Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

2
Od danas eksluzivno objavljujemo roman mlade knjiĹľevnice Magdalene VasoviĂ¦
"Zatvorenih oĂ¨iju" - 1. poglavlje!
Ăim vidiĹˇ da kraj poĂ¨inje sa razvojem umrtvi ga.PoniĹˇti i poĂ¨etak,nije bio dobar. I U Ĺľivotu koji predstavlja rijeku suza,koja samo skuplja duĹˇe Ĺˇirom svijeta, svijeta koji podaruje bol,diĹˇe i postoji ona.A blizu tog srca,15 minuta od njenog mirisa,Ĺľivi ili umire u bolniĂ¨kom krevetu on,njena Ĺľelja i Ĺľivotni oslonac.DuĹˇa ne moĹľe priĂ¨ati,zato se i ne moĹľe reĂ¦i kako je Ĺľivjela tu,blizu njega,a opet tolika daljina izmeĂ°u njih da se ne moĹľe ni uporediti s Ă¨im.Ne sanja,veĂ¦ Ĺľivi u snovima,ne plaĂ¨e,ali davi se u izvoru.Propada,topi se u rijeci suza,toliko bola ima da joj se Ă¨ini da Ă¦e se sruĹˇiti ostane li bez njega.Kao da je postala zavisna od toliko tuge,da kao pravi narkoman,vjeĂ¨no samo pod ruku sa bolom i niĹˇta viĹˇe.Pa dobro moĹľda malo i radosti otkine koju nit sa bolom,ali rijetko kad,i ona radije zaobilazi takve sluĂ¨ajeve.Radost,sreĂ¦a,ah, za to u ovoj priĂ¨i nema mjesta,jer njena umire blizu,vriĹˇtala bi da moĹľe,da je Ă¨uje.Zna Ĺˇta bi rekla,vrti joj se od tih istih rijeĂ¨i:Â´Â´Vrati se,ne troĹˇi se,gubim te,opet isto i sada moĹľda zauvjek.Â´Â´Kako joj se kosa vrpolji ispod prstiju,strah ju je da i nju ne odvoji od rodbine i prijatelja.Gdje su suze,gdje je taj odraz bola,zaĹˇto ne pokazuje,zaĹˇto dopuĹˇta to unutraĹˇnje guĹˇenje da je ubije?OĂ¨ajniĂ¨ki propada u uniĹˇtenje,ali ovoga puta totalno.Ako se taj Ĺľivot pretvori u lebdenje,ona zna kako Ă¦e se njoj duĹˇa preobraziti u kutiju bola i depresije.Tada neĂ¦e Ă¦utati,ne viĹˇe.Misli Ă¦e joj biti zaglavljene u proĹˇlosti,oĂ¨i Ă¦e pokazivati umirujuĂ¦e signale, a ona Ă¦e sama liĂ¨iti na osobu koja se raduje samo veliĂ¨anstvenoj ledenoj dami,dobroj saĹľaljivoj gospodarici,smrti.Ali neĂ¦e lako doĂ¦i do nje,pa ipak ko zna,saĂ¨ekaĂ¦emo da vidimo koliko Ă¦e joj bola donijeti ta vatra koje neĂ¦e biti jer se zamjerila Ĺľivotu.A da li se on zamjerio Ĺľivotu,zaĹˇto se uopĹˇte naĹˇao u tom autobusu,koji je krenuo u susret valovima nesreĂ¦ne praĹˇine?Sada sanja nju u obliku predivne vile,koja mu bjeĹľi,a on trĂ¨i,traĹľi je kroz gustu Ĺˇumu,ipak je gubi,na kraju i sam umire.Tu, na tom mjestu vidi sebe veĂ¦ prekriven suvim liĹˇĂ¦em,koje vjetar prenosi sa jedne strane na drugu.I srce mu drhti od te groznice koju donosi bjeg vile.Da li je moguĂ¦e da se tolko boji njenog odlaska,moĹľda mu duĹˇa zebe na takvo pitanje,ali njegove ruke se pruĹľaju put plafona koji predstavlja nebo i zovu nju.Usta ga odaju,ali zaĹˇto nije tu,da ga Ă¨uva,od gubave smrti odbrani?Iako je u nesvjesti,on oĂ¨ekuje da mu nadraĹľi i nozdrve i duĹˇu njen blagi i zanosni parfem,on Ĺľeli da ga kapljica njene suze