Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

1
Intervju s povodom – sa autorkom knjige „Kad zažmuriš niko te ne vidi“ Milankom Aranitović Rakočević
Ljubav nadjačala - nasilje i tišinu!
- Kavez li je čitav svijet? Ja sam napustila kavez i naučila da letim.Vjeruj mi kad osjetiš kako je lako i divno letjeti u gaju nadanja, nećeš se osvrtati; Vesna, Azra, Ana, Branka, Miro, Lita. U pepeo pretvaram knjigu koju godinama čitam. Otvaram drugu, treću. Dajem ime svakoj sekundi svoga života, ime kao i sve u meni, oko mene. Zovem se nada, vjera, zovem se Nevena, nikada više tišina – citat je iz knjige „Kad zažmuriš niko te ne vidi“ Milanke Aranitović Rakočević, novinarke, pisca, majke tri sina, heroine našeg vremena koja je kao žrtva porodičnog nasilja prva u Crnoj Gori o tome progovorila javno, prva nadjačala tišinu, prva objelodanila pobjedu ljubavi nad svim nedaćama koje donose alkohoholizam, izbjeglištvo, ali i slabosti društva. - Najgore u svemu je zažmuriti i čekati da se problem sam riješi, da te neko nađe, da riješi tvoju situaciju. Još gore je zaćutati, naći izlaz u tišini. Tišina nije dobra, treba je nadglasati, nadjačati – prazničnih dana januara potvrđuje nam u intervjuu autorka djela koje je prošle godine objavljeno u izdanju Književnog kluba "More" iz Tivta. - Cilj mi je bio da promovišem tu svoju borbu i hrabrost, koju sam krila u nekim svojim ćoškovima i rezervoarima. Naravno, da knjiga ne bude samo radi knjige i čitanja, nego da bude nauk. Zgražavajući su podaci koliko je maltretiranih žena i djevojaka u Crnoj Gori. Prije svega, pisanje mi je na neki način bilo terapija. Našla sam neki svoj način da izađem iz nasilja, jer sam prije knjige izašla iz nasilja i završila tu knjigu. Ali, stavljajući sve to na bjelinu papira, učinila sam korak više da ispraznim, oslobodim dušu tog tereta, tog bremena koje sam nosila, koje sam samo ja znala i moji bliži prijatelji i rodbina. Cilj mi je bio da se svaki čitalac pronađe u knjizi, da ona bude primjer da uvijek postoji izlaz, da svako ima pravo na izbor i na svoj život - naglašava autorka potresne ispovjesti o ljubavi i nadanjima, porodici i zlostavljanju, te pokušaju da se pronađe svjetlost na kraju tunela...naslovljenoj rečenicom kojom je malu Milanku u Malim Krčama kraj Pljevalja hrabrio otac Blagoje. - Osjećam se kao na vrhu neke najveće planine. Ljudski je da čovjek i kada se nađe na tom vrhu, da ide dalje, a to je ono što me je pokretalo da idem sa onog samog dna, da prođem kroz svu tu golgotu. Snagu mi je davala spoznaja da ništa nije za vijek vjekova, da ništa nije nepromjenjivo, da sve ima rješenje i izlaz. Snaga mi je bila moja porodica, moja djeca, moja tri sina. To su moja tri pokretača, tri moje grane, tri moje ruke, tri moje...posebno dok su bili manji. Osjećalam da im krradem djetinjstvo što dopuštam da žive u atmosferi koja nije dobra za njih. Po prirodi sam optimista, a ljubav je čudo. Iskonska snaga bila je u porodici i u spoznaji da ne želim u takvom okruženju u kojem sam živjela gotovo 20 godina. Nijesam htjela da prihvatim život koji mi je neko „naručio“. Za te dvije decenije u svakom trenutku tražila sam motiv , neku iskru koja će me dovesti do vrha bunara, do kraja tunela. Često i dugo bila sam na dnu tog bunara, ali i sa tog dna vidi se tačka svjetlosti. Koliko god da je bunar dubok, tunel dugačak, ta svjetlost negdje se vidi, pa makar bila kao tačkica. Kada čovjek pozitivno misli, želi i očekuje, onda to mora da se desi, da se nađe. Svjetlosti je svuda oko nas, ali najviše je u nama, sve je u našoj glavi, u našoj duši, u našem biću. Ako dozvolimo da nas ponese negativna