Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

0
Knjiga za ovu sedmicu - “Sa londže zelene” - dr Ljubiša Rajković Koželjac
Između korica - blago u stihu!
- Ovu narodnu čitanku puštam u svijet s radošću veljom što se nešto što je iz naroda, narodu i vraća: da bi nam pamćenje bilo duže - zapisao je dr Ljubiša Rajković Koželjac o zbirci bošnjačkih junačkih pjesama iz Sandžaka “Sa londže zelene” - objavljena 2001. kao samostalno izdanje Ibiš Kujević, recezenti dr Hasnija Muratagić – Tuna i Husein Bašić. - ”Valjda su i muslimanske pjesme naše duhovno blago”. – riječi su Tomislava Ketinga o pjesmama – ukupno ih je 28 - koje je dr Koželjac zabilježio od 1980. do objavljivanja . “Nahod Huso i Nahod Radovan”, “Izbavljenje Ajkune djevojke”, “Ženidba Veljagić Ahmeta”, “Ženidba Šarac-Mahmut Paše”, “Mujagić Omer i Filip Madžarin”… ispjevane su u duhu klasične poetike. Zajedničko im je: da imaju veoma razvijen siže, veoma bogatu fabulu sa mnogo peripetija u dramskoj radnji, tako da su sve veoma duge; bogate dijalogom; sa čestim lirskim mjestima. Pune su emotivnog naboja, dirljive do pretjeranosti; obiluju turcizmima; izuzetno su muzikalnog stiha; prisutna je česta leoninska rima (leoniniska rima – leoniniski stih je stih u kome se rimuje njegov kraj sa krajem prvog polustiha; stih sa dvije rime: spoljašnjom i unutrašnjom rimom: ….Srete BRATA, prifati OGATA… ….Svrh LAKATA do dna NOKATA… “Za mnoge je bilo čudno (kao što je još), a za neke nedopustivo, da ja kao Srbin zapisujem pjesme o muslimanskom junaštvu. Ja sam se time bavio ne samo stoga što sam se oduvjek osjećao i Jugoslovenom, no i što te pjesme, uz sve svoje posebnosti, imaju mnogo opšteljudskog: pripadaju one opštečovječanskoj kulturnoj baštini. Kad su čuveni američki slavisti Milman Peri i Albert Bejts Lord mogli preko Atlantika da dolaze da ih zapisuju i proučavaju (u cilju razrješavanja tkz. homerovskog pitanja), mogao sam i ja sa “Timoka, zlatnoga potoka”, odnosno sa Perućice (Zlorečice). Ljepota tih pjesama me je na to prisilila, njihova književnoumjetnička vrijednost. Budući da junaci muslimanske epike ratuju na strani Turaka, na muslimanske guslarske narodne pjesme, osobito nakon Drugog svjetskog rata, nije se blagonakolono gledalo kad je riječ o njihovom zapisivanju i objavljivanju, pa i od strane mnogih Muslimana, a naročito komunista: postojala je bojazan, koja nije bila sasvim bez osnova, da bi te pjesme u vrijeme učvršćivanja našeg brastva i jedinstva mogle da raspiruju vjersku netrpeljivost, nacionalnu netoleranciju, i da, kao takve, mogu biti štetne po naše zajedništvo. Iz tih razloga one nijesu mogle biti štampane u prvih osam brojeva “Rožajskog zbornika”, ali nije bilo nikakvih smetnji da ja neke od svojih zapisa objavim u beogradskom “Raskovniku” (bez ikakvih negativnih reakcija sa bilo koje strane i bez ikakvih neželjenih posljedica po mene kao zapisivača). Mržnja s kojom se gleda na pjesmu pripadnika drugoga naroda ili druge etničke skupine izraz je primitivizma: sjetimo se onog zlosrećnog srpskog mladića iz Andrićevog romana “Na Drini ćuprija” koga su posjekli Turci samo zato što je pjevušio pjesmu o Karađorđu. Koliko god da Srbin, ruku na srce, ne može da na gusle muslimanske gleda s ljubavlju, što je i prirodno, sve više je i kod Srba, a ponajprije kod onih prosvijećenih (koji su svojom