|
|
| |
| 2 | | | Nad knjigom Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ "Pucaj, puèe mi duša!" | | Roman "puca" od - sudbina i drama! |
 Manje knjige, ni više ljudskih sudbina i drama, tako vrtoglavih obrta i gotovo nevjerovatnih ishoda. To je prvi utisak koji æe se, vjerujem, nametnuti svakom ko proèita novi roman Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, neobiènog i intrigantnog naslova „Pucaj, puèemi duša!“. Taj utisak posebno pojaèava èinjenica da je knjiga sroèena na samo stotinak strana.
Jeste se Milanka Aranitoviæ Rakoèeviæ držala svetog andriæevskog pravila da rijeèima bude komotno a mislima tijesno, jeste ispoljila veæ potvrðeni spisateljski dar i vještinu kakvu podrazumijeva moderni kratki roman, jeste i u ovoj knjizi pokazala smisao za literarno kazivanja koji krasi njen prethodni roman „Kad zažmuriš niko te ne vidi“ – knjigu koja veæ tri godine intrigira i stoji u žiži èitalaèke javnosti - ali je uz sve to ipak zadivljujuæe kako je moguæe u tako maleni okvir smjestiti tako raznovrsnu, razgranatu i slojevitu fabulu, a da to ni u jednom trenutku ne izgleda ni kuso ni nedoreèeno. To je oèigledni i nepobitni dokaz da je u pitanju zrela spisateljica koja se drži svog pravila da „svaka reèenica poraða jedan novi svijet“, koja oèigledno uživa u stvaralaèkom postupku, uvjerena da je „sreæa u pisanju“, nadmetanju i igri sa rijeèima, i da bez tog osjeæanja ne može biti potpune sreæe ni u napisanom, gotovom djelu.
Uèini se u prvi mah, u prvim akordima prièe o Viktoru Goluboviæu, mladom uspješnom projektantu internacionalnog glasa i njegovom braènom brodolomu sa lijepom Eleonorom Ogrizek, darovitim piscem i afirmisanim novinarom i urednikom, studentskom ljubavi krunisanom brakom i prekrasnim bliznakinjama, da slijedi ljubavni zaplet i prièa u kojoj ima poneèeg od sladunjavosti savremenih televizijskih, i ne samo televizijskih, sapunica sa hepiendom. Vuèe na to njegovo razoèaranje što je pri iznenadnom povratku sa službenog puta svoju dragu zatekao u svom krevetu u zagrljaju drugog muškarca i zbog toga bez rijeèi napustio kuæu, i njeno kajanje što je pala u iskušenje prevare (možda i pod uticajem alkohola) i tuga beskrajna zaljubljene žene koja potom uviða da je više nema u oèima voljenog èovjeka, da je mrtva u njegovom pogledu... U tu atmosferu se uklapa i poglavlje, fabula novog romana Eleonore Ogrizek, romantièna autobiografska prièa o njenom porijeklu, saznanje da ona nije plod braka Antuna Ogrizeka, zloæudnog bogatog gazde njemaèkog porijekla, i lijepe, siromašne nadnièarke Marije Matiæ, koju je Antun, èovjek kojemu nikad niko nije vidio osmijeh na licu, u svojoj silobatnosti divljaèki silovao, a potom ucjenom i novcem dobio blagoslov njenog oca da je oženi. Tako su za tren srušeni i u sinje more potonuli njeni snovi o sreæi, u devet jama sakrivena obostrana ljubav izmeðu nje i Antunovog mlaðeg brata Johana koji predstavlja u svemu njegovu suštu suprotnost. Blizina je ipak uèinila svoje, „ljubav – kako veli Ivo Andriæ – ima mnogo bola, nereda i nepravde“, ipak je proklijala i kao plod te „dve neme žudnje i jednog besvesnog minuta“, ljubavi izmeðu Marije i djevera Johana, rodila se Eleonora...
Antuna æe iznenada izdati srce, ali je ipak preduhitrio smrt i svojoj supruzi i bratu ostavio pismo u kojem otkriva da je od prvog dana slutio njihovu emotivnu vezu, a da je u to bio sasvim siguran onog trena kad se rodila mala Eleonora, ne samo zato što je ona neodoljivo lièila na strica Johana nego i stoga što je Antun davno utvrdio da ne može imati djecu.
