1
Istorièarka umjetnosti Petrica Duletiæ o slikarstvu Miæa Vukoviæa
Uspostavio odnos - fantastiènog i realnog!

    - U slim slikarstvu Miæa Vukoviæa uspostavljen je odnos izmeðu jednog fantastiènog svijeta sa ovim naÅ¡im realnim.On lako uspostavlja vezu sa filozofskim, koje u njegovim slikama poprima simboliènost, uspospostavlja vezu i sa kadriranjem u kojem razlièite perspektive sliku èine složenom - zapislala je istorièarka umjetnosti Petrica Duletiæ o Vukoviæev slikama, koje su od sinoæ izložene u Kuslevovoj kuæi.

- Simbolika je duboko ukorijenjena u našoj svijest ili u naèinu našeg bivstvovanja, ali kako Uspenski navodi: „...simboli su upravo namijenjeni da probude ideje koje spavaju u našoj svijesti ...oni moraju ostati elastièni, neodreðeni i ambivalentni... Njihova je uloga je da otkriju misterije, ostavljajuæi umu svu njegovu slobodu“.
Vukoviæ nastoji da bavljenjem figuracijom saèuva dostojanstvo i znaèaj koji je imala tokom dugog prisustva u plastiènim umjetnostima.
Ljudska figura je na njegovim slikama smještena u neoèekivane odnose svejedno da li je u pitanju neka druga njoj slièna pojavnost ili potpuno drugaèiji èinilac iz fonda predmetnog miljea, poput stolice, rama, fragmenata namještaja, prozora, niša i drugih sadržajnih oblika èiju primjenu nije lako odgonetnuti. Djelovi starih crno bijelih fotografija ili èitave fotografije koje kao da su izvaðene iz porodiènih albuma èine dio ikonografije. One kao da upuæuju na ostatke nekog neobiènog svijeta koji dotrajava i sluti na nestajanje. Atmosfera je otuðena, na pojedinim licima su èak i maske, akteri kao da su zaustavljeni u vremenu i prostoru. Ponekad, èini se da su zaustavljeni u pokretu pa odaju utisak prekinute filmske sekvence. U njima se miješa stvarno i nestvarno, irealno i metafizièko.
Poruka slike nije uvijek èitljiva, ona je nedohvatna i u dobroj mjeri tajnovita. Odvija se neovisno od onoga što oblik predstavlja, ostaje izvan granica njegove primarne datosti.
Prožeta je umjetnikovim vlastitim filozofskim
promišljanjem znanom samo njemu.
Pojedine figure okrenute su leðima posmatraèu. Prisustvo figure okrenute leðima posmatraèu èesto je u istoriji umjetnosti tumaèen kao enigmatski gest izolacije i bjekstva individue izvan svijeta realnosti, ali istovremeno i kao poziv posmatraèu izvan slike, sa naknadnom identifikacijom i izmještanjem ka ovom difuznom osjeæanju prostora i vremena slike, bliskom realitetu snova i onostranom. Pojedinim akterima je uskraæen lièni identitet, nemaju lica, i zato što sukcesivno, od slike do slike, bivaju uglavnom predstavljeni kao nijemi posmatraèi.
U tom smislu cjelokupna postavka, iako nema direktnu potrebu da otvoreno komentariše, u svojem angažovanom nivou zapravo posjeduje jasan kritièki odnos prema društvu, jer potreba za okupljanjem je jedna od temeljnih konstanti koje odreðuju èovjeka uopšte, i to kroz njegovu uroðenu potrebu za pripadanjem.





Posjeta : 2637