probudi i da tada on poĹľeli da se odvoji od svih tih aparata i nju zagrli,jako zagrli.Ipak nje nema,gdje je?To ga joĹˇ viĹˇe vuĂ¨e u more sjenki.Da to bi htio sada,da postane duh,vazduh koji Ă¦e se vjetrom poneĹˇen dovuĂ¦i do nje,vidjeti Ĺˇta je,moĹľe li da koraĂ¨a Ĺľivotom,pusti Ă¦e i da ga udahne.Kako bi to volio,da posjeti sve njene organe,oporavi ih od bolesti tuge,ispere od bola,ispuni atomima sreĂ¦e i na kraju joj se zavuĂ¨e u misli,oĂ¨isti i njih,pa se opet vrati u svoje tijelo i tada je vidi kraj sebe.Eto to bi Ĺľelio poluĹľiv Ă¨ovjek pun ljubavi,koja neĂ¦e umrijeti sa njim.Ne,zna on to,ona Ă¦e ostati u Ĺľivotu,da leti i pretvara se u ptice lastavice.SeliĂ¦e se,plakati,traĹľiti njeno tijelo,a i da ga naĂ°e,plaĹˇi se da tada neĂ¦e biti mjesta u njoj da stane tolika koliĂ¨ina bolesne ljubavi,ona ubija,ona stvarno vodi u oĂ¨aj.Ali Ĺˇta je sa tom djevojkom, dalÂ´ i ona traĹľi svoju pticu kojoj Ă¦e podariti svu ljubav,iz svog srca pljuvaĂ¨kom izbaciti sve i pustiti je da leti?Ne,ona je Ă¨uva i od sebe i od drugih.Ăak Ĺˇto viĹˇe,Ă¨eka strpljivo da je ubije.ProĹˇla je hiljadu puta kraj bolnice,tiho bi se primakla prozoru svog oslonca,pogledala u njega i ponovo se tiho odmakla.Nije bila u dodiru sa ludilom,ipak joj se srce izvijalo u neke nenormalne figure i tada bi joj jasno stajao mrak u oĂ¨ima koji dokazuje da je vodi van granica normale.Bijelo cvijeĂ¦e joj Ă¨ini zenice,stalno joj je u mislima svoj grob sa takvom biljkom okaĂ¨enom o njeno ime na spomeniku.Nije joj joĹˇ uvijek Ĺľivot udario definitivni kraj,ali od takve pojave nije bila daleko.Sve Ĺˇto bi se moglo nazvati njenom sreĂ¦om umire i nestaje,pa i ona sama odlazi,zapravo Ĺľeli da ode u potragu za njima.Ali ne trĂ¨i,neĂ¦e stiĂ¦i zna,moĹľda bi i potrĂ¨ala,ali nebo je preveliko da bi se moglo brzo prelistati.Dok ona luta i Ă¨eka svoj trenutak,onaj trenutak zbog kojeg je molila sudbinu toliko,misli na njega i oĂ¨ekuje da joj se stvori pred tijelom.Ali da lÂ´ je zaboravila,on leĹľi tamo,Ă¦uti i nju Ă¨eka.Nije ni svjesna od toliko magle koja joj se opruĹľila po mozgu da je potrebna nekom,onom koji i diĹˇe i pretvara se u vazduh.Ne,nije bila skrenuta sa staze,ali i ta tajna ne moĹľe da bude sakrivena.Tajna se lako moĹľe odati,ali kako Ă¦e ona njemu reĂ¦i da oĂ¨ekuje dijete,njemu koji umire.Ăudna je,jako,moĹľda i nije nikada bila kao ostale,pa ju je i on baĹˇ zbog toga zavolio.A i jeza ju je hvatala od same pomisli da Ă¦e joj se poĹľaliti kako nestaje.Ne,to nikako ne bi sebi dopustila da Ă¨uje,odavno je svom biĂ¦u zabranila dodir sa saĹľaljenjem.A on?! Kako provodi dane,da li i on u poludepresiji vodi sebe u nepregledne Ĺˇume misli?BiĂ¦e jako Ă¨udno ,ako pisac dopusti sebi i kaĹľe da se on skoro oporavio.Ovo nije bajka,ali se taj njegov iznenadni oporavak