Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

0
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade knjiĹľevnice Magdalene VasoviĂ¦
"Zatvorenih oĂ¨iju" - 8. poglavlje!
Â´Â´ViĹˇe se i ne javljaĹˇ kada ideĹˇ negdje,Â´Â´ reĂ¨e Lidija grubim tonom. Â´Â´Ne,a ti i ne pitaĹˇ.Â´Â´ LeĹľali su jedno kraj drugog i gledali u bijeli plafon. Â´Â´HoĂ¦eĹˇ li Ă¨aj?Â´Â´upitala ga je oblaĂ¨eĂ¦i se. Ilija je osjetio kako mu stomak javlja da ne uzima. Â´Â´Radije Ă¦u kafu.Â´Â´ Â´Â´Ali ti ne voliĹˇ kafuÂ´Â´,Lidija neoĂ¨ekivano uzviknu,Â´Â´Ĺˇta se to deĹˇava sa tobom?Â´Â´ Â´Â´Ne pije mi se Ă¨aj.Â´Â´ Dok su ispijali kafu,depresija koja ih je do tada posjedovala,polako je nestajala.IzopaĂ¨ena ljubav se ispoljavala u zenici oka.Toplo su se gledali i uĹľivali u tiĹˇini,postepeno se gradila pruga izmeĂ°u njih duĹľine jedan metar.I oni se pretvoriĹˇe u vozove.Sreli su se na polovini puta.Nije bilo poljupca,samo zagrljaj,ali on bjeĹˇe dovoljan da se osjeti jaĂ¨ina ljubavi. Njena kosa mirisala ja na brezu,a imala je ukus limuna.Lidija je osjetila potrebu da stavi masku i nakon zagrljaja ona se kratko,jedva vidljivo nasmijala.OĂ¨i su joj sijale vjeĹˇtaĂ¨kim sjajem,nije bila sreĂ¦na,ni zadovoljna ali je htjela da se takvo osjeĂ¦anje prividno osjeti u vazduhu.Dok je ona neprirodno pokuĹˇavala da saĂ¨uva momenat,Ilija je znao da Ă¦e za par trenutaka melanholija zarobiti njihove duĹˇe. Â´Â´Treba da se pakujemo,Â´Â´reĂ¨e Lidija mucajuĂ¦i. On je zaboravio na put i pogledao ju je zbunjeno,njegove oĂ¨i pokazivale su nerazumijevanje.Iz njenih zjenica iĹˇĂ¨ezavala je ona toplina kada je shvatila da je Ilija zaboravio na njihovo putovanje. Â´Â´Zaboravio,ti si zaboravio.Â´Â´ Â´Â´Nisam,u trenutku kada si to pomenula bio sam odsutan.Zarobljen u okovima ljubavi.Â´Â´ Â´Â´Ne,znam ja da nije tako.Ti si zaboravio.Tebe to ne interesuje.Ne voliĹˇ me viĹˇe.KaĹľi sad,odmah da si mi kazao.Â´Â´ Ilija je stajao nasprem Ĺľene koju voli,ali sa kojom ne umije da Ĺľivi.Nije znao da li da izaĂ°e iz sobe,ili da joj kaĹľe da grijeĹˇi,ili da uzme noĹľ i ubije se. NiĹˇta od toga nije uradio.Samo je Ă¦utao i prste na rukama lomio, sve dok ne bi osjetio bol.Ona ga nakon nekoliko trenutaka poljubi i reĂ¨e:Â´Â´Nemoj viĹˇe nikada ovakve stvari da mi radiĹˇ,mene to ubija...Ja Ă¦u umrijeti,ne mogu.Meni se Ă¨udne stvari dogaĂ°aju.Glava mi je puna ludih misli.Ja ludim,jednostavno ludim.Â´Â´ U najstroĹľijoj tisini pakovali su stvari i nakon tog muĂ¨nog rada krenuli su.ZamiĹˇljenim oĂ¨ima posmatrali su gradove kroz koje su prolazili.Misli su im plele duge vezove nerazumljivog. * * * Voz se polako probijao kroz predjele nepoznatog i poznatog svijeta.Lidija je posmatrala ljude u okolini.Neki su bili radosni zbog putovanja,neki pak tuĹľni i mrzovoljni.Zapazila je Ă¨ovjeka koji je uĹˇao u voz na stanici koja se nalazila blizu jedne Ĺˇume.Tu nije bilo Ĺľivota,Lidija je postepeno zakljuĂ¨ivala na osnovu onoga Ĺˇta je mogla vidjeti.Bio