Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

1
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade knjiĹľevnice Magdalene VasoviĂ¦
"Zatvorenih oĂ¨iju" - 9. poglavlje!
Â´Â´Lidijice moja,Â´Â´uzviknu Ilija neoĂ¨ekivano. Djevojka se okrenu ka njemu i poĂ¨e se smijati.Ljubav koja je uvijek bila pri vrhu a skoro nikad na samom vrhu,isplovi i dohvati sunce.Evo jednog divnog trenutka za dvoje zaljubljenih.Vjerovatno bi to trajalo duĹľe da Lidija nije Lidija i da nema sve Ĺˇto zapravo posjeduje. Dok je Ilija pokuĹˇavao da rezerviĹˇe sobu u motelu,ona je otiĹˇla da se proĹˇeta selom. Â´Â´Ăudno selo,hmmm.Ali opet nekako zanimljivo.Ovdje bi se moglo Ĺľivjeti,Â´Â´pomislila je. Ali ubrzo je zaboravila na to i poĂ¨ela je traĹľiti prodavnicu. Â´Â´Ah,te glupe cigarete!Da nije njih sada bih mirno sjedjela u sobi.Â´Â´ MeĂ°utim taj nedostatak je natjera da koraĂ¨a dugo,sve dok se pred njom nije stvorila mala prodavnica.Kada je Lidija ugledala prodavaĂ¨icu,u srce joj se urezao strah.Zapravo prepala se od ruku.UzimajuĂ¦i kutiju od te Ĺľene nije mogla zaobiĂ¦i taj dodir.Ruka joj je bila tako siĂ¦iĹˇna i tanka.Djevojka je primijetila da ta gospoĂ°a ima oko osamdeset godina. Â´Â´Izvoli draga,Â´Â´reĂ¨e prodavaĂ¨ica i pruĹľi joj kusur. Lidija se nije usudila da opet dotakne tu ruku,zato odbi kusur i uputi se ka izlazu. Â´Â´Dijete...Stani djevojko!Evo ti novac,Â´Â´povika starica i potrĂ¨a za Lidijom. Ona ostade bez daha kada je nepoznata gospoĂ°a pomilova po licu i reĂ¨e: Â´Â´Pa,hvala ti dijete!Malo je danas takvih koji pomaĹľu drugima.Niko i ne dolazi u ovu prodavnicu viĹˇe,a kamoli da ostavlja ovoliki kusur.Â´Â´ Lidija je Ă¦utala,kratko se nasmijeĹˇila i kada je osjetila da se odaljila od prodavnice bi joj lakĹˇe i ona udahnu duboko. Â´Â´Ah,te ruke!Kao da me je sama smrt dodirnula.Â´Â´ Njeno tijelo poĂ¨e da drhti i osjeti kako joj se krv ledi,a usne poĂ¨eĹˇe pucati pod dodirom prsta.Jezikom preĂ°e preko njih i proguta ono malo krvi. Â´Â´Ja Ĺľivim,dobro je!Â´Â´ Ilija je za to vrijeme svoje stvari naslagao.Jedan dio plakara je odredio za sebe i sve je,onako kako bi jedna djevojka,rasporedio i namjestio.Nakon toga legao je i po navici traĹľio daljinski upravljaĂ¨ oko sebe,ali na njegovu Ĺľalost toga u motelu nije bilo.Televizor se mogao gledati blizu recepcije.U svoj toj tiĹˇini sjetio se prijateljice,priĂ¨a,Kane. Â´Â´Eh da je sada ovdje da mi ispriĂ¨a nastavak.