Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

0
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade knjiĹľevnice Magdalene VasoviĂ¦
"Zatvorenih oĂ¨iju" - 6. poglavlje!
Ăitav Ĺľivot predstavlja malu tajnu sastavljenu od velikih.Ko je shvatio da je prolaznost temelj svemu,pa i Ĺľivotu, taj je uspio u svojoj Ă¨ovjekovoj misiji.NaĹˇi junaci nisu,vjeruju da je njihova ljubav vjeĂ¨ita a nisu svjesni da Ă¦e to proĂ¦i onog trenutka kada prolaznost krene da uzima poreze. PoĹˇto su pronaĹˇli svoje srodne duĹˇe i poĹˇto mogu uĹľivati u njima,oni vjeruju da im niĹˇta viĹˇe nije potrebno i da Ă¦e sada sve biti u redu.Ipak nisu uvidjeli da Ă¦e baĹˇ taj mir biti uvertira opereÂ´Â´KrajÂ´Â´.I kao Ĺˇto to obiĂ¨no biva,u dobroj muzici se uĹľiva,tako i oni sada odmaraju i osjeĂ¦aju se ispunjeno. Te veĂ¨eri nakon ljubavnog Ă¨ina,Vedra Lidija je krenula da kupi neĹˇto za jelo.Ăim je stopalima dotakla ulicu,onu vedrinu i sjaj odlijepi od sebe sa gaĂ°enjem.U tome je prekinu starac spreman da se naĹˇali na njen izgled. Â´Â´Kako zraĂ¨ite vedrinomÂ´Â´,reĂ¨e on ironiĂ¨nim tonom. Â´Â´BaĹˇ mi je drago Ĺˇto Vas vidim.UĹľasno se osjeĂ¦am u ovom kostimu.Â´Â´ I oni krenuĹˇe zajedno ka prodavnici.Razgovor im je tekao glatko,rijeĂ¨i su se stvarale brzo i svaka druga bi gutala onu prvu.Divna igrica. Â´Â´A Ĺˇta Ĺľelite da kupite u prodavnici?Â´Â´ Â´Â´ Ĺ tapiĂ¦ od kojeg Ă¦u napraviti magiĂ¨nu stvar koja vodi u svemir.Â´Â´ Â´Â´Povedite i mene,molim Vas!Â´Â´ povika Lidija. Starac joj obeĂ¦a da hoĂ¦e,i reĂ¨e joj da se naĂ°u u ponoĂ¦ u dvoriĹˇtu zatvorene fabrike.Ona poĂ°e kuĂ¦i,ali nije vratila onu vedrinu pa se Ilija zaĂ¨udi njenom izgledu. Bilo je oko sedam sati posle podne,ona je traĹľila strpljenje u svakoj svojoj Ă¦eliji.Ali ono je ponestajalo i Lidija ubrzo postade nervozna i agresivna.Kada je to primijetio Ilija,izaĹˇao je napolje jer ne podnosi takvo Lidijino ponaĹˇanje.Ispred zgrade stade taksi i Ilija uĂ°e sa osmijehom.Evo njegove prijateljice... * * * Â´Â´ Nemojte me ostaviti nikada,molim Vas.Vi predstavljate moju duĹˇu u ljudskom obliku.Ona jedino tako,kao Vi,umije da priĂ¨a,misli,osjeĂ¦a.Â´Â´Djevojka je govorila brzo gledajuĂ¦i u pravcu gdje je stajao pisac,zaĂ¨uĂ°en i zadivljen njenim govorom.Starac se samo nasmijao i obeĂ¦ao joj svoje prijateljstvo.NoĂ¦ je veĂ¦ odavno veĂ¨erala i sada se odmarala dok su oni krojili sadaĹˇnjost. Â´Â´Kada Ă¦emo u svemir?Â´Â´ Â´Â´Evo baĹˇ sada.Â´Â´ Uputili su se ka parku koji je oznaĂ¨avao mjesto polaska u nepoznato.Stali su kraj jedne Ă¨esme koja je bila Ĺľedna.BjeĹˇe im Ĺľao zbog toga,osjeĂ¦ali su kako im usne pucaju od suvoĂ¦e. Â´Â´Sada zatvorite oĂ¨i,Â´Â´reĂ¨e starac. Djevojka tako i uradi. Â´Â´Zamislite kako u svom svijetu imate topao stan.Onda zamislite da pijete kafu u tom stanu,puĹˇite cigaretu,sjedite u udobnoj fotelji i gledate kroz prozor.I sve Ĺˇto vidite dopada Vam se,to je ono Ĺˇto volite, tu je naravno onaj kojeg volite.Da li se on uklapa u tu sliku?