moĹľe svrstati u prelijepu priĂ¨u o Ă¨udima ili nekih van moguĂ¦ih dogaĂ°aja.Pa ipak se naĹˇao u ovom djelu koje je puka stvarnost.ZadivljujuĂ¦e je kako ponekad i stvarnost Ĺľeli da sanja,pa se i sama pretvori u san.I tako on diĹˇe sjajno i prelijepo tone u zdravlje,nade mu se hrane redovno,a Ĺľelje ojaĂ¨avaju i tvrdo zahtijevaju ispunjenje.NeĂ¦e joĹˇ dugo biti tu,u tom gadnom,prljavom krevetu,koji ga samo sjeĂ¦a na smrt i na to da nje nema,nigdje se njen lik ne ucrta.Iz te ustanove nosi samo sjeĂ¦anja na zlo i njen nedostatak.Dakle u njegovom tijelu leprĹˇa i lista zdravlje,a u srcu i glavi raste i dostiĹľe ogromne veliĂ¨ine briga,gdje je sada ona?Nije mu smijeh blistao kao Ĺˇto bi trebalo,on se oĂ¨ajniĂ¨ki nada,da Ă¦e je ugledati tu,kako stoji na vratima,osmijehuje se i zaleĂ¦e mu se u zagrljaj.Kao dijete je,neutjeĹˇan i nerazumljiv.Od svega Ĺˇto bi se moglo nazvati osobinama Ă¨ovjeka,on ne posjeduje trenutnu nijednu.Ali kad jasno pogledamo on nije nikakvo dijete,mogao se izboriti za Ĺľivot,poraziti ono Ĺˇto se teĹˇko moĹľe dovesti do poraza.MoĹľda je Ĺľelio nesvjesno da se vrati u djetinstvo,pa da moĹľe da Ă¨uje da mu opraĹˇta sve.Kako je sve to lijepo zamislio,on dijete sa nevinim licem,a ona djevojĂ¨ica koja ne zna Ĺˇta je zlo i Ĺľivot.MoĹľe da vidi kako joj se oĂ¨i sjaje i Ĺľeljno Ă¨ekaju da se napiju pogledom na neĂ¨iji osmijeh.Bilo Ă¨iji,nije bitno,samo da vide pa da se i one osjete sreĂ¦nim.Od svih Ĺľivotnih sastojaka i on i ona biraju one koje su najgorĂ¨ije i najbolnije.Vole bol,samo Ĺˇto to sebi joĹˇ nisu priznali.PriznaĂ¦e prije smrti,ali je i ona daleko.Ne,ipak ne moĹľe se tako reĂ¦i,jer ona je uvjek blizu i caruje.Djevojka se jeĹľila na postojanje i svoje i bebino.Voljela je ona taj plod ali moguĂ¦i prestanak njegovog Ĺľivota uniĹˇtavao je tu ljubav.Znala je dobro da njen Ĺľivot nije nikakva sapunica,koliko god je htjela da se odbrani od takvih isprepletenih misli,ostaje joj samo tuĹľan izraz lica.Zatvorenih oĂ¨iju tumaraju oboje,nisu svjesni od kakvog im je jakog materijala sastavljen povez.ZaĹˇto dozvoljavaju da im se magla mijeĹˇa u sve,ljubav pobjeĂ°uje ali i vara,vara uĹľasno.Tako je i ove junake unijela u bunare nevjernosti,Ĺľeli da ih udavi tamo,u sopstvenoj maĹˇti.Upravo tako,ona izmiĹˇlja sve i svaĹˇta samo da ne uĂ°e u tu sobu i ne vidi ono zbog Ă¨ega Ă¦e cijeli Ĺľivot proklinjati i sama Ă¦e se pretvoriti u kletvu,suvu i vrelu kletvu.Zato je i toga dana proĹˇla pored prozora i nagnula glavu da se malo osvjeĹľi sa tim Ĺˇto Ă¦e vidjeti.Sunce je bilo jako na nebu,drĹľalo se dobro,i svakome se moglo uĂ¨initi da se tako namjestilo da bi prkosilo neĂ¨em ili nekom.Ali to nikako nije bilo bitno djevojci u tom momentu,mada ni u bilo kojem.U oĂ¨ima joj se osuĹˇiĹˇe zenice kad vidje da njega