu od Udruženja bosanskih umjetnika i Pucaj, puèe mi duša (2016). Uskoro æe biti objavljen njen novi roman Ne kradi mi sebe (2017). Piše reportaže, poeziju, prozu i raduje se uspjesima svoja tri sina. Njena poezija je zastupljena u zborniku pjesnika bivše Jugoslavije - Miljkoviæeve veèeri poezije (2004) kao i u Zborniku djeèje poezije Crne Gore (2017). Prva je žena u Crnoj Gori koja je javno progovorila o nasilju koje je doživjela u braku i o toj temi napisala roman. Osim imena aktera radnje koje je promijenila, cjelokupna graða njenog prvog romana u potpunosti je autentièna.
Od poèetnih poglavlja romana - Miris nane i Prošæa, Škola u Gotovuši i Oèev odlazak, preko središnjih - Izbjeglièki kamp „Vrela“, Prijatelju Dušku Jovanoviæu i Razvod, do završnih - Posljednje putovanje, Dvadeset drugi jul, Testament i Najljepše se sanja meðu stvarima kojih nema, spisateljica kazuje potresnu životnu ispovijest o sopstvenom braku koji, iako zaèet iz èiste studentske ljubavi, prerasta u svojevrsno muèilište. Sputana neriješenom ekonomskom situacijom, vezana roditeljstvom i nadom da se nasilje više neæe ponoviti, junakinja u takvom paklu provodi desetak godina, u kojima se dešavaju i lijepa životna iskustva - kao što su roðenje njihova tri sina, ali ujedno i ispisuju životne stranice pune nasilja, njenog oproštaja i ponovnog nasilja izazvanog muževljevim alkoholnim delirijumom.
I pored toga što se o poruci djela obièno piše pri završetku njegove analize, u ovom sluèaju mora se napraviti izuzetak i to uraditi na poèetku jer je veæ nakon recipiranja prvih njegovih poglavlja poruka i èitaocu koji ne posjeduje teorijsku i širu èitalaèku nadgradnju u potpunosti jasna: jednom nasilnik - zauvijek nasilnik. Nakon èitanja romana Kad zažmuriš niko te ne vidi, i pored toga što pri njegovom epiloškom segmentu stoji jedna divna i tragièna ljubavna prièa, koja se može posmatrati i kao kratki „roman u romanu“, ostaje utisak šoka, gorèine i nevjerice. Kad se zaklope korice ovog ostvarenja èitalac ne može a da se ne zapita: Šta je to što tjera nasilnika da se ponaša upravo onako kako to èini i ujedno koji i kakvi mogu biti motivi trpljenja takve braène torture?
Na detaljan i minuciozan naèin, realistièkim stilom potkrijepljenim mnoštvom naturalistièki odslikanih detalja i prizora, Aranitoviæ Rakoèeviæ nam saopštava uzbudljivu i potresnu životnu storiju koja èitaoca „drži“ u punoj koncentraciji i pažnji od prve do posljednje stranice. Stoga ne èudi podatak da je njen prvi roman prodat u hiljadu primjeraka i da je bukvalno „planuo“. Bez obzira što je rijeè o gorkoj i oporoj životnoj prièi, književnica je ispoštovala najvažniji princip svog zanata koji je još davno uoèio amerièki pisac i teoretièar Edgar Morgan Forster u knjizi Vidovi romana, a to je da èitaoca održava u stalnoj neizvjesnosti (koja u momentima prerasta u strah) i otvorenom pitanju - kako æe se ovaj autentièni životni „kuršlus“ razriješiti, kakve æe posljedice i ožiljci ostati nakon njega?