Â´Â´ Uzeo je novĂ¨anik da prebroji novaci tada je ugledao vizit kartu njegove prijateljice.Na vizit karti pisao je broj telefona i cjenovnik.Jedna voĹľnja u gradu toliko i toliko,van grada po dogovoru.On uze telefon i pozva je. Â´Â´Dobar dan,taksi sluĹľba,izvolite?Â´Â´ Ilija je Ă¦utao i bi mu mnogo neprijatno kada je shvatio da on ne zna kako mu se zove prijateljica. Â´Â´Dobar dan,ja sam htio...mislio sam da Ă¦u dobiti jednu gospoĂ°u koja je taksista.Vjerovao sam da je ovo njen broj.Â´Â´ Momak sa druge strane telefona pokuĹˇavao je da razumije klijentovu Ĺľelju. Â´Â´Gospodine,je li Vama trebao taksi?Â´Â´ Ilija se u tom trenutku zbunio kao nikada u Ĺľivotu. Â´Â´Pa ne baĹˇ,ja sam zapravo htio...Ili nisam htio veĂ¦...ma nije bitno.Hvala Vam.Â´Â´ Â´Â´Pa dobro objasnite mi kako izgleda ta VaĹˇa gospoĂ°a pa Ă¦u nekako probati da pogodim ko je,Â´Â´reĂ¨e Ă¨ovjek i poĂ¨e da diĹˇe u sluĹˇalicu. Â´Â´Pa ne znam,srednjih godina,kosa boje...BoĹľe,ja se ne seĂ¦am!Zar je moguĂ¦e da se ne seĂ¦am?Pa znate mi smo se uvijek vozili po mraku...Ah,sjetiĂ¦u se saĂ¨ekajte samo.Tamnija neka boja,onako simpatiĂ¨na.Ah,ah sramote.Â´Â´ Iliju obuze takva nelagodnost da osjeti potrebu da plaĂ¨e.U tom trenutku uĂ°e Lidija.On nehotice ispusti sluĹˇalicu i ona povuĂ¨e sa sobom Ă¨itav telefon. Â´Â´Ĺ ta ti je?Â´Â´ Ă†utao je i pokuĹˇavao da se pribere.Misli su mu bile tako iskrzane da se plaĹˇio da progovori.Ona se primaĂ¨e i poĂ¨e da spaja telefon u cjelinu.Kada je uzela sluĹˇalicu,prisloni je na uvo i sreĂ¦om bilo je signala.telefon je radio. Â´Â´Ĺ ta ti je?Pogledaj sve ovo,Â´Â´reĂ¨e djevojka i pogleda u zbunjeno lice partnera. Â´Â´Ma niĹˇta.Taj glupi telefon nije baĹˇ u redu.NeĹˇto nisam siguran da se moĹľe komunicirati.Â´Â´ Lidija opet podignu sluĹˇalicu i uvjeri se da ima signala. Â´Â´Ne razumijem.Â´Â´ Ilija uze peĹˇkir i ode u kupatilo.Usput promuca: Â´Â´Ma totalno nebitna stvar.Â´Â´ * * * Djevojka je poĂ¨ela da slaĹľe svoju garderobu.Bila je vrlo nesreĂ¦na zbog toga. Â´Â´Pa da li Ă¨ujeĹˇ?Neko kuca na vratimaveĂ¦ viĹˇe od pet minuta,Â´Â´uzbuĂ°eno reĂ¨e Ilija izlazeĂ¦i iz kupatila. Djevojka se prepade od njegovog uzvika. Â´Â´Pa otvoriÂ´Â´,reĂ¨e mu mrzovoljno. Kada se pribliĹľio vratima Ă¨uo je teĹˇke uzdahe onoga koji je kucao.Dok ih je otvarao Ă¨ula se jaka Ĺˇkripa kao da neka Ĺľivotinja cvili. Â´Â´Dobar dan,ja se izvinjavam Ĺˇto Vas ometam,Â´Â´reĂ¨e direktor motela. Â´Â´NiĹˇta,niĹˇta.KaĹľite,Â´Â´mirno reĂ¨e Ilija. Â´Â´Da li ste Vi zvali taksi sluĹľbu?Sada nas je kontaktirala Ĺľena koja tvrdi da poziv potiĂ¨e iz ovog motela.To je Ă¨udno,jer je ovo selo udaljeno jako puno od grada u kojem se nalazi ta sluĹľba.