nema na krevetu.Odmah se prihvati za prozor od te zle pomisli da je sada stvarno nestao.Odjednom je poĂ¨ela da bunca i kao osoba koja ne pokazuje normalne osobine,okrenu se prema samom ulazu.Ali nije vidjela ulaz,pogled joj je zaokupirao on.ObuĂ¨en u trenerci,rumenih obraza,od sunca sjajniji, pogleda je sa osmijehom.Ona ga odmjeri i opipa,pa ga tek onda zagrli.Nije plakala,smijala se i radovala,jer tu je,ali na nogama.To joj je trebalo,samo da stoji,da ga ne veĹľe smrt za krevet i bolnicu.A on,sreĂ¦an Ĺˇto vidi svoju vilu,i Ĺˇto ju je konaĂ¨no uhvatio,bez ikakvih pitanja,ljubi je i mijeĹˇa sva moguĂ¦a osjeĂ¦anja u jednu vrelu smjeĹˇu.Nemojte se varati Ă¨itaoci,on je nju spazio veĂ¦ prvi put kada se pojavila na prozoru.Samo je Ă¨ekao dan da se pojavi iza nje i obraduje i sebe i nju.Kada ih je veĂ¦ proĹˇao napad osjeĂ¦anja,sjedoĹˇe na klupu i sve obrazloĹľiĹˇe.Sada kada su priĂ¨ali o razlozima za ponaĹˇanje koje su imali,Ă¨ak su se i smijali.I sunce se spuĹˇtilo sa svog dobro stojeĂ¦eg mjesta kada su krenuli.On je htio zaobiĂ¦i ulaz u bolnicu,a ona je baĹˇ htjela da ide u susret njemu.Nije mu bilo jasno,ali nije bilo bitno.Kada je zakoraĂ¨ila prvu stepenicu pred ulazom,on se zaĂ¨udi i nekako prepade.Tada mu ona reĂ¨e:Â´Hajde,uĂ°i,nije niĹˇta straĹˇno.ObradovaĂ¦eĹˇ seÂ´.Uvede ga unutra i pisac samo zapamti njihova tijela kako nestaju iza vrata bolnice.Ali ovaj je pisac strpljiv i saĂ¨ekaĂ¦e ih napolju.UmiraĂ¦e od Ĺľelje da ih vidi,ali Ă¦e morati da se strpi.Drvo koje se nalazilo nedaleko od bolnice,imalo je Ă¨udno ponaĹˇanje.Polako se klatilo i dalo se vidjeti da ispuĹˇta neke Ă¨udne glasove.Nisu to bili umirijuĂ¦i zvukovi,veĂ¦ baĹˇ naprotiv,uĹľasni tonovi koji kao da najavljuju nesreĂ¦u.A znate dobro da nesreĂ¦u uvjek moĹľete sresti u bilo kojem obliku.Uvjek se trudi da se ne iznenadi njen gost,briĹľna je,to se mora priznati.Ali drvo je znalo da je takvo ponaĹˇanje uznemirujuĂ¦e pa se moĹľda baĹˇ zbog toga sve viĹˇe trudilo da zvuĂ¨i strahovito.Svi vole da vode inat,pa Ă¨ak i ta kroĹˇnja se diĂ¨i,ĹľeleĂ¦i da se pokaĹľe kao neĹˇto od Ă¨ega svi imaju strah ili barem ih posjeti jeza.Dok su se vrata bolnice otvarala,umjesto pjesme osmjeha Ă¨uo se jecaj i tuga.Ponovo se sreĂ¦u sa onim od Ă¨ega bjeĹľe cijeli Ĺľivot,a ono im je uvjek za petama.Nova duĹˇa se neĂ¦e roditi,ne.Ona ostaje samo u njenoj maĹˇti i Ĺľelji.Zamislila je toliko toga da joj se i taj plod uĂ¨inio stvarnim.Njemu je bilo lice tuĹľno,samo zbog tog njenog razoĂ¨arenja.TeĹˇko Ă¦e se sada izboriti sa njenom propalom iluzijom,jer joj se tolko uvukla u srce i tijelo,da je poĂ¨ela da tvrdi kako osjeĂ¦a razliku.Nije bilo razlike,to je samo maĹˇta golicala prazno tijelo djevojke.Noge su ih tiho odvele u park,a noĂ¦ ih je prekrila i konaĂ¨no umirila.Nije bilo