|
|
| |
| 1 | | | Tema "Ekonomista" | | Kuda ide Crna Gora? |
Uz sve brojne stare probleme, za Crnu Goru posebno, dodatno veliko opterećenje predstavlja činjenica da u njoj nema saglasnosti ni o "klasičnim" državnim pitanjima, ni o onima koje donosi vrijeme ubrzane modernizacije u čitavom svijetu. Umjesto da se bavi samo ekonomijom, materijalnim razvojem, procesima tranzicije i modernizacije po evropskim i svjetskim standardima, Crna Gora se još lomi na pitanjima državnog statusa, nacije, jezika, kulture, crkve...
Još neriješeno pitanje statusa države - da li će biti samostalna, ili ostati u nekom savezu, i kakvom, sa Srbijom, kao, naravno, i to da li je i sadašnja unija sa njom cjelishodna - presudno određuje sadašnju političku situaciju, ali i ekonomsku klimu. Neizvjesnost u pogledu toga "da li smo država ili ne", dileme "šta je bolje", iščekivanja da se jednom već riješi "suverena ili ne Crna Gora" - sve to djeluje kao veliko opterećenje, a u "čekanju" gube se vrijeme i reformska energija, zbog čega trpe i procesi demokratizacije.
Veliko iščekivanje
Nije malo onih koji, na primjer, kažu "Kad bismo imali svoju državu, onda bi i demokratiji bolje išlo". Ne bi se, recimo, vlasti neke stvari gledale kroz prste zarad "višeg interesa" - ostvarenja samostalne države. I sami građani nijesu pošteđeni zbog svega toga; ne samo što su neka vrsta taoca pomenutog "čekanja", već i u sasvim konkretnim situacijama: na primjer, da li se upisati na fakultet u Crnoj Gori ili u Srbiji, i da li će se moći tamo upisati, ako nije izvjesno hoće li one ostati u državnom savezu. Koliko od te neizvjesnosti imaju štete biznis i ekonomija, vjerovatno, i u Srbiji, a ne samo u Crnoj Gori, lako je pretpostaviti.
Građani Crne Gore, gotovo u svemu politički podijeljeni, ipak su jedinstveni u jednome - u želji da se vrijeme "čekanja", neki kažu, "oklijevanja", prekine i da se situacija raščisti. Tim prije što ta dilema traje, takoreći, od raspada bivše Jugoslavije, iako su građani Crne Gore, na martovskom referendumu 1992. godine, u velikom procentu bili bez dvoumljenja - ostati u "zajednici sa Srbijom i svima onima koji to budu željeli". Tada, jednostavno, nijesu o pitanju statusa države intenzivno ni razmišljali.
Vrijednosna konfuzija
Protivurječne ocjene i ponašanja su karakteristika i aktuelnih prilika u Crnoj Gori, kao što je vazda bilo. Istraživanje CEDEM-a tako pokazuje da u crnogorskom društvu postoji vrijednosna konfuzija, u skladu sa političkim i socijalnim protivurječnostima. Oko 64 odsto ispitanika u metodološki relevantnoj anketi izjasnilo se da je privatna svojina "najbolji oblik svojine", a, istovremeno, oko 93 odsto ispitanih odgovorilo je da je država "veoma važna" u ekonomiji.
CEDEM je ispitivao tri vrijednosne tendencije: tradicionalizam, građansku svijest i etatizam i egalitarizam. Pokakazalo se da nijedna od njih ne postoji u čistoj formi. Građani su istovremeno i etatisti i reformisti, lokalisti i "Evropljani", istovremeno su za tržište i "jednake stomake".
Deklarativna naklonjenost Evropi, kako to ankete pokazuju, ipak nije iskrena, što pokazuju sami odgovori o ulozi države, ali i - kao u nekim ranijim ispitivanjima - o saradnji sa Haškim trubunalom, ili uključenju u Partnerstvo za mir. Čak i pripadnici "najevropskijih" političkih partija, kad se suoče sa takvim pitanjima, vrlo su blizu okorelim domaćim "antievroplljanima", pa i ideolozima plemenski podijeljene Crne Gore. Analitičar Rade Bojović za Ekonomist magazin tim povodom kaže da je crnogorsko društvo "jednom nogom u Briselu, a drugom u Ševeningenu".