Â´Â´ Ilija je stajao nepomiĂ¨no.Lidija nakon Ĺˇto je Ă¨ula sve ovo priĂ°e vratima i zagleda se u momka. Â´Â´Koga si to zvao?Â´Â´ Â´Â´Nisam,ustvari jesam.Ma jednog prijatelja sam htio da dobijem.Â´Â´ Lidija ga joĹˇ zaĂ¨uĂ°anije pogleda: Â´Â´Kojeg prijatelja?Â´Â´ Ilija je pokuĹˇavao da spasi svoje prijateljstvo sa gospoĂ°om. Â´Â´Nedavno sam ga upoznao.Â´Â´ Â´Â´Pa zbog Ă¨ega ti je trebao baĹˇ sada kada smo na putovanju?Â´Â´ Gazdi motela bi neprijatno. Â´Â´Pa rekao sam mu da Ă¦u ga zvati,jer je i on mislio da ide na odmor.Zamolio me je da mu opiĹˇem ovo mjesto.Â´Â´ Ilija je lagao,zbog neke nepoznate gospoĂ°e kojoj ne zna ni ime opet je lagao djevojku.OsjeĂ¦ao je kako ga ogroman crv krivice izjeda iznutra.Od uĹľasnog bola zavrtjelo mu se u glavi.PridrĹľao se i nastavio da gleda u Lidiju. Â´Â´U svakom sluĂ¨aju zvala Vas je neka Ĺľena,saznala je za VaĹˇ poziv.Ali to je vjerovatno neki nesporazum.MoĹľda sam ja loĹˇe Ă¨uo,Â´Â´reĂ¨e gazda motela i pokuĹˇa da pomogne Iliji. Lidija je osjeĂ¦ala kako se u vazduhu pletu laĹľi i zavjere.Ali nije progovarala,srce joj se prepolovilo i ona ostade da stoji gutajuĂ¦i pljuvaĂ¨ku. Ă†utali su dugo istovremeno daveĂ¦i se u toj tiĹˇini.Ilija je patio zbog svog laganja,osjeĂ¦a je potrebu da sve ispriĂ¨a:Kako je upoznao tu gospoĂ°u,kako mu ona priĂ¨a priĂ¨e,da mu je ona samo prijatelj.Ali ipak je sve to gutao i ta bi mu se gorĂ¨ina opet vraĂ¦ala u usta. Djevojka je zauzela mjesto u Ă¦oĹˇku i zavila se u polusmrtni ogrtaĂ¨.NeĹˇto se deĹˇavalo,a to neĹˇto je za nju bilo negativno. Â´Â´Ne znam,da li je ovo sada stvarnost ili nije.Ne razaznajem.Ali Ă¦u svakako umrijeti.Danas su me Ă¨ak ruke smrti dodirnule.Osjetila sam da Ă¦e neĹˇto biti.Evo ja Ă¦u sada da se pridruĹľim toj gospoĂ°i koja caruje.Ja ovako ne mogu...Ne,oh ne!Â´Â´ Opet je nastupilo Ă¦utanje.Dugo muĂ¨no,oĂ¨ajno.Razgovor se sveo na hukĂ¦anje.A to hukĂ¦anje se svelo na disanje.Na kraju skoro da ni disanja nije bilo. Â´Â´Lidija,Â´Â´reĂ¨e Ilija ozbiljnim tonom. Ona ga pogleda. Â´Â´NiĹˇta se ne deĹˇava.Jednostavno to prilagoĂ°avanje...Eto samo to.Â´Â´ Cupkala je nogom i uhvatila je ritam.Ăulo se samo:Â´Â´Cup...Cak...Cup...Â´Â´ Â´Â´Evo zakleĂ¦u se da Ă¦u te voljeti zauvijek,Â´Â´kleknuvĹˇi uzviknu momak. Ona mu se primaĂ¨e i Ilija nasloni glavu na njen stomak. Â´Â´Hvala ti!