|
|
| |
| 0 | | | Istorièarka umjetnosti Milica Raduloviæ o slikama Aleksandre Popoviæ | | Od tenzije - do apstrakcije! |
 - U radovima Aleksandre Popoviæ prepoznaje se, prije svega, jedna istinska i konaèna posveæenost slikanju, tako dragocjena u vremenu aktuelnih savremenih umjetnièkih izraza. Dodamo li tome èinjenicu da je Aleksandra življenjem u Njujorku direktno upuæena na najnovije trendove u svjetskoj likovnoj umjetnosti, èesto prezasiæene brutalnim i agresivnim sadržajima, njeno slikarstvo èini se još plemenitijim i daleko iskrenijim.
Na naèin starih majstora, koji I jesu “ideal” njene umjetnièke duhovne konstitucije, ona ostaje “privržena” tzv. Klasiènoj tehnicislikanja ulja na platnu, koje joj, zahvaljujuæisvom specifiènom sastavu, omoguæava promatranje i praèenje same boje, materije, njenog æivota. Likovno i sadržajno fokusirana na moiv planine, u kom prepoznaje svu onu iskonsku i neumitnu silu Prirode, njenu nesputanu energiju i snagu, ona, naime, otvara jedan mnogoznaèni proctor u kom nasluæujemo onu praiskonsku energiju Stvaranja, iz koje ponièe sam život, koja postaje osjeæanje Svijeta. Pri tom, ona osjeæa potrebu da oživi detalje saèuvane u sjeæanju, duboke taloge životnog i umjetnièkog iskustva, koji se, ritmièki isprepletani, petvaraju u krik, nestaju u vjetru, sijenkama i magli.
No, kod Aleksandre motiv je zapravo odabrano polazište za likovnu konstituciju same slike, njenih nivoa likovnosti i njenog znaèenja. Gotovo ezanovski zaokupljena planinskim motivom, tretirajuæi ga na naèin likovne forme, ona dalje ispituje moguænosti njegovog raslojavanja, rašèlanjivanja, dinamizuje prizor dovodeæi ga gotovo do nivoa apstrakcije. Snažnom impulsivnošæu slikarskog gesta dodatno naglašava uzbuðenje samog stvaralaèkog procesa. Tako postignuta likovna ekspresija i živost, kao sugestija unutarnje energije, raða svojevrsnu dramsku napetost i gradi metafizièki kontekst prizora.
U ciklusu novijih radova, gdje dominira motiv vode, jednako se gaji opredjeljenost ka promišljanju višeslojnog znaèenja odabranog motiva, ali i suštinskog poimanja same slikarske materije. Ovdje se postepeno gubi ona naglašena tenzija iz prethodnog ciklusa; slikarske kretnje, razumljivo, idu ka sve izvjesnijem apstraktnom izrazu, što je ujedno i potvrda njenog prefinjenog i odnjegovanog slikarskog rukopisa. Tako se u slikama Aleksandre Popoviæ desilo ono što umjetnièko djelo èini istinom: postignuta je najdublja duhovna i umjetnièka saglasnost, jednom rijeèju saglasnost cjeline.
|   Posjeta : 2731 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 