Građani Crne Gore, naravno, dijele se i oko toga kako prevazići postojeće društeveno, političko, ekonomsko i socijalno stanje. I u tom domenu se ponavlja jedan izrazito crnogorski stereotip - radikalna negacija "svega postojećeg" iz prošlosti. Tako je bilo i 1918. godine, kada je "za sve" bio kriv kralj Nikola, 1941. i 1945, kada je poklič bio" sve je trulo u bivšoj Jugoslaviji", i 1989. godine, kada je politički sanatisano "staro rukovodstvo".
Kritičari sadašnje crnogorske vlasti ponašaju se po modelu svojih predhodnika koji su rušili ranije vlasti. "Ništa ne valja", "Ova vlast je pljačkaška", "Milo Đukanović je najveće zlo" itd. Opozicija predlaže "prelaznu vladu", ali bez Mila. Nevladina organizacija Grupa za promjene traži formiranje "ekspertske vlade", jer ova "ništa dobro ne radi".
Vrijeme koje je uslijedilo, iskustva sa SRJ, a sada sa SCG, sankcije, ratovi i novi izazovi uticali su na "buđenje" građana, koji su se do 2000. godine najoštrije dijelili upravo na pitanju državnog statusa Crne Gore. Tenzije te vrste sada su splasnule, ali one svakako tinjaju, zapretene čekaju neku novu priliku, referendumsku kampanju, recimo, kada će, nema sumnje, buknuti u punom izrazu.
Najnovije podjele, mada bez intenziteta i naboja iz predhodnog perioda, manifestovale su se u vezi sa novim državnim simbolima. Vlast je promociju tih simbola i proslavu novoustanovljenog Dana državnosti, 13.jula, politički i protokolarno obojila tako kao da je to novi korak ka državnom osamostaljenju Crne Gore. I šira politička javnost je to shvatila. Negativne reakcije na taj događaj, takođe, motivisane su uvjerenjem da crnogorska vlast uniju sa Srbijom doživljava i "koristi" samo kao bezbolniji put do pune državne nezavisnosti.
Opoziciona Srpska narodna stranka, mada bez velikog uticaja, stoga je najavila kampanju za unošenje stare, trobojne, zastave "u svaku kuću", negirajući novu crnogorsku državnu zastavu, crvene boje, sa dvoglavim, krunisanim orlom. Crnogorska pravoslavna crkva je, pak, s druge strane, osvještala nove državne simbole Crne Gore i ocijenila da je time Crna Gora simbolički postala nezavisna zemlja.
Deobe
Crnogorski nacionalni i državni pojmovnik i sam je sav od dualizama. Sve je u duplikatu: naziv zemlje, nacija, vjera, kultura, jezik. I sam je zemlja i reljefno i klimatski ekstremno podijeljena. Čak ni njen jug i sjever se ne uklapaju u stereotip po kome je sjever razvijeniji, a jug siromašniji. U Crnoj Gori je to obrnuto. I ljudi su ovdje vrlo različitog temperamenta.
Na svim poslijeratnim crnogorskim popisima, njeno pravoslavno stanovništvo se u nacionalnom smislu opredjeljivalo kao Crnogorci, ali je uvijek bila prisutna dilema, kod naučnika, pa i u samom narodu, da li je to nacija, ili nije, je li ta nacija "čista", ili je dvojnog karaktera. Prema najnovijem popisu, Crnogorci su u Crnoj Gori "spali" na oko 41odsto, od preko 90 odsto na nekim poslijeratnim popisima. Srbi su, istovremeno, porasli sa svega nekoliko procenata na oko 30 odsto u stanovništvu Crne Gore, u novembru 2003. godine. Upravo ta kolebanja djelimično svjedoče o nacionalnoj svijesti većinskog, pravoslavnog, stanovništva.
