Vidjelo se da je data uzbuna. Profesori-štrajkaèi iz Nikšiæa javno su zatražili struènu pomoæ u borbi protiv "zelenaške, dukljanske vlasti i nasilja nad jezikom".
I pomoæ je stigla, skoro sa neba. "Vaša žrtva je velika, ali kada èovek radi prave stvari ne može biti izgubljen niti zaboravljen, nagrada mora stiæi" - sokolio je patrijarh Pavle profesore nikšiækih srednjih škola. Dvadeset i pet podvižnika ponosno su se protekle sedmice, posred Patrijaršije, uslikali sa crkvenim glavarom i velikodostojnicima SPC.
Oglasile su se i druge sijede glave, opet iz Beograda. Srpska akademija nauka i umetnosti je odluku crnogorske vlasti o imenovanju crnogorskog jezika ocijenila "nakardanom, prizemnom i politièki motivisanom". Potom su se jedan za drugim, budile patriote. "Dukljansku silesiju" prokleo je Matija Beækoviæ, u napad na maternji krenuo je i Momo Kapor... U Crnoj Gori su se javile domaæe snage: te udruženje Moraèana "Svetigora", te Odsjek za srpski jezik i književnost iz Nikšiæa, pa opština Pljevlja, sve do zaboravljenog Vijeæa narodnih skupština...
Na kraju je, posred crnogorskog parlamenta, zaprijeæeno - pravim ratom. "Svim raspoloživim sredstvima, i vanustavnim ako treba, boriæemo se protiv vašeg bezakonja. Vi ne znate kakve mogu biti posljedice vaših postupaka", zaprijetio je Momèilo Vuèetiæ, poslanik Socijalistièke narodne partije, obeæavajuæi crnogorskoj vlasti da æe se na teror odgovoriti - narodnim terorom.
Sindrom veæ viðenog. Samo pet dana prije izbijanja rata u Bosni Radovan Karadžiæ je bijesnio sa skupštinske govornice u Sarajevu: "Vi ne znate kakve posljedice mogu biti vaše današnje odluke..." Trinaest godina kasnije kao da je esenpeovac Vuèetiæ samo otvarao usta da se èuje Karadžiæev glas.
Teško je, meðutim, povjerovati da se mraèna i tužna bosanska istorija može tek tako reprizirati u Crnoj Gori. Nije stvar u volji, nema više uslova i sredstava: Miloševiæ je u Hagu, od nekadašnje JNA ostala je sivomaslinasta ljuštura a nacionalistièki Beograd je meðunarodnom silom primiren...
Što je, onda, motiv burnog politièkog angažovanja srpskih snaga u Crnoj Gori?
"Nije stvar u jeziku i njegovom imenu. Prièa se obnavlja decenijama, od kraja osamnaestog vijeka, preko Podgorièke skupštine, do AB revolucije i guranja Crnogoraca u rat prilikom raspada SFRJ. Nacionalistièki krugovi u Beogradu na Crnu Goru gledaju kao na osvojenu teritoriju koja služi njihovim velikodržavnim namjerama", istièe za Monitor Marko Špadijer, sekretar Matice crnogorske.
Špadijer podsjeæa da u Beogradu nije bilo katarze nakon ratnih pohoda tokom raspada SFRJ. "Zato se sve vrti u krug - isti nacionalistièki centri sprovode istu imperijalnu politiku prema Crnoj Gori, samo sada drugim sredstvima".
Uglavnom, prièa o jeziku poslužila je kao paravan za dalekosežnu akciju. A poèelo je ranije.
"Onaj ko se na popisu izjasni kao Crnogorac, postaæe Montenegrin, anti-Srbin i Dukljanin", tim rijeèima je dr Bogoljub Šijakoviæ, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiæu, otpoèeo besjedu na skupu "Srpski narod u Crnoj Gori", održanom proteklog ljeta u manastiru Maine, kraj Budve.
Dotièni "nauèni" skup zvanièno je uprilièilo Vijeæe narodnih skupština. Kao suorganizator skupa pominjao se neznani Srpski forum Crne Gore. Glavni domaæin je, ipak, bila Srpska pravoslavna crkva - lièno je mitropolit Amfilohije jutarnjom liturgijom ozvanièio poèetak rasprave.
Srž aktivnosti je otkrio Aleksandar Rakoviæ, istorièar iz Beograda: "Pravilnom propagandom cifra Srba u Crnoj Gori mogla bi dostiæi cijelih 38 odsto ukupne populacije".
Bio je to u stvari poziv za veliko novo, postmiloševiæevsko okupljanje. Srpska crkva propisno je postrojila patriotsku gardu: profesore Filozofskog fakulteta u Nikšiæu, izaslanstvo Vijeæa narodnih skupština, besmrtnike SANU, oprobane ratnike Udruženja književnika Srbije. Tu su se, ne sluèajno, našli i funkcioneri politièkih stranka koje se zalažu za oèuvanje državne zajednice...