je to star Ă¨ovjek,izmuĂ¨en od bola i jada.Nosio je crnu ploĂ¨icu na koĹˇulji.Djevojka je primijetila ogromnu tugu u uzdasima tog Ă¨ovjeka.Iz jednog teĹˇkog stanja prelazi u drugi,jedne suze zamjenjuju se drugim.TeĹˇkoĂ¦a je bujala i gradila kule i dvorove,ta teĹˇkoĂ¦a je sebi sagradila uĹľasno velik spomenik.NeĂ¦e biti zaboravljena. Pisac je Ă¦utao i posmatrao junakinju.Mnogo ju je volio.I nju i Iliju on je oboĹľavao.Ali to je ona iskrena ljubav,najĂ¨istija i vjerna.Ona se samo javlja kod umjetnika. Djevojka je nastavila da prodire kroz koĹľni pokrivaĂ¨ osoba u vozu.U tome ju je prekinuo jauk Ĺľene koja je spavala.GospoĂ°a je sanjala kako se davi u rijeci,kukala je za pomoĂ¦ ali nikoga nije bilo u okolini. Â´Â´Pomozite mi, udaviĂ¦u se.UmrijeĂ¦uÂ´Â´,vikala je gospoĂ°a i dalje sanjajuĂ¦i. Ljudi iz voza krenuĹˇe da je probude. Â´Â´Ne dirajte jeÂ´Â´,reĂ¨e Lidija,Â´Â´pustite je nek sanja,probudiĂ¦e se.Â´Â´ Svi su je zaĂ¨uĂ°eno pogledali pa Ă¨ak i Ilija. Ĺ˝ena se nakon par minuta poĂ¨ela buditi,suze su grizle njeno lice.Ăitava njena figura je drhtala. Â´Â´UĹľasan san,Â´Â´rekla je brisajuĂ¦i suze koje su joj pravile rane po obrazima. Â´Â´Ĺ ta je bilo na kraju,jeste li se udavili?Â´Â´upitala ju je Lidija. GospoĂ°a je pogleda i osjeti nelagodnost. Â´Â´Nisam,spasio me je sin.Â´Â´ Nakon te reĂ¨enice Ĺľena je okrenula glavu jer se bojala djevojke. Â´Â´Ah,pa da.Vi Ĺľelite da vidite svog sina,ali on Vas ne Ĺľeli vidjeti ni na slici.Vi se sada bojite susreta.Â´Â´ TiĹˇina zavlada,a nju jedva prekinu glas Ĺľene koja izusti:Â´Â´Molim Vas,pustite me.Â´Â´ Lidija je posluĹˇa. * * * Dug put umarao je sve. Ilija je zaspao naslonivĹˇi glavu na stolicu,okrenut ka staklu.Jedino je Lidija bila budna i zbog toga jako uznemirena.ĂeĹˇljala je kosu i nervirala se zbog svog izgleda.Taj njen nemir prekinuo je dodir.Divan dodir koji je obradova.Na svom ramenu osjetila je blagi pritisak ruke prijatelja.IznenaĂ°ena njegovim prisustvom Lidija ustade,ali se prije toga dobro uvjerila da Ilija spava tvrdim snom. Â´Â´Otkud Vi ovdje?Â´Â´ Â´Â´Ma ja sam uvijek tamo gdje si tiÂ´Â´,rekao je starac dok mu je na licu stajao osmjeh. Â´Â´Ovo je Ilija,Â´Â´reĂ¨e djevojka i pokaza rukom na momka koji je spavao. Â´Â´Znam,upoznao sam ga negdje ranije.Â´Â´ Kada je Ă¨ula poslednju starĂ¨evu reĂ¨enicu strah je zarobi i ona nervozno upita: Â´Â´Kako,kako to?JelÂ´ on zna?Â´Â´ Njen oboĹľavani starac se poĂ¨eo smijati kada je vidio kako krdo straha juri kroz djevojku. Â´Â´Ne brinite.Samo sam mu jednog dana pomogao da pokupi neke papire sa ulice.Duvao je vjetar pa su mu ispali.Malo je nespretan.Mada u suĹˇtini divan momak,kulturan,zahvalan ali svakodnevan.Â´Â´ Lidija nije mogla da shvati znaĂ¨enje rijeĂ¨i Â´svakodnevanÂ´.Starac je to primijetio: Â´Â´UobiĂ¨ajan,takvih ljudi ima u svakom druĹˇtvu na hiljade,obiĂ¨an,neutralan.Ali ako ga Vi volite,onda sigurno posjeduje neĹˇto Ĺˇto ga izdvaja od ostalih.