Na top-listi "duplikata" su i dvije pravoslavne crkve, srpska i crnogorska, dvije akademije, crnogorska i dukljanska, dva udruženja knjiševnika, crnogorsko i prosrpsko, čak nacionalno obojena i novinarska udruženja, a sa takvim predznakom, otvoreno, formalno, ili prikriveno, ima još insititucija, asocijacija i organizacija.
Štaviše, sada postoje i dva naziva za jezik kojim govori pravoslavno stanovništvo, srpski i crnogorski, mada ovaj drugi još nije ozvaničen Ustavom, ali jeste u školskoj dokumentaciji. Za isti jezik imaju još dva naziva - bošnjački i hrvatski. Građani Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju kao Muslimani, a nije ih malo, traže naziv jezika i po svom nacionalnom imenu.
Prirodni uslovi, način života, istorijske okolnosti, viševjekovna borba za opstanak, protiv siromaštva i osvajača, uticali su na osoben duhovni i politički mentalitet u Crnoj Gori. Miješaju se kolektivizam i individualizam, potreba kolektivne odbrane, ali i individualnog pogleda na svijet, pa i kad za to nema ni obrazovno- intelektualnih pretpostavki.
U Crnoj Gori se, sve do naših dana, u političkom djelovanju, prije svega, zadržao sindrom "narodnog guvna", svijest o potrebi da svi učestvuju u odlučivanju o opštim stvarima, bez obzira na kompetentnost. Otuda su mitinzi i masovni skupovi i dan-danas veoma prisutna forma političkog djelovanja.
Narodno guvno
Crnogorska opozicija koja je odavno napustila parlament, opredjelila se upravo za mitinge. Takva praksa u Crnoj Gori, koja nije bez uticaja na njen aktuelni opšti razvoj, ima korijene u ovdašnjoj tradiciji, u narodnom zborovanju, na "guvnu", "pod brijestom", u političkom pametovanju pred masom, na javnom mjestu, gdje te svi čuju i vide. Crnogorci se, ipak, još nijesu navikli na "institucionalne stege", više vole "guvno", ulicu, mitinge, nego parlament.
Mitingaški naboj je posljednjih godina podstaknut opštim usponom populizma na području bivše Jugoslavije, posebno u Srbiji, odakle se političke ideje i praksa lako primaju na crnogorskoj, još nedovoljno organizovanoj i kultivisanoj političkoj sceni. Na održavanje mitingovanja kao modela političkog djelovanja svakako utiču i konkretne ekonomsko-socijalne prilike, ali i takve okolnosti kao što je ruralna priroda većine crnogorskih gradova.
Njihova predgrađa su nastala kao produkt nagle, nekontrolisane i politički isforsirane industrijalizacije i urbanizacije, sa nizom urbanističko-komunalnih devastacija i promašaja. Prigradska naselja, dobrim dijelom "divlje" podignuta, sa stanovništvom koje je u poslijeratnim masovnim migracijama naselilo okolinu socrealističkih fabrika i, kasnije, nakon sloma komunizma, socijalno i politički isfrustriranim, a kulturom uvijek siromašnim, bilo je i ostalo glavni rezervoar političkih mitinga i populizma.
Biznis-demokratija
Potpredsjednik Vlade Crne Gore Branimir Gvozdenović kaže za Ekonomist magazin da je optimista i da ne bi na tom mjestu da ne vjeruje da će brzo doći ohrabrujući rezultati. Agenda reformi, prema njegovim riječima, već donosi uspjehe. "Predstoji još čitav niz reformskih koraka, ali reformski projekat dobija prepoznatljivu formu", riječi su Gvozenovića, koji navodi uspješne projekte strateške privatizacije, podsticajni ambijent za preduzetništvo, povećanje zaposlenosti, stabilizaciju finansijskog sistema, usaglašavanje budžetskih prihoda i rashoda, donošenje novih zakona u skladu sa evropskim standardima i suzbijanje sive ekonomije.