čovječnošću nadrasli prizemnosti i uskogrudosti našeg teškog istorijskog nasleđa), sazrijevala svijest o tome da vrijednost epske pjesme nije prvenstveno u tome na čijoj strani se bore junaci u njoj opjevani, već koliko u toj pjesmi ima Poezije, istinske poezije, odnosno opšteljudskog. Una gens sumus! Nema sumnje u to da su krajišnice bile veoma popularne i kod muslimanskog življa u Sandžaku. Svaki narod ima svoje junake, njih opjeva, u pjesmama o njima uživa, one su mu duševna hrana, sa njima odmalena druguje, sa njima u grob leže. Usud je htio da junaci tih pjesama vojuju na strani tuđina (u čemu je i njihova tragičnost, njihovo proklestvo!), ali su “braća naša turskoga zakona” (kako je Vuk nazvao Muslimane) ostvarila u svojoj epici i neke vrhunske umjetničke domete. “Ove pjesme ne zaostaju ni najmanje iza svojih drugarica, koje živu među krštenim narodom…” – s pravom je, svojevremeno, isticao Kosta Herman. I zaista: pribirajući usmeno narodno blago Muslimana po Sandžaku, i sam sam se osvjedočavao da se “u ovim pjesmama čarobna vila suncu sa ishoda grli sa pjesnoplodnom vilom slovinkinjom”. Epska tradicija Sandžaka duga je i živa, a to u punoj mjeri važi i za Rožaje s okolinom. Tu, i dan danas, gusle javorove rado uzima u žilave ruke i Musliman, i Crnogorac, i Albanac. Tu, i dandans, kao da nije izgubilo na važenju ono Njegoševo:”Đe se gusele u kući ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi”. Stoga gusle ni u gradskoj kući još uvijek nijesu rijetkos i malo koji “sjednik” prođe bez jeke od gusala, osobito u kućama muslimanskim.” - kaže dr Ljubiša Rajković Koželjac u predgovoru ove knjige. Iako u nauci o narodnoj književnosti još nije sasvim razjašnjeno na koje su sve načine, i kada, krajišnice sa zapada na istok prenošene, činjenica je da ih u Sandžaku u velikom broju nalazimo, ali malo koju u onom obliku baš kako je u Bosni pjevana i u kojem je od nekog sakupljača “pečatana”, a ima i onih za koje se u Bosni i Hercegovini uopšte ne zna. To upućuje na zaključak da nijesu u pitanju samo varijante već poznatih krajišničkih pjesama (predma su varijante najbrojnije) nego i posve nove pjesme, bilo da su se kao varijante potpuno osamostalile izgubivši skoro svaku sličnost s matičnim pjesmama (od kojih su potekle), bar u pogledu sižea, bilo da su u svemu izvorno sandžačke, dakle, autohtone …” Iz pjesme, “Neverstvo ljube Mujagine”: … Sjaha Mujo sa širokog Malina, uvede ga u mračne ahare pa se penje kuli uz bojeve, jedva ide dok do majke stiže, od suza ga majka i ne vidi, on joj spusti na ramena ruke: “Šta je, majko, moj teški veremu?! Ako mi se kula poharala, ja ću zlata više zadobiti i novu ću sagraditi kulu, a tvoje ću rane osvetiti; ako mi je ljuba preoteta, ja ću brzo ljubu povratiti. No pričaj mi ko nas poharao, ko otvori kulu i avliju, ko mi uze vijernicu ljubu – to sam snio u planini, majko”. Njemu stara kroz plač progovara: “Ja sam kriva!” – po istini priča kako ju je Madžar prevario. “Je li, majko, ljuba rada bila?” “Nije, sine, ne griješi dušu! Kukala je jadna, iz avaza: ‘Aman muke u dušmanske ruke!’ to je meni ponajteže bilo, – nije voljno, no je od nevolje”. “Majko moja, ne kobi sinova, ne plač’ više, dženeta ti tvoga, no mi reci, moja mila majko, kakav bješe taj što ođe bješe, na kog, majko, liči i priliči”…
Edita Dautović Posjeta : 3857