Â´Â´ Â´Â´Ne,Vi grijeĹˇite uĹľasno.On je potpuno nesvakodnevan.Samo jedan Ilija postojiÂ´Â´,rekla je nesigurno,znajuĂ¦i da starac govori istinu. PokuĹˇavala je da zaboravi na Ă¨injenicu da Ilijina duĹˇa liĂ¨i mnogim drugim.One teĹľe istim stvarima,tjelasnim zadovoljstvima,Ĺˇto veĂ¦oj komunikaciji,one su sve tako jadne i male.Mrzjela je te duĹˇe,a ipak je umirala zbog jedne takve. Oni tada krenuĹˇe da popiju Ă¨aj. Â´Â´Mnogo volim Ă¨aj,Â´Â´rekla je uĹľivajuĂ¦i u gutljaju. Voz je koraĂ¨ao polako,nesigurno,zapravo puzio je po pruzi koja je bila izlizana.Starac i djevojka priĂ¨ali su o njihovom drugom svijetu.Onom svijetu koji je bio napravljen od duhovnog zlata,to zlato im se uĂ¨inilo sjajnijim od ovog obiĂ¨nog. Â´Â´Donio sam onaj nevidljivi povez da Vas opet povedem u drugi Ĺľivot,da opet osjetite onaj svijet za kojim Ă¨eznete.Â´Â´ Lidija se zagledala u prijatelja,sjetila se proĹˇlog puta. Â´Â´Ne,ono Ĺˇto ste mi Vi pokazali uopĹˇte nije moj svijet,ono nije.Â´Â´ Na kraju je ipak pristala,oĂ¨ekivajuĂ¦i da ovoga puta osjeĂ¦aj bude bolji.Pomjerila je kosu sa sljepooĂ¨nica ne bi li starac stavio povez i dobro ga zategnuo. Â´Â´Da li ste sreĂ¦ni?Â´Â´ Â´Â´Vjerujem da jesam.Â´Â´ Onaj svijet sa kojim se veĂ¦ bila upoznala stvorio se u njenim zatvorenim oĂ¨ima. Â´Â´Eh,evo me opet na onom trgu,ali sada nema Ĺľivotinja.Sada nema nikog osim mene i Vas.Opet ste tu.Vidim neku biblioteku.Odlazimo do nje.Put je divan opet neasfaltiran,Vi prvi ulazite.Nema knjiga,ustvari samo jedna.Divne korice,ali zaĹˇto samo jedna?Vi je uzimate u ruke i ja je viĹˇe ne vidim.Jedino Ĺˇto primijetih jeste da u naslovu stoji rijeĂ¨Â´oĂ¨iÂ´.Kakva glupost.Sada smo u nekom zabaviĹˇtu za djecu,ali nema djece.To mi se dopada,samo su igraĂ¨ke poreĂ°ane.Vi sada odlazite,ostavljate me tu.Ne,nemojte molim Vas.Ah,sada Vas viĹˇe ne vidim.IgraĂ¨ke dobijaju osobine Ĺľivih biĂ¦a i kreĂ¦u put mene.Ah,ne prilazite mi!Prijatelju!Oh prijatelju,gdje ste?!Ah,Â´Â´vikala je Lidija. Starac ustade i poĂ¨e da joj odvezuje povez.Lidija je i dalje drhtala i kada je otvorila oĂ¨i,umiri se pa reĂ¨e: Â´Â´ZaĹˇto?Ma sigurno ne treba da bude ovako.Ovako ne.Â´Â´ Nakon toga ustala je i vratila se kod Ilije.On je i dalje spavao,a starca viĹˇe nije vidjela. Pisac je sjedio iza njih i posmatrao.bio je jako zabrinut za svoju junakinju.Prevelik bol i strah vode do prevelike umorenosti.Lidija je veĂ¦ poĂ¨ela da se umara od Ĺľivota,ili je barem tako izgledala. Kada su stigli na stanicu djevojka je probudila Iliju i oni izaĂ°oĹˇe iz voza.Lidija je pogledala put prozora i vidjela je onu Ĺľenu koja je plakala u snu.GospoĂ°a ju je posmatrala i kao da joj je tim nekim Ă¨udnim pogledom ispriĂ¨ala Ă¨itav Ĺľivot.Lidija joj mahnu rukom i poĹľeli sreĂ¦u.Ĺ˝ena iz voza joj proĂ¨ita sa usana pozdravne rijeĂ¨i. Voz je nastavio da puzi po Ĺˇinama.Djevojka je opet Ă¨ula njegov jauk.Udaljavao se cvileĂ¦i:Â´Â´Tin...tin...tin...Â´Â´ Â´Â´Jadan voz,Â´Â´pomislila je.
Posjeta : 1956