Gvozdenović upozorava da prirodni resursi Crne Gore (recimo, u turizmu - ljepote njenog mora i planina) nijesu dovoljne same po sebi da privuku strane investitore. "Kapital dolazi tamo gdje neće da strepi od netržišnih okolnosti, gdje će se oploditi onoliko koliko to znanje i konkurencija dopuštaju, gdje se poslovni ljudi ne dijele politički na " naše" i " njihove", gdje država dosljedno poštuje svoje obaveze i primjenjuje zakone, gdje nije teže dobiti neki papir nego napraviti profit", ocjenjuje Gvozdenović. Za njega je, kako navodi, i demokratija poslovna kategorija. Kad su svi ti uslovi ispunjeni, investitor će mnogo lakše odlučiti da dođe u Crnu Goru.
Gvozdenović vjeruje da je crnogorska vlast stvorila sve uslove da ova država bude "najkonkurentniji prostor zapadnog Balkana za nove investicije i investitore". On je, ipak, svjestan da snažnije promovisanje Crne Gore kao investicione destinacije mora biti praćeno daljom stabilizacijom političko-ambijentalnih uslova, izgradnjom infrastrukture i jačanjem pravno- institucionalnog aspekta sigurnosti ulaganja i raspolaganja ostvarenim profitom.
Potpredsjednik crnogorske Vlade smatra da tranzicija nije radi toga da se nekome dopadnete. Takvo nastojanje je kontraproduktivno. Tranzicija vodi opštem društvenom boljitku i zato potezi u tom pravcu moraju biti i neprijatni i bolni, ali se ne mogu i ne smiju izbjeći.
Mitingaški naboj je svih proteklih godina - a i sada je to moguće uraditi, mada u manjoj mjeri - proizvođen i konkretnim političkim manipulacijama: recimo, na pitanju Kosova, Haškog tribunala i tome slično.Opšti položaj omladine i njene specifičnefrustracije - od emotivnih, do političkih - takođe pogoduju mitingovanuju. Takav ambijent, nema sumnje, nije povoljan ni za političku demokratizaciju, ni za ekonomsku tranziciju, ni za opštu civilizacijsku modernizaciju.
Uslov svemu tome je uvažavanje institucija i vjera u njih, a i to je "tanko": što zbog snažne tradicionalističke svijesti i retrogradnih tendencija, što zbog toga što i same institucije nijesu dovoljno autoritativne. Crnogorci su se, reklo bi se, mnogo bolje "snalazili" u vrijeme autokratije kralja Nikole, ili u periodu komunizma, kada se tačno znalo "ko kosi, a ko vodu nosi". U tim vremenima nije ni bilo političkih podjela.
Politička demokratizacija, shvaćena kao partijski pluralizam, i ekonomska tranzicija doveli su do procvata političkih podjela, ali više oko prošlosti nego oko budućnosti. Štaviše, protivurječno je, ali tačno, da se se građani u Crnoj Gori u populističkom zanosu lako odrekli komunizma i ne sluteći da tranzicija donosi manje posla, neredovne plate, neizvjesnost radnog mjesta, školovanje bez beneficija... Krenuli su za političarima koji su se, u namjanju ruku, sprdali svemu što je komunističko, ali, istovremeno, i dalje insistiraju na socijalnom egalitarizmu.
Vlada milija od tržišta
Radnici, mada sa zanosom u opadanju, i dalje štrajkuju, tražeći posao i plate od Vlade. "Fabrike su naše, mi smo ih gradili, niko nam ih ne može uzeti", "Hoćemo hljeb!" - samo su neki od mitingaško-štrajkačkih transparenata radnika. To što Vlada uporno uvjerava da je ovo tržišna privreda, ili bi trebalo da bude, da Vlada stvara samo ambijent za svima jednake poslovne šanse, da neće održavati lažni socijalni mir, to mnoge zaposlene, ali još više nezaposlene, ne zabavlja. Oni hoće da im se "obezbijedi" posao i plata.