Ispod svakog naziva poglavlja napisani su poetièni zapisi, poput: „Moje je srce veæ stiglo tamo, ostatku mene lako je da ga prati; Znajte da nema nièeg višeg i jaèeg i korisnijeg za buduæi život, nego kakva lijepa uspomena, a naroèito koja je ponešena još iz detinjstva, iz roditeljskog doma. Ako ponese mnogo takvih uspomena u život, onda je taj èovjek spašen - Dostojevski; Otvorenih oèiju sam tu, ali dovoljan je jedan treptaj oka i da me odvede u prostrane Tajiæa livade, gdje miriše maslaèak...; Svako ima svoj prag koji ga doziva, svoju trešnju i voænjak, svoju strehu i razbijeno èelo, svoju meðu i prvu brazdu, svoje ognjište i osmijeh koji mu miriše na kakao...; Da li putevi sudbine veæ postoje i život po njima zakoraèi ili se pak èovjek rodi, pa se tek tada put otvara; Kada bi se svi atomi ujedinili u jedan trenutak, to bi bio onaj kada sam tebe prvi put poljubila...; Ko se stalno okreæe za sobom, nikada neæe stiæi gdje je pošao; Prijateljstvo nije velika stvar, veæ milion malih stvari - Lejn Vajn; Na ruci koja ti daje ružu uvijek ostane malo mirisa; Sreæa je putovanje, a ne odredište; Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge. I nema ljepših snova od onih što ih raða bol; Razum može da nam kaže šta treba da izbjegavamo, ali jedino srce govori šta treba da radimo“...
Uvodni dio romana nalikuje pjesmi u prozi, koja podsjeæa na zapise iz starih spomenara: „Ima li ljubav granice i pravila? Nekoga da joj kaže kad je kraj i kad je dosta? Njoj, koja je èista, darovna sreæa. I gdje je granica tog prelijepog osjeæaja pripadnosti, potrebe i buðenja, što gura um i razum, ljubeæi nesebièno i bezglavo, a ponekad plaæajuæi i dušom i glavom. Gdje je granica te slatke groznice, što slama obzir i grije želje, izvora radosti vezanog za stalno veselje u srcu? Prkosna, neograðena i slobodna, èesto nerazumno trošena, a lako osjeæanjima nošena. Strašæu se veže, nježnošæu ljubi, povjerenjem èuva. I gdje je granica ljubavi? U vjeri, inatu, bolu, nevjeri? Ili strahu od istine i ugaslom praznom oku? Granica ljubavi dio je svijesti. Kada boli ono što voliš više od svega, gdje zbog sudbine želiš nestati, mrzeæi zbilju i sjutra, bježeæi željom u neka nova prazna jutra. Granica ljubavi je u duši, u nama.“
Na svojevrsni emotivni spomenar donekle podsjeæaju i prva poglavlja ovog djela, koja èini prièa o ljubavnom brodu koji plovi nemirnim lukama od perioda studiranja na programu za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nikšiæu, preko kratkog boravka u Njemaèkoj (Remschajd), udaje i odlaska u Bosnu, stapanja sa njenom sredinom i ljudima, izbijanja graðanskog rata i povratka u Podgoricu, odnosno Ribnièka vrela u kojima je napravljeno naselje za izbjeglice.
Ono što èini posebnu vrijednost ovog romana jesu pasaži posveæeni „izbjeglièkom“ životu, ponovnom prilagoðavanju, dezorijentisanosti i nostalgiènosti ljudi ostalih bez krova nad glavom, sopstvene sigurnosti i zemlje, njihovoj izgubljenosti i sentimentalnosti, ali i odluènosti da na krhotinama nekih „bivših“ života ponovo izgrade vlastitu buduænost snagom sopstvene volje i upornosti. Svaki pramen tame i svaki zraèak svjetlosti autorka je vjerno prenijela na papir, pa je njen prvi roman sav zbijen, gust, dinamièan i bez „praznog hoda“. Uvjerljivi su i lijepi djelovi teksta posveæeni bolnim iskustvima „novog“ života, solidarnosti i podršci koju doživljava u Sigurnoj ženskoj kuæi, znaèaju ljubavi i prijateljstva.
Oèigledno da je sve što je književnica doživjela moralo izaæi iz nje i biti izloženo javnosti iz dva osnovna razloga - da bi se oslobodila bremena loših uspomena kroz terapeutski smisao umjetnosti, koje su se modifikovale u njeno ponovno ozdravljenje ili prebol, te da bi poslala otvorenu poruku ženama da nije samo zloèin biti nasilnik, veæ je još gori zloèin prema sebi - trpjeti nasilje. U epiloškom segmentu svog prvog romana ona nakon traumatiènog iskustva ipak uspijeva pronaðe vlastito „svijetlo na kraju tunela“, da ispliva uspjevši da se uhvati za slamku spasa nove ljubavi i da se kroz nju duševno obnovi.