razgovora,samo su pogledi na prirodu vladali.Mada se veĂ¦ i vrijeme pogorĹˇavalo,oni su i dalje sjedeĂ¦i na klupi, Ă¦utali i gledali u svoju izgaĹˇenu, propalu, vedru buduĂ¦nost sa oblikom bebe.Kako je mogla da dopusti da je ta misija van stvarnosti uvuĂ¨e totalno u svoje nemilordne kanĂ°Ĺľe.Naslonila je glavu na njegovo rame,duboko uzdahnula i poĂ¨ela pjevati uspavanke.Nije je htio prekidati,iako mu je to smetalo jer ga je na neki naĂ¨in jako pogaĂ°alo.Dok ga je vodila kroz bolnicu sa takvim oduĹˇevljenjem mu je saopĹˇtila vijest da se i on sam nekako izgubio u prostoru i vremenu,a nije znao da je ona tako izgubljena veĂ¦ dugo vremena.Kako nije primijetio i izbavio nju,a ne joĹˇ i sebe uvukao.Shvatio je da hodaju zatvorenih oĂ¨iju,raduju se onom u Ĺˇta i nisu sigurni,nadaju se svemu Ĺˇto im pali nadu,Ĺľele svaĹˇta,pa i ako nije normalno.Gube se u rijeci Ĺľivota,ako ne skinu povez i ne otvore oĂ¨i,neĂ¦e se nikada obogatiti pravim postojanjem.Tada joj i reĂ¨e: Â´Â´Mi Ĺľivimo onako kako niko na svijetu ne Ĺľivi.Â´Â´ -Â´Â´Svijet podaruje bol,zaĹˇto bi se mijeĹˇali sa njim.Ne,iako patimo i ponekad upadnemo u okeane depresija,naĹˇ je Ĺľivot drugaĂ¨iji.Mi smo samo mi.Â´Â´ Od kako je to rekla,u njemu su se probudile dvije strane.Jako je htio da se protivi tome,da joj kaĹľe da se ne treba odvajati,ali ona druga strana se slagala sa reĂ¨enicom:Â´Â´Mi smo samo mi.Â´Â´Ipak nije dao da ga odvuku misli,veĂ¦ se probudio i okrenuo se put nje sa osmijehom.OĂ¨igledno je uradio pravu stvar,ona se ne samo nasmijala veĂ¦ je i poĹľeljela da se odveze kuĂ¦i.Tada je nastupilo vrijeme iznenaĂ°enja.Umjesto taksija ili autobusa pred njima se stvorila limunzina.Od Ă¨ega se god sada branili,od suza,sreĂ¦e,ili bilo koje druge pojave,njima se nije dalo pomjeriti sa one zelene klupe.Kada je shvatio da se totalno i sam upleo u sopstveno iznenaĂ°enje,prekinu sebe u tome i priĂ°e da joj otvori vrata. Limunzina je bila iznajmljena na sat vremena,i to kakvih sat vremena.To Ă¦e se na izgled kratko vrijeme pretvoriti u predivnu uspomenu,koja Ă¦e se ustaniti u naĹˇim junacima zauvijek. Sve Ĺˇto bude reĂ¨eno neĂ¦e sadrĹľati ni najmanju trunku bilo kakve neprijatnosti.Kada su veĂ¦ bili van prelijepog vozila,kao da je pisac vidio novi par.Par koji se zaputio ka raju na zemlji,ka najljepĹˇim trenucima. Ipak ta smjeĹˇa dvije potpuno razliĂ¨ite duĹˇe kakav Ă¦e proizvod dati?Treba se naviĂ¦i na ljude,a kako Ă¦e se dejvojka prilagoditi? U tom momentu sve zaboraviĹˇe i uĂ°oĹˇe u svoj stan.Taj dom je imao neĹˇto Ĺˇto nema ni jedan drugi.Tu se spojilo nespojivo i ta veza se odrĹľava.Ăvrsti su ti konci koji ih drĹľe na okupu,ali ipak nekada i najsnaĹľniji pokleknu.Ipak to se deĹˇava ponekad,ne uvijek. Sada nastupa prilagoĂ°avanje.Kako Ă¦e se snaĂ¦i?
Posjeta : 1972