|
|
| |
| 3 | | | Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasoviæ | | "Zatvorenih oèiju" - 11. poglavlje! |
 Da Lidijin svijet ne postoji,njen bi život stajao na jednoj nozi,bio bi
bez jedne ruke,bez jednog oka.Njena liènost bi ostala bez glavnog izvora
snage.A kako nastaviti uz malaksalost?
Dok je Ilija bio zabrinut za djevojku,ona je sa starcem obilazila svoj
svijet i crpila je snagu.Na strah,koji je doživjela veæ dva puta,poèela se
navikavati.Postoje razni strahovi,a da li su veæi oni od poznatog ili
nepoznatog?
Dok je zatvarala oèi,njen svijet se opet iz temelja gradio.Prvo što je
èula bila je muzika,vidjela je bubnjeve.Zapazila je vatru,a oko nje
tamnopute ljude.Oni su proizvodili njoj nepoznate zvukove.Sve je to
prièala starcu koji je strpljivo æutao.
„Mnogo je lijepa ova muzika,ali pomalo èudna,zamarajuæa.Svi su veseli.Gdje
li sam ovo stigla?Mislim da je ovo neko Afrièko pleme.Sada izvode neku
tradicionalnu igru,predpostavljam.Eno i Ilije!I on je tu,to je divno.Ali
nema Vas.Jezik ovih ljudi je nama potpuno nepoznat.I zato nam je ovako
dobro.Komuniciramo igrom,nema rijeèi.To prosto obožavam,oh kako nekada
rijeèi mogu biti prljave!Svakakve zaraze se mogu dobiti od njih,a najgora
je suza.Evo sada svi lupaju nogom o tlo i ja lupam.Sjajan osjeæaj.Poèinje
kiša,svi se sklanjaju.Ne vidim nikoga,vatra se ugasila.I Ilija je
nestao.Sama sam,kiša sve jaèe pada.Ne mogu da izdržim...’’
Starac joj skinu povez,Lidija otvori oèi i privih par trenutaka magla joj
ne dozvoli da vidi jasno.
„Prijatelju,“reèe djevojka„ja stvarno ovo ne razunijem.Pored ovog svijeta
u kojem živimo ja sam mislila da posjedujem još jedan.Njega sam gradila u
svom stanu sa Ilijom,a pogledaj ovo!“
Njen prijatelj je æutao,djevojci se èinilo da su njegove misli tako daleke
da im treba hiljadu sati za povratak.
„Da li Vi poznajete još nekog koji obilazi neki drugi svijet?“
„Poznajem,“reèe starac.
„A da li to radi sa Vama?“
„Ne.“
Lidija zbunjeno nastavi da ispituje.
„A na koji naèin to radi?“
„Kroz prièe,svakog dana sluša prièe koje ga vode sa sobom.“
„Lijepo je to,“reèe Lidija i odmaèe se od prijatelja.
„Šta æemo sada da radimo?“
„Idemo svojim domovima,kasno je.“
Djevojka ne posluša starca veæ ode u obližnji lokal.Poželjela je da popije
nešto osvežavajuæe.Zauzela je mjesto kod šanka,a pored njene stolice
sjedjela je neka gospoða.Kada se ta gospoða okrenula, pisac je prepoznao
Ilijinu prijateljicu.Èudan osmijeh na njenom licu ga uplaši.Lidija izvadi
kutiju cigareta i zatraži upaljaè od šankera.Nije ga dobila od njega veæ
od nepoznate žene.
’’Hvala Vam,“tiho reèe i okrenu glavu.
„Nema na èemu,“odgovori žena.
Posle pola sata provedenih u lokalu Lidija odluèi da ide kuæi,a gospoða
joj saopšti da je taksista.
Djevojka je prihvatila poziv i one uðoše u automobil.
„Zašto radite ovako kasno?Hladno je,“upita Lidija.
„Nemam šta drugo,“odgovori gospoða.
Æutale su tokom vožnje koja je bila kratka.Kada su stigli do zgrade gdje
djevojka živi,gospoða je pozdravi i odbi da uzme novac.Ilija je gledao sa
prozora.Preplašen što vidi Lidiju kako izlazi baš iz onog taksija poèe da
se kreæe u krug.
Kada je èuo otvaranje vrata umiri se.
„Gdje si do sada?Šta si radila?Ko te je ovo doveo?“
Lidija je primijetila užasnu nervozu kod svog partnera.
„Ma šetala sam malo,a to je bio neki obièan taksi.Ljubazna gospoða koja je
vozila odbila je da uzme novac.“
Iliji bi lakše,on se sjeti veèere i poèe stavljati na sto pribor za jelo.
„A gdje si to šetala do sad?“
„Bila sam da popijem piæe u jednom lokalu.“
* * *
Najgori èovjekov prijatelj je dosada. Ona je prijateljica nervozi,ponekad
depresiji.Zato je treba uvijek izbjegavati.U jednom dosadnom trenutku
junakinja se spojila sa perom.Uzela je parèe papira i poèela pisati sve
ono Å¡to joj je stanovalo u glavi.Dok je pisala govorila je glasno.