Za razliku od filma posveæenog istoj temi Paklena postelja (The Burned Bed, 1984) u kojoj se posredstvom motiva vatre braèni konflikt tragièno razrješava (nakon višegodišnjeg maltretiranja i nasilja junakinja poliva pijanog muža benzinom koji na braènom krevetu izgori u plamenu, meðutim - kada ona detaljno sudiju upozna sa razlozima koji su je na takav èin motivisali ulazi u istoriju amerièkog pravosuða kao prva žena koja je za užasan zloèin koji je poèinila osloboðena zatvora) - motivom požara završava se prvi dio ovog romana: muž u pijanom stanju zapali kuæu koju je junakinja sazidala nakon što se vratila iz izbjeglištva.
Nakon tog dogaðaja, umjesto da osjeæa bijes ili utuèenost, u njenoj unutrašnjosti preovlaðuje osjeæanje olakšanja jer postaje svjesna da se taj èin može protumaèiti i kao naznaka novog poèetka. Nevena, što svakako predstavlja junakinjin alter ego, potpuno mirno posmatra ostatke nekadašnjeg doma, svjesna da i pad nekada u životu predstavlja let i da èovjek, poput Feniksa može da se „rodi iz pepela“. Ovaj prizor i doživljaj kao da u njoj izazivaju katarzu, motivišuæi konaènu odluku za razvod braka, koji ona doživljava kao èin najvišeg moguæeg mentalnog i psihofizièkog osloboðenja.
Za razliku od junakinje filma Paklena postelja, èiju je psihologiju maestralno gledaocima približila Fara Fosit, Nevena je utoliko veæa jer se ne sveti, veæ oprašta, pa roman Kad zažmuriš niko te ne vidi posjeduje i svoju svijetlu stranu koja se paralelno sa tamnom prepliæe kroz cjelokupnu njegovu strukturu. Dok jedna izlaz iz pakla nalazi u fizièkom išèeznuæu i uništenju nasilnika, druga nalazi u njegovom lijeèenju u Dobroti, vlastitom ozdravljenju putem književne rijeèi, organizovanju tribina usmjerenih ka prosvjeæivanju žena i što je najvažnije - u oproštaju. Stoga ovaj roman emanira svoju najvažniju poruku - ne samo kako saèuvati sebe od drugoga, veæ kako saèuvati sebe od sebe.
Iskrenost ove potresne povijesti i iskonska težnja književnice da prièa postane sredstvo samoizlijeèenja, ali i naèin da njena snaga utièe na svijest mladih žena koje tek treba da stupe u ljubavne i braène vode, uspjele su da pronaðu i privuku svoje èitatelje, bolje reæi èitateljke - jer receptivnu publiku ostvarenja Aranitoviæ Rakoèeviæ pretežno èine žene. Spisateljica želi da zavara i prevaziðe surovu stvarnost života, da posredstvom literarne umjetnosti pobjegne iz èesto nevesele svakidašnjice i da na trenutak zaboravi na nju, na šta upuæuju i fragmenti uvodnog dijela njenog narednog romana - Pucaj, puèe mi duša (2016) koji predstavljaju svojevrsne fragmente njene eksplicitne poetike:
„Pisanje je nagrada, pisanje je kazna, pisanje je i put i promašaj. Pisanje je moj teren, moja scena, tu sam i izvoðaè i publika i muzika i instrument. Tu sam sve i kada sam ništa i tu sam ništa i kada sam sve. Sami èin zapisivanja je sveèanost, to nijesu obièna slova, ona su živa, žive su rijeèi skovane od njih, žive su misli. Svaka reèenica poraða jedan novi svijet. Tu iznova stvaram sebe, tu iznova postojim. Nikada nijesam zadovoljna napisanim, nadigravam se sa sobom, hiljade tekstova, hiljade predstava koje smišljam, izmišljam, prenosim, padam, tonem, letim, briljiram, æutim, pjevam... Cilja nema, ima samo igre i slobode. I nije sreæa potpuna u napisanom, sreæa je u pisanju. Zato pišem“.