struja, završićemo tamo gdje ona i završava - spontano priča "koleginica po peru". - Udala sam se iz ljubavi, veza je trajala nekoliko godina. Živjeli smo lijepo u Bosni. Naš brak bio je za primjer, koliko smo se voljeli, razumjeli, bili srodne duše... - početak njene priče nalik je mnogima, ali... - Poslije dvije godine braka počeo je da pije i tada nastaju problemi. Na to se natovario teret izbjeglištva, a on nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je imao, a da više nema. U početku nijesam vidjela problem njegovog pića. Naprotiv, smijala sam se kada bi došao pijan i glupirao se. Smijao se, pjevao...nije bio nasilan. Međutim, iz dana u dan, to je eksplodiralo pred rat, kada smo došli kao raseljena lica. Utjehu je tražio u alkoholu i tada počinje da maltretira i mene i djecu, moju i njegovu porodicu, okruženje. Kada sam podnijela zahtjev za razvod, otišao je na liječenje. Pet puta bio je na liječenju, a kasnije je bio predsjednik udruženja za borbu protiv alkohola. Bez alkohola bio je jako inteligentan, duhovit, neko koga možeš da zavoliš. U alkoholu bio je sasvim druga osoba. Kao samohrana majka sa djecom bila je u izbjegličkom kampu na Koniku, a tada već bivši suprug na liječenju: - Po povratku sa liječenja, iako razvedeni, nastavili smo da se družimo i dobili smo trećeg sina. Na njegov prvi rođendan, on je - poslije pet godina – došao pijan i od tog dana nastaju žestoki problemi. Kulminirali su oktobra 2005. Kada je podmetnuo požar u kući koju sam podigla zahvaljujući bespovratnom kreditu UNHCR. Kuća je izgorjela do temelja i ja i djeca osam mjeseci bili smo u „Sigurnoj ženskoj kući“. On je osuđen na dvije godine, sa obavezom liječenja i od tada više nemam nikakav kontakt sa njim. To je završena priča i sada sa djecom živim u kući koju sam uspjela da renoviram. Od tog požara, sve kreće u sasvim drugom pravcu, ja i djeca iz toga smo izašli kao ptica Feniks. - Podnijela sam 46 prijava policiji, ali tada nije postojao Zakon o porodičnom nasilju. Obraćala sam se svim institucijama, ali preostalo mi je da se sama borim. Našla sam snagu u sebi da izađem iz tog magičnog kruga. Na sve to natovario se i ogroman teret izbjeglištva. Uprkos svemu,uspjela sam sama sa djecom, da ih podižem, školujem, vaspitavam. Osjećam žal što je zakon donijet tek prije dvije godine, ali i radost zbog drugih žena i nadam se da će taj zakon zaživjeti - kao i uvijek optimista je Milanka, koja dokazala da njena borba nije bila sizifovska: - Poslije svih trauma koje su prijetile da uruše moj organizam i psihički i fizički, desila mi se velika ljubav i to je nešto što je, uz moju porodicu, meni dodatno ulilo snagu. Taj čovjek je na neki neobjašnjiv način vratio mene u život, vratio mene sebi. Nažalost, ta ljubav završena je Božjom voljom, stradao je i nikada nijesam pitala zašto mi se to desilo. Posveta - Ovu knjigu poklanjam, prije svih, mojoj djeci, u ime bezrezervne ljubavi, i za sve trenutke njihovog razumijevanja. Potom svojim roditeljima (Dosti i Blagoju) za svu ljubav i podršku, bratu Zoranu, sestri Dragici, (i njihovim anđelima) svim ljudima-prijateljima koje volim i cijenim, mom Anđelu, jer "znam da negdje postojiš", tebi, malo "ti", tebi "SOKOLE MOJ", tebi "jarane moj", Ljubici Durutović, "volim tebe ja", Ivi i Vladu, anđelima mojim među ljudima, Ljilji Raičević "ženi nad ženama", borcu protiv svih oblika, kao i timu SŽK. Posvećujem Tebi, gore među zvijezdama, jer znam da me očima Neba gledaš i voliš. Na kraju, svim napaćenim ženama u kavezima porodičnog nasilja iz kojih želim da izađu i požele da potrče sa ovom knjigom pod miškom... Autor
B.Čukić Posjeta : 2270