Kasnije se samo mijenjala - meta. Nakon popisa na dnevnom redu je pristigla odbrana srpskog jezika. Dr Vukiæ Puleviæ, èlan Dukljanske akademije nauka i umjetnosti smatra da nije sluèajnost što su isti centri ponovo u akciji. Prema Puleviæu, rijeè je o koordiniranom poslu koji vodi Srpska pravoslavna crkva u sadejstvu sa SANU i nekim ljudima unutar vladajuæih struktura u Srbiji.
"Centar aktivnosti svjesno je prebaèen na Srpsku pravoslavnu crkvu da bi se - pod plaštom odvojenosti crkve od države - maskiralo djelovanje protiv države Crne Gore", ocjenjuje dr Puleviæ.
Miloševiæ je, dakle, bio samo epizoda u velikodržavnom projektu. Njegovim odlaskom nije izmijenjen prvobitni zadatak. Za brojne srpske državne i nacionalne institucije Crna Gora je posljednja oaza u kojoj može da prezimi ideja velike Srbije do nekog novog svog proljeæa. Sad se èuva što se može.
"Razlog pojaèane aktivnosti velikosrpskih punktova je u približavanju roka za crnogorski referendum. Zato raste tenzija unutar takozvane patriotske mreže", istièe Marko Špadijer.
Cilj srpske patriotske mreže je davno definisan: pretvoriti Crnu Goru u srpsku zemlju, i razoriti temelje njene državnosti. Za taj posao je potrebno - dvoje. To što srpski nacionalni trudebnici rade, nije ni novo ni neobièno i priroðeno je njihovom vrijednosnom sklopu.
Ali, što rade oni kojima je u opisu posla oèuvanje države Crne Gore?
Možda djeliæ odgovora leži još u 1918. u vremenu Podgorièke skupštine. Tada su mnogi crnogorski politièari postali nešto tek kada od crnogorske države nije ostalo ništa. Ista matrica ponovljena je èak sedemadeset godina kasnije, 1989. godine u doba AB revolucije.
Dugo je, isuviše, crnogorska vlast, nakon rascjepa u DPS -u, koketirala sa nosiocima srpske imeperijalne politike u Crnoj Gori. Èak i kada je minula opasnost od Miloševiæevih sedmih bataljona. Zbog èistog politièkog šiæara crnogorski èelnici su dopuštali da SPC po svom nahoðenju prepravlja crnogorske kulturno-istorijske spomenike i gazi crnogorsku istoriju. Crnogorska vlast je èak i finansirala bespravnu gradnju Hrama Hristovog vaskrsenja, prepravku manastira na Skadarskom jezeru, sprdanje sa crnogorskim simbolima u manastiru Sveta Trojica... "Vi mirno gledate dok srpska imeprijalna politika zapišava svoju teritoriju", upozoravao je u Monitoru dr Obrad Saviæ profesor beogradskog univerziteta.
Uzalud, vlast je æutala i kada je srpska crkva negirala postojanje crnogorske nacije a srpskom akademiku Matiji Beækoviæu, poznatom negatoru crnogorske nacije, crnogorski premijer je, valjda za životno djelo, uruèio i Njegoševu nagradu...
I, naravno, raèuni ovakve politike uvijek stižu. Sad bi Podgorica da, u predveèerje referenduma naprasno ušutka SPC i njene jatake. A to nije lako, nakon što im je godinama darivana crnogorska teritorija da na njoj rade što im drago.
I zato je crnogorsko pitanje isto još od vremena kada je vlast ustala protiv Miloševiæa: mogu li državu oèuvati oni koji su joj tako dugo i marljvo podlokavali temelje?
PROFESOR DR ILIJA VUJOŠEVIÆ,
predsjednik Fondacije "Sveti Petar Cetinjski"
Žele feud
MONITOR: Da li oštre reakcije SPC i SANU povodom imenovanja crnogorskog jezika potrvrðuju tezu da te institucije i dalje rade na velikodržavnom srpskom projektu?
VUJOŠEVIÆ: To je njihov zavjet. Perzistentni otpor SPC i SANU svakoj inicijativi sa crnogorskim predznakom je njihova posljednja linija odbrane, takoreæi "mrtva straža" mrtvog velikosrpskog projekta. Sa te "mrtve straže" treba jednako kositi po svemu što jeste, ili što lièi na crnogorski jezik, zastravu himnu, kapu, crkvu, granicu, carinu, planinu.... I uvijek pod istom optužbom da je u pitanju antisrpska histerija i grijeh od Boga. Prema toj duboko kolonijalnoj svijesti ni zemlja, ni voda, ni vazduh nijesu naši bez njihovog blagoslova. Crna Gora je njihov feud i ništa više!
MONITOR: Koliko je taj velikosrpski projekat realan u Crnoj Gori nakon što je istorijski poražen i u Hrvatskoj, i u Bosni i na Kosovu?