Â´Â´ Lidija je stajala zatvorenih oĂ¨iju,a ispod kapaka su se mnoĹľile slike njenog nerealnog Ĺľivota.Na pitanje da li se Ilija uklapao u taj svijet koji trenutno odzvanja u njenim zjenicama,Lidija ne odgovori.Samo se tiho nasmijala,ali je osmijeh govorio negativnom notom.A moĹľda je i pisac pogreĹˇno presudio,moĹľda je zapravo taj osmijeh bio znak odobravanja. Â´Â´Sada pustite maĹˇtu da hara i razara.PriĂ¨ajte mi Ĺˇta sve vidite tamo,Ĺˇta se deĹˇava,ne Ĺľelim da preskoĂ¨ite ni najmanji detalj.Â´Â´ Lidija stajaĹˇe ukoĂ¨ena drĹľeĂ¦i nevidljivi Ă¨vrsti povez preko oĂ¨iju,baĹˇ onaj Ĺˇto je prije nekog vremena bacila,pustila niz vjetar. Â´Â´OsjeĂ¦aj je boĹľastven,ulice su puste,nema ljudi.Ăitav svijet je samo moj.Ne vidim ni Iliju,ali sada Ă¦u izaĂ¦i iz stana da ga potraĹľim.Nema lifta,moram iĂ¦i pjeĹˇke.Zar nije Ă¨udno Ĺˇto nema lifta? Ulice su neasfaltirane,baĹˇ mi se ovako dopadaju.Ovamo je noĂ¦ vrlo vedra,podsjeĂ¦a na dan.Parkovi nisu mraĂ¨ni i straĹˇni kao u stvarnosti.Evo vidim nekog,prilazi mi.Mora da je Ilija.Sigurno je on.Znala sam da ipak uĹľiva tamo gdje sam ja.Â´Â´ Starac je primijetio da je djevojka zaboravila da maĹˇta,prepustila se tome.Sada je ubijeĂ°ena da sve Ĺˇto vidi pripada stvarnom Ĺľivotu. Â´Â´Sada mi je dosta blizu ovaj Ă¨ovjek.Ali ovo nije Ilija,ovo ste Vi.Prilazite mi.Milo mi je Ĺˇto ste tu.Ali gdje je on,gdje je moj Ilija?ZaĹˇto ste umjesto njega Vi sada pored mene? Uzimate me za ruku,vodite me negdje.Gdje idemo?Gdje idemo?Â´Â´ Starac je stajao pored djevojke koja samo Ĺˇto nije zaplakala.Ă†utao je. Â´Â´Idemo ka nekom trgu,tamo ima dosta Ĺľivotinja.Ne,ovo je veĂ¦ samo glupa maĹˇta.Ovo nije svijet koji ja Ĺľelim.Ovdje Ĺľivotinje govore.Ovim svijetom Ĺľivotinje vladaju.Â´Â´ Lidija je razoĂ¨arana skinula povez i pogledala u svog prijatelja. Â´Â´ZaĹˇto ste me poveli tamo?Â´Â´ Â´Â´Nisam ja,veĂ¦ tvoja maĹˇta,tvoja sakrivena Ĺľelja.Â´Â´ Nastavili su put i stigli do Ĺˇina.Voz nije bio na vidiku pa su odluĂ¨ili da proĹˇetaju prugom. Zatim su otiĹˇli do autoputa,naslonili su na drvo koje je bilo udaljeno od magistrale desetak metara.Primijetili su da veĂ¦ neko vrijeme ni jedno auto nije proĹˇlo glavnom ulicom.Kasnije ih je u razgovoru prekinuo zvuk motora. Â´Â´Vidite li taksi kako prolazi?Guta put.Â´Â´ Starac je pogledao ka magistrali. Osoba koja je vozila taksi bila je priliĂ¨no uzbuĂ°ena.Vozila je brzo,koĂ¨ila,ostavljala tragove na putu. Â´Â´Ăini mi je da je Ĺľena vozaĂ¨.Neko sjedi do nje.Â´Â´ Â´Â´Kako je to glupa stvar.Ne znam kako ljudi uĹľivaju u brzoj voĹľnji i sliĂ¨nim ludarijama.Â´Â´ Djevojka je ustala i krenula kuĂ¦i.Starac joj je mahnuo rukom i rekao da Ă¦e je uskoro posjetiti.
Posjeta : 1961