Nakon djela Kad zažmuriš niko te ne vidi u kome je autorka na toliko direktan naèin - kao da je sa nestrpljenjem išèekivala da prièa izaðe iz njene nutrine, najdubljih kutova njene duše i srca - progovorila o nasilju u porodici, opisujuæi vlastite uspone i padove, sa èitaocima podijelivši najskrivenije detalje sopstvenog života, publikovala je roman Pucaj, puèe mi duša, koji èini potresnu prièu ljudi koji su preživjeli sve strahote rata u Bosni:
„Šta smo onda mi? Lude? Nesreænici? Najzamršeniji ljudi na svijetu“, u uvodnom segmentu romana nazvanom Umjesto predgovora autorka citira misao Meše Selimoviæa. „Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juèe smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaæeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka, ni ušæa, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjeæanjem stida zbog porijekla, krivice, zbog otpadništva, neæemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed; zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja... Zar smo mi sluèajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se sluèajno zaklanjasmo za ljubav - jedinu izvjesnost u ovoj neodreðenosti?“
Glavni junak ovog romana je Viktor Goluboviæ, iskusni projektant internacionalnog glasa doživljava braèni brodolom sa lijepom Eleonorom Ogrizek, afirmisanom novinarkom i talentovanom književnicom. Eleonora je njegova studentska ljubav sa kojom ima dvije kæeri bliznakinje. U fabulu svog romana tehnikom kadriranja i žanrovskog kombinovanja književnica „uklapa“ autobiografsku prièu o junakinjinom porijeklu koje nije u potpunosti osvijetljeno, ali po svoj prilici ona je rezultat grešne ljubavi izmeðu majke Marije i njenog djevera Johana koji joj je od poèetka bio naklonjen. Marijin muž Antun (koji je u mladosti silovao, a onda prisilio da se uda za njega) na kraju života bratu ostavlja pismo u kojem otkriva da je od prvog dana slutio njenu nedozvoljenu emotivnu vezu.
“Jeste da se Milanka Aranitoviæ Rakoèeviæ držala svetog Andriæevskog pravila da rijeèima bude prostrano a mislima tijesno“, napisao je Budo Simonoviæ u pogovoru ovom ostvarenju, „jeste ispoljila veæ potvrðeni spisateljski dar i vještinu kakvu podrazumijeva moderni kratki roman, jeste i u ovoj knjizi pokazala smisao za literarno kazivanje koji krasi njen prethodni roman Kad zažmuriš niko te ne vidi - knjigu koja veæ tri godine intrigira i stoji u žiži èitalaèke javnosti - ali je uz sve to ipak zadivljujuæe kako je moguæe u tako maleni okvir smjestiti tako raznovrsnu, razgranatu i slojevitu fabulu, a da to ni u jednom trenutku ne izgleda ni kuso ni nedoreèeno. To je oèigledni i nepobitni dokaz da je u pitanju zrela spisateljica koja se drži svog pravila da “svaka reèenica poraða jedan novi svijet”, koja oèigledno uživa u stvaralaèkom postupku, uvjerena da je “sreæa u pisanju”, nadmetanju i igri sa rijeèima“.
U pozadini ovako konstruisane fabule jasno je da stoji antiratna poruka ili svojevrsni krik protesta autorke same, „prelomljen“ kroz prizmu liènih „izbjeglièkih“ iskustava. Epizode o junaku koji u koncentracionom logoru muèi svoju bivšu profesoricu samo zato što je druge vjere ili junakinje Emsade koja sliènu golgotu proživljava u Foèi, samo su mozaici u ukupnom portretisanju ljudi kojima noæi „naplaæuju“ sve ono što danima sklanjaju u skrivene kutove vlastite savjesti. Jedno od pitanja koje autorka u ovom romanu postavlja jeste - koja je razlika izmeðu silovanja žene u ratu i u miru?
Disperzivne strukture i prilièno motivski „rastrzan“ roman Pucaj, puèe mi duša ne èita se sa tolikom dozom koncentracije kao autorkin prvi roman, epizode su manje uvjerljive i ne nose èitaoca istom kolièinom snage kao što je sluèaj sa ostvarenjem Kad zažmuriš niko te ne vidi. Navedena dimenzija veæe ili manje intimnosti sa èitaocem moguæe i da potièe iz razloga upotrebe razlièitih narativnih formi jer se ne osjeæa na isti naèin umjetnièko kazivanje u prvom ili treæem licu.