„Sada bih najradije otišla na Sjeverni pol da trpim tu hladnoæu.Da budem
sasvim sama i da osjetim kako je to kada ti se tijelo zamrzava.A ponijela
bih: kutiju Å¡ibica,bocu vode,jedan cvijet i maramu.Dok bih se smrzavala
zapalila bih maramu,a onda bih tu vatru ugasila vodom.Na mjestu gdje bi
stajao pepeo stavila bih cvijet.I onda bi na tom mjestu pala smrznuta.A
prije smrti ostatak šibica bih poreðala oko cvijeta.Zar to nije lijep
nestanak?Kakav se samo poželjeti može.A sada æu ovo šta sam napisala da
bacim u kantu za otpatke.“
Djevojka tako i uradi.Zatim uze drugi i poèe crtati.Nacrtala je nešto što
lièi na vatru,zatim nešto poput rijeke,malo zemlje a ostatak papira
zauzimao je vazduh.
Potom je uzela crnu boju i poèela je povezivati nacrtano.Kada je napravila
èudan krug precrtala je sve i taj papir smjestla u kantu za otpatke.
„Da imam sada gline probala bih da budem vajar,“pomislila je.
Dosada je opet htjela da se nastani u tom stanu,ali taj njen povratak
prekinu iznenadni gost.
„Dobar dan,“reèe zadihan èovjek koji se umorio od kucanja na vratima.
Lidija je æutala.
„Izvinite,jel’ ovdje živi gospodin Ilija?“
„Da,kažite.“
„Ja sam njegov prijatelj.Radim u firmi koja saraðuje sa njegovom.Evo nekih
dokumenata koja æe mu trebati.Nisam mogao da idem k njemu sada jer je
daleko,a ja se moram vratiti na posao.Pauza za ruèak ne traje puno.“
Djevojka uze dokumenta i iz ljubaznosti pozva èovjeka unutra.On je u
poèetku odbijao ali na djevojkino insistiranje pristade.Smatrala je da æe
ovo da pomogne u prilagoðavanju,a i Iliji æe se dopasti.
Ilijin kolega bio je stariji èovjek.Penzija je prijetila da zamjeni
platu.Nosio je naoèare za vid i crveni šal oko vrata.To mu je lijepo
stajalo.Lidija mu brzo pripremi kafu i smjesti ga da sjedi blizu
prozora.Kosa mu je bila jako bijela,èista.Mirisala je na koprivu...
„Vi ste nešto pokušavali da napišete?“reèe gospodin gledajuæi u papire na
stolu.
„Ma ne.Dosadno mi je pa se zabavljam.“
Razgovarati sa tim èovjekom Lidiji se dopalo.Njegova mudrost ispoljavala
se u svakoj reèenici.Sjetila se onog èovjeka koji je tvrdio da je glup.
„Vi ste vrlo mudri,“reèe djevojka.
„Hvala Vam,a kako ste to zakljuèili?“
„Pa vrlo pametno govorite.“
Gospodin se nasmiješi kratko i reèe:
„Povremeno.“
Otišao je brzo,nije popio kafu,samo par gutljaja.Zahvalio se na
gostoprimstvu i izašao.Lidija je opet ostala sama.Razmišljala je o novom
poznaniku.
„Eh,kako je sve to èudno.“
Ilijin dan bio je napet i težak.Razne obaveze nicale su svakog trenutka.I
tada je zaboravljao na sve,u njegovoj glavi množile su se cifre.Dok je
pokušavao da sve uradi onako kako treba,osjetio je neèiji pogled.
Vrlo lijepa djevojka posmatrala je Iliju koji se predao radu.Kada mu
postade nelagodno on ostavi kalkulator i priðe joj.
„Izvinite,koga tražite?“upitao je.
„Ne tražim nikoga,samo Vas posmatram.Oprostite ako sam bila malo
nekulturna,“izusti djevojka.
„A zašto me posmatrate?“
„Ja sam fotograf.Fotografišem sve zanimljivo,upravo pravim katalog.I Vi
ste mi jako zanimljivi.Ali želim da Vas slikam dok radite,lice Vam je tada
posebno.Jel’ dozvoljavate?“
Ilija je bio zbunjen,nije oèekivao ovako nešto.Pomislio je na Lidiju.Kada
je prošlo par sekundi,odgovorio je negativno.Djevojka je bila razoèarana
Å¡to nije uspjela u svojoj namjeri,ali ostavila je Iliji svoj broj
telefona.On je uzeo papir i stavio ga u džep.Kada je došao kuæi mnogo se
obradovao svojoj djevojci.A ona poèe prièu o njenom susretu sa gospodinom
èija je kosa mirisala na koprivu.
Ilija je slušao.
„Pa daj mi ta dokumenta.“
„Izvoli,“reèe djevojka pružajuæi papire.
„Razmišljala sam nešto.Razgovor sa onim glupim èovjekom i ovaj koji sam
danas vodila uticali su puno na mene.Neka sakrivena èula su se odjednom
probudila.Imam osjeæaj da je moj mozak po prvi put poèeo da funkcioniše.Ja
želim da se malo promijenim.Zaposliæu se.“
Ilija je slušao djevojku kako uzbuðeno prièa.Htio je da postavi par
pitanja,ali se na kraju zaustavio.
„Hladno je,“reèe Lidija.
„Doði,zagrijaæu te.“
|
Posjeta : 1998 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 