1
MiloÅ” ƐeriƦ, uĆØenik treƦeg razreda MatematiĆØke gimnazije, Beograd
OsjeƦam se odgovornim

OsjeƦam se odgovornim. ZaÅ”to? Ne znam. Tada sam zavrÅ”io prvi razred. Å ta sam mogao da znam? NiÅ”ta. SeƦam se tragova tenkova po ulicama. Ne osjeƦam da pripadam tom narodu, ipak osjeƦam se odgovornim. Imam potrebu da se izvinim. Ne znam kako. Ne znam kome.
TeÅ”ko mi je. Nisam gledao snimak. Ne mogu. NeƦu. Ne želim. Svestan sam onoga Å”ta je bilo. HoƦu da vidim istinu. Vidim je. Bolna je. Istina je. Ipak mi je lakÅ”e.


Vidjeli su snimke. Šokirani su. ZaŔto? Nisu znali Ŕta se deŔavalo? Kako? Ja sam znao, a tada sam imao osam godina.
Otprilike tada u Ruandi je ubijeno 800.000 civila. Njih to ne zanima. "To je Afrika", "To je daleko", "Nema toga ovde". Jeste, nema, ovdje ubijaju djecu iz snajpera. Ovde granatiraju gradove, zgrade, kuƦe, pijace. Ovde uniÅ”tavaju mostove. Ovde je zaklan Ivan Goran KovaĆØiƦ. Ovde popovi nose oružje. "Ovde vole slobodu". ZloĆØin je ovdje, izgleda, OK. 14. jula u Parizu je pala Bastilja, 14. jula ovde se zavrÅ”io...
OsjeƦam se odgovornim. ZaÅ”to? Ne znam. Tada sam zavrÅ”io prvi razred. Å ta sam mogao da znam? NiÅ”ta. SeƦam se tragova tenkova po ulicama. Ne osjeƦam se da pripadam tom narodu, ipak osjeƦam se odgovornim. Imam potrebu da se izvinim. Ne znam kako. Ne znam kome.
MiloÅ” ƐeriƦ, uĆØenik treƦeg razreda MatematiĆØke gimnazije, Beograd




Danas

Posjeta : 2554