VUJOŠEVIÆ: Meni je samo nejasno koji to još poraz može da osvijesti te usijane glave iz SPC i SANU da bi konaèno shvatili da je davno prošao XIV vijek. Da je svijet ušao u neko novo vrijeme i da su istorijska groblja prethodnih vjekova puna mrtvih carstava i raznih kolonijalnih, mitomanskih tvorevina. Oni konaèno moraju shvatiti da je u Crnoj Gori stasala jedna genarcija obrazovanih i samosvjesnih ljudi sa potpuno drugaèijom sviješæu. To su mlaði, racionalni ljudi koji drže do svog integriteta i koji, bez kompleksa, odbacuju i srpsku i crnogorsku i bilo èiju mitomaniju i tutorstvo. Ti mladi ljudi hoæe svoju državu sa svim što je odreðuje u modernom znaèenju te institucije.
MONITOR: Crnogorska vlast je dugo pravila neke nagodbe sa srpskom crkvom. Kakve je koristi država Crna Gora imala od tih tajnih dilova politike i crkve?
VUJOŠEVIÆ: Samo u primitivnim društvima slabih institucija crkvena vlast prethodi politièkoj, ili je sa njom istovjetna. Samo se, ovdje u Crnoj Gori, koliko juèe moglo iæi tako daleko ili, bolje reèeno "tamo daleko" - u nedopustivu nagodbu crkve i države. I to po principu: ti meni malo glasova, a ja æu tebi hram i na njemu krst zlatni. I sve druge crkve i manastire i kulturno-istorijsku baštinu u njima, pa ti nosi, gradi i razgraðuj. I nikoga niša ne pitaj.
Dosta kasno, ali bi se reklo najzad: u crnogorskoj vlasti su shvatili da - ko s ðavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
SPC-SANU-UKS
Smrtonosni srpski trolist
"Èitavu zapadnu hemisferu zahvatiæe nesluæena lanèana tektonska pomeranja u trajanju od 15 minuta tako da æe živih ljudi ostati samo toliko da se može skloniti pod krošnju jedne šljive. Srbi æe jedini biti u stanju da posle ove tektonske katastrofe kao jedini preživeli narod žive na planeti. To je zato jer æe ovih narednih osam godina, dok ne doðe do katastrofe, Srbi pod sankcijama nauèiti da žive u prirodi i to æe ih spasiti" . U prvim danima nakon meðunarodne izolacije SRJ ove optimistièke vizije sijao je poznati srpski slikar, Miliæ od Maève. Bio je jedan u dugom nizu intelektualaca koji su uložili sebe u slavu srpskog velikodržavnog projekta.
Milorad Tomaniæ, autor knjige "Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj" govori o postojanju vrlo aktivne i sinhronizovane logistike koja je istovremeno i stvarala i služila Miloševiæu.
Prva demonstracija stvaranja srpskog nacionalnog pokreta bila je još 1981, godinu nakon smrti Josipa Broza Tita. Tada je Udruženje književnika Srbije ustalo u odbranu Gojka Ðoga, srpskog pisca koji je sudski gonjen zbog zbirke pjesama "Vunena vremena". No, angažovanje nacionalno osviješæenih srpskih pisaca bilo je tek najava bure. Matija Beækoviæ je sa èela Udruženja književnika Srbije stizao na sve strane, da štiti Kosovo, protestvuje u Hrvatskoj, da proklinje crnogorsku naciju, da morbidno mudruje ("Grob je najveæa svetinja i najstarija crkva srpskog naroda") ili da opravdava rat "Zbog kostiju ratovale su sve države, na kostima se države drže, kostima su utvrðene i ograðene... "
Uskoro se otvorila i druga latica. - Srpska akademija nauka. Sredinom 1985. godine Skupština SANU je zakljuèila da je došlo vrijeme da sroèi famozni Memoranduma i likvidira sve probleme u Jugoslaviji. A Dobrica Æosiæ, pokretaèka snaga, veæ je vidio od koga prijeti najveæa opasnost: od "slovenaèke divlje mržnje srpskog naroda" ili od "ustaškog novog rata protiv srpskog naroda u Hrvatskoj". Malo ko je u Beogradu tada primijetio da SANU likvidira - Jugoslaviju.
Treæa uporišna taèka bila je Srpska pravoslavna crkva. Tomanoviæ podsjeæa da su se tokom osamdesetih godina aktivnošæu posebno isticala trojica mladih monaha."Bili su to Amfilohije Radoviæ, Irinej Buloviæ i Atranasije Jevtiæ. Zahvaljujuæi svom otvorenom antikomunistièkom i nacionalistièkom stavu kao i pisanoj aktivnosti njih trojica su januara 1985. godine primljeni u Udruženje književnika Srbije", ocjenjuje Tomaniæ. S razlogom, imali su prave književne uzlete. "Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini. To je narod koji je navikao krst nositi, jer krst nositi nama je suðeno", prorokovao je Atanasije Jevtiæ i zaprijetio svim neprijateljima: "Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo ako nas prisilite da vas ubijamo!".
Tako je formiran, kako kaže Tomaniæ, "srpski troèlani cvet opojnog mirisa". Tomaniæ zakljuèuje: taj je trolist širio opojni miris koji æe mnogim Srbima oduzeti pamet i omoguæiti Slobodanu Miloševiæu da ih tako raspameæene povede za ruku.
Draško Ðuranoviæ
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 