“Gotovo dokumentarno u romanu je seciran nerijetko nezavidan položaj žene na ovom dijelu odvajkada turbulentnog Balkana, u recenziji ovom ostvarenju istakao je profesor Žarko Mandiæ. „Ovo štivo može se èitati i kao dokument jednog zlovremena i njegove nepodnošljivosti, ali i uz alternativu autorke i snom o bar donekle vedrijoj sjutrašnjici. I kao što u medicinskoj nauci nekad sitnica može da postavi dijagnozu izljeèenja, slièno je i u ovoj prozi kroz koju se, poput pogleda kroz zlatan prsten, može sagledati i èitava kružnica života. Njene prièe aktiviraju slojeve života, saèinjene od nesvakidašnjih iskušenja punih zapleta i preokreta. Ona je u nekoj vrsti pokušaja objašnjenja i o tom - kako se živjelo potkraj dvadesetog i poèetkom ovog vijeka, kao “uvrnutim” i u kojima je zalud tražiti smisao kroz veoma bolna, pa i tragièna iskustva. U konaènom, djelo znakovitog naslova Pucaj puèe mi duša, vješto je i iskreno ispisan književni peèat”.
Poput prethodnog romana u kojem su na poèecima poglavlja citirane misli literarnih velikana, u prvom redu Iva Andriæa, od poèetnih poglavlja, nazvanih - U osvit, petog juna 2015. godine i Mladost u Beogradu, do potonjih - Jedno siroèe manje i Promocija romana „Pucaj, puèe mi duša“, spisateljica bira odabrane citate kao moto svojih poglavlja, koji se mogu razumjeti i kao idejna vertikala samog ostvarenja:
„Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj - pošto od tvoje volje zavisi - da uvijek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna. Daj da predmet naših želja bude viši i ljepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjerimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obeæavaju odmor. Daj nam pravi put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti kad nam daješ iskušenja. I ma kuda išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan Tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mjestu, svakim dijelom biæa želimo“.
Ovim se i poruke djela Aranitoviæ Rakoèeviæ multipliciraju, ali se mogu meðusobno povezati i posredstvom prve scene romana Kad zažmuriš niko te ne vidi, u kojoj je prikazana ona u doba njenog djetinjstva provedenog u seoskom ambijentu na sjeveru Crne Gore. U zajednièkoj igri skrivanja sa ocem, èiji je psihoemocionalni potret krajnje emotivno prikazala, on joj kaže da stavi ruke na oèi jer je onda neæe vidjeti niko, što ona u svom djetinjem ubjeðenju i èini. U zlim životnim trenucima junakinja pokušava da uèini isto, svjesna da je u pitanju infantilna „obmana“ oca koji je pokušao da je zaštiti i da se poigra sa njom, prenoseæi joj djetinji duh vlastitog biæa.
Tom igrom, meðutim, nije nju uspio da saèuva od povrijeðenosti svim lošim stvarima koje èine ljudi, bilo da je to maltretiranje vlastite porodice ili ratna bestijalnost. Naprotiv, kad zažmurimo i uèinimo da ne vidimo, utonemo u neke sopstvene mirne, harmoniène i utješne svjetove, èime smo kad otvorimo oèi još više šokirani svim nepodopštinama kojima smo okruženi. Zlu se teško suprotstaviti, ono ima svoje odbrambene mehanizme i zakone funkcionisanja, pa autorka kao naèin suprotstavljanja njegovim recidivima vidi okretanje pojedinca vlastitoj porodici, kreativnosti, savjesti i ljubavi - koju èovjek, koliko god bio povrijeðen, mora dijeliti drugima.
Ljubav kao bijeg i ljubav kao lijek jesu osnovni motivi romana Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, koliko god njihove stranice bile ispunjene prizorima njenog potpunog potiranja i zaborava. Ili - u ovom kontekstu možemo se poslužiti mišlju velikog Rista Ratkoviæa - Ljubav je fatamorgana u pustinji naših èula.
|
Posjeta : 2605 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 