Upravo ovdje, u trenu kad Eleonora Ogrizek sklapa posljednju kockicu svog životopisa, Milanka Aranitoviæ Rakoèeviæ uvodi u prièu Bosnu, „zemlju krvi i meda“, „tamni vilajet“ u kojem su od pamtivijeka krv i med pomiješani sa pelimom i najgorim èemerom, a u godinama posljednje decenije dvadesetog vijeka posebno. Od tog trena do posljednje reèenice ove sumorne knjige postaje bjelodano da je ovo, ustvari, gromoviti antiratni krik Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, krik protesta jedne krhke žene, prelomljen kroz prizmu njenih liènih iskustava izbjeglice iz tog zakavženog i po ko zna koji put u krv ogrezlog „tamnog vilajeta“, a još više kroz prizmu straviènih, muèenièkih prièa drugih izbjeglica iz Bosne kojih se naslušala dok se zlopatila po izbjeglièkim kampovima i utoèištima u Podgorici tih paklenih devedesetih godina prošlog vijeka. Teško je i, naravno, nepotrebno i besmisleno, razluèivati gdje u ovoj prièi prestaje život, „mali, goli, neustrašivi“, a gdje poèinje pišèeva mašta, šta je stvarnost, a šta pišèeva imaginacija, jer je sve toliko realno i moguæe, toliko do bola istinito.
Mihailo Laliæ je u nekoj prilici, govoreæi o tome koliko u njegovim knjigama ima realnog života a koliko su one plod njegovog stvaralaèkog duha i mašte, rekao da je uvijek imao mnogo više problema sa onim što je stvarnost, što je život donosio nego sa onim što je sam želio „da dopiše“, jer je to uvijek bilo daleko iznad onoga što èovjek može i umije izmaštati.
Kad se sklopi posljednja stranica novog romana Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, iz njene dramatiène i u suštini duboko tragiène, gnomski isprièane storije, neoptereæene nijednim suvišnim detaljem, bez trunke patetike i didaktike, izbija gromovita poruka da u ratu nema pobjednika i pobijeðenih – svi su poraženi, da nema krivihi nevinih – svi su i krivi i nevini, da nema dželata i žrtava – svi su žrtve, jer kad-tad i najokrutniji dželat doživi strašni sud, doèeka kajanje koje je gore od smrti. „Nema veæe muke od nemirne savjesti“, podsjeæa autorka ove muène i preteške èitanke o zlu na misao premudrog Andriæa, i poruèuje da je svaka sila za vremena, da jednom svi dugovi stignu na naplatu, odnosno da je sve ono što èovjek èini mimo svojih uvjerenja, mimo onoga što ne bi želio da njemu neko uèuni, „šejtanska rabota“! I ako je pobjegao daleko od Bosne, u Kanadu, u nadi da æe se tamo, „preko okeana“, otarasiti sramotnog bremena svojih zloèina, vremena kad mu se èinilo da je on gospodar svijeta i da mu se može sve što poželi, kad mu se èinilo da èini najbolje, ono što treba zarad svoje „nacije“, zarad, kako æe se pokazati, plitkih i maloumnih, sitnošiæaržijskih interesa grupice koja se u sunovratnom ratnom vremenu dokopala vlasti, iako je u miru pošten domaæin ni o slavi nebi pustio preko praga; kad je vjerovao da se kolièina njegovog nacional - patriotizma mjeri kolièinom zla koje prièini onima iz suprotnog nacionalnog tabora -
S... više od dvadeset godina trpi najveæu moguæu muku – nemir savjesti! Danju pokušava da se pribere, da se vrati u svakidašnjicu i zaboravi Bosnu i sve ono što je tamo radio, a onda „noæi naplaæuju sve što danima sklanja u æoškove savjesti.“ Kad u sred te muke dobija dvije gluvo-nijeme æerkice i kad shvati da one nikad neæe imati lijepog i bijela dana, odnosno uvidi da ga je stigla neka kazna božja, otvara srce i, da bi olakšao duši, javno priznaje šta je èinio kad ga je zapala vlast i moæ, kako je, pored ostalih, u jednom od nebrojenih sarajevskih logora, muèio svoju nekadašnju profesoricu, ženu koja ga je znanjem „uvela“ u život, koju je nekada izuzetno cijenio i iz èijih je predmeta imao èiste petice, a samo zato što je druge vjere i žena uglednog i poznatog oficira Jugoslovenske narodne armije...I kako ova stravièna prièa o muèeništvu i stradanju profesorice Lj..... kao jaje jajetu lièi na ispovijest njene u izbjeglièkoj muci steèene prijateljice E...., koja je gotovo identiènu golgotu preživjela u sliènom logoru u Foèi i kako je sva ova premuèna storija na sva èetiri æoška oslonjena na mudrosti, pouke i poduke Iva Andriæa, za kraj ovog sasvim liènog i subjektivnog doživljaja ove knjige, evo njegove upozoravajuæe misli izvijene iz narodne mudrosti: ne daj Bože šta se trpjeti može, njegovog razmišljanja o stradanju èovjeka: „Na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je muka nemirne savjesti.“
Kad bi ljudi bili svjesni toga, kad bi ozbiljno shvatili ovu poruku višegradskog mudraca, na svijetu bi zavladao mir i blagostanje...
|
Budo Simonoviæ
Posjeta : 2335 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 