Â´Â´ * * * Dan se jedino moĹľe roditi kada prethodni umre.Jedini dan koji ne umire jeste onaj kada Vi nestanete.Za Vas taj dan traje,niste doĂ¨ekali njegovu smrt.Na taj naĂ¨in Ĺľivot ide dalje,ne moĹľe se stopirati na kratko,ali se moĹľe prekinuti zauvijek.I eto razloga da diĹˇemo,a opet eto razloga da ne diĹˇemo. Odmor junaka odbrojao je taĂ¨no 14 smrti i 15 roĂ°enja.Taj petnaesti dan su proveli putujuĂ¦i natrag.Nisu iĹˇli vozom veĂ¦ autobusom,nekako im se to uĂ¨inilo boljim.Manje je ljudi. Starac je bio u vozu i gledao je kroz prozor.Zar je moguĂ¦e da on ne zna gdje mu je junakinja? Pisac sjede iza njih pazeĂ¦i da ne nagazi koga.Veliki broj torba nagomilalo se na ulazu.Ljudi nestrpljivi,pomalo blesavi jure ka sjediĹˇtima.Kada je autobus krenuo bio je poluprazan.Svi su Ă¦utali osim jednog djeĂ¨aka.Skakao je i privlaĂ¨io paĹľnju prisutnih.Ta igra mu se Ă¨inila zanimljivom.DjeĂ¨ak je imao oko Ă¨etri godine.Posle nekog vremena priĹˇao je paru.Ilija se obradovao tom djeĂ¨aĂ¨kom osmjehu.Taj osmjeh mu bi najljepĹˇa i najĂ¨istija stvar koju je vidio u svom Ĺľivotu. Â´Â´Pogledaj kako ovo dijete liĂ¨i na mene kada sam bio mali.Â´Â´ Oboje svoje oĂ¨i usmjeriĹˇe ka djeĂ¨aku. Â´Â´Pa ti si ovakav bio?Â´Â´ Ilija potvrdno klimnu glavom Â´Â´Vrlo liĂ¨i,baĹˇ liĂ¨i.Â´Â´ Ta nevina duĹˇa koja je svoju pozitivnu energiju prenosila na sve ljude u autobusu,poĂ¨e kod Ilije da budi sjeĂ¦anja. Â´Â´ZnaĹˇ Lidija,kada sam imao negdje oko Ĺˇest ili sedam godina roditelji su mepoveli na more prvi put.Ja znam da ti ne voliĹˇ more,ali ipak sasluĹˇaj.Tako jednog dana dok sam se kupao u pliĂ¦aku priĹˇao mi je jedan Ă¨ovjek.SjeĂ¦am se Ĺˇta mi je rekao dok me je milovao po kosi.Â´Â´ Â´Â´Pa kaĹľi mi Ilija,Ĺˇta ti je rekao.Â´Â´ Oboje se nasmijaĹˇe svom naĂ¨inu komuniciranja. Â´Â´Pa rekao mi je da kod ljudi mogu da probudim samo najdivnija osjeĂ¦anja.I joĹˇ neĹˇto,ali sam to zaboravio.Â´Â´ Â´Â´Pa lijepo ti je rekao.Dragi moj Ilija i u meni si probudio najljepĹˇa osjeĂ¦anja,ali ih ponekad tako iskidaĹˇ pa ih moraĹˇ opet krpiti u cjelinu.Â´Â´ Opet su se nasmijali. Â´Â´Draga moja Lidija,ni ti nisi uvijek tako divna kao Ĺˇto si danas.Â´Â´ Oni zaboraviĹˇe da su u autobusu i poĂ¨eĹˇe glasno govoriti.Svi prisutni su se nasmijali,a djeĂ¨ak pobjeĹľe bojeĂ¦i se njih. Pisac se tiho smjeĹˇkao i radovao se zbog te iznenadne sreĂ¦e junaka.
Posjeta : 2013