Vlada i Sindikat nekako uspijevaju da održe socijalni mir, međusobnim dijalogom koji prate i određene "deklaracije", ali više iznuđene zbog nemoći oba partnera: Vlade - da bude dosljedna u tržišnom opredjeljenju i odlučnoj reformskoj politici, i Sindikata - da se iole "izbori" za bolji status radnika.
Jednom takvom "deklaracijom", crnogorska Vlada i Sindikat su se proljetos obavezali da formiraju Fond rada, za rješavanje pitanja tehno-ekonomskih viškova. Otkako je formalno osnovan, taj fond, međutim, više niko nije ni pomenuo. Sindikat je, doduše, uspio da radnici "dobiju" zakon o radnim odnosima, sa relativno povoljnim rješenjima za njih. Pitanje je, pak, da li će tako i ostati, iako je zakon "na snazi" tek nekoliko mjeseci. Barents grupa, konsultant crnogorske Vlade, već je najavila da taj zakon treba u znatnoj mjeri izmijeniti u korist poslodavaca. Navodno, radnicima daje previše slobode, a to, kako je objašnjeno, nije u duhu tranzicije.
Političari u Crnoj Gori - i na vlasti i u opoziciji - na riječima su listom "Evropljani" i za ulazak u Evropsku uniju. Prema istraživanju podgoričkog CEDEM-a iz aprila ove godine, 84 odsto ispitanika, raznih političkih opredjeljenja, izjasnilo se za evropsku orijentaciju.Evropeizacija je, međutim, shvaćena na razne načine. Opozicija, na primjer, neće u parlament, već politički djeluje na ulici, iako joj iz Evrope stalno poručuju: "Demokratija nije u mitinzima, već u parlamentarnom djelovanju, kritikujte vlast u Skupštini, a ne na ulici, obarajte je na izborima, a ne uličnim zviždanjem i nasiljem".
Evropi, opozicija, pak, uzvraća da je niko drugi do crnogorski premijer Milo Đukanović "najveća prepreka" za ulazak Crne Gore u Evropsku uniju. Ona se ne obazire na ocjenu šefa delegacije Evropske unije za Srbiju i Crnu Goru Džefri Bareta da crnogorska vlada "ima puni kredibilitet za reformsku politiku koju sprovodi".
Deja vu
Što se tiče ekonomskih preduslova, manje se govori o tome da se Crna Gora u federativnoj Jugoslaviji razvijala pod snažnim uticajem "jugoslovenstva" u ekonomiji. Njena industrija je, u skladu s "dogovornom ekonomijom", ostala na niskom stepenu prerade, pa je raspad Jugoslavije dočekala nefleksibilna. I međunarodne sankcije i ratovi su učinili svoje.
I sada traju političke rasprave o tome da li je Crna Gora mogla preživjeti bez "sankcijske privrede", koja je podrazumijevala i "snalaženje" mimo regularnih robnih tokova. Premijer Milo Đukanović tvrdi da je u tim uslovima sve bilo regularno, jer se moralo živjeti.
Politička opozicija, pak, i dalje pokušava da od "snalaženja" u periodu sankcija proizvede afere.
Đukanović je, međutim, satisfakciju dobio odlukom Apelacionog suda u Napulju da se protiv njega obustavi sudski postupak zbog navodnog ulešća u švercu duvana. Sud je zaključio da Crnu Goru, u vrijeme sankcija, nijesu obavezivala pravila trgovine koja važe za Evropsku uniju. Đukanović je samo radio u interesu svoje zemlje, poručio je sud u Napulju.
Napokon, i tranzicija, sama po sebi, donijela je Crnoj Gori poznate teškoće, karakteristične za sve zemlje čija se ekonomija transformiše. Đukanović je svjestan te činjenice i ocjenjuje da se u Crnoj Gori ne dešava ništa što već nije viđeno u svim tranzi
|
I. Despotović- D.Lalatović
Posjeta : 1251 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 