1
Akvareli i crteži Dragana Karadžiæa u galeriji „Centar“
Putovanje kroz svjetlost!

    Svjetlost u prostoru prepoznatljivih zvukova ili tiÅ¡ine, preobražaj vjetra u muziku Å¡koljke, talas i ono „neÅ¡to moje“, tajanstveno i znakovito u plavoj melanholiji Mediterana, pretvoreno u potrebu vizije kao jemstvo autentiènosti. Horizont, koji „...nudi najveæe moguæe putovanje – Å¡to je iza? – pitanje svih sljedeæih pitanja...je umjetnikovo rodno mjesto...“ Putovanja koja se nikada ne zavrÅ¡avaju, ali vremenom sublimiraju u znak, zvuk, ili stih. I poezija...To su pobožna ishodiÅ¡ta magije slikarstva Dragana Karadžiæa.

Kada se krajem devedesetih godina opredijelio za crtež i akvarel, radi kompoiziciju „...friza, paralelnih traka, dinamiènih kosina, aktivnih bjelina, slojeva slovnih zapisa, struktura...“ Poput hitro uraðenih partitura, koji preobraæuju podatke realnosti i zvuk prirode u koloristièki odraz. Ta univerzalizacija bliskog okruženja, metaforiènost i sugestija prostora, najekstremnija su taèka do koje Karadžiæ dolazi u njegovoj transkripciji.
Karadžiæeve slike nijesu omeðeni prostori svjetlosti. Iz njih ona struji, širi se vizuelizovanom simfonijom prirode definiše strukturu zapisa koji isplutavaju iz sjeæanja. Kako je sam govorio, tu je „zaborav pravio selekciju“ apstrahujuæi i sažimajuæi. Elementarni problem narativnosti i poetskog iskaza koji se javlja u ovakvim nastojanjima, eliminisan je zadržavanjem slikarskih èinjenica u tekstu kriptiène grafije. Zato su i nazivi „Nešto moje“, „Samom sebi“, „Istok pisma“, „Jutarnji zapis“, „Preæutnosti prostora“, „Misao bjeline“ „Talog““Osama“, „Dodiri“, „Plava podsjeæanja“, „Trag taèke“, „Zaborav detalja“...neophodnost za njegovu èitljivost. Jer, u tim skladnim nizovima, u crtežu na titravoj ploèi akvarela, ponekad zasjeèenoj ožiljkom bjeline, transformacija je ostavila samo subjektivnu ikonografiju. Dakle, sve je „lièni stav“ pojašnjen kratkim stihovima naziva.
Plava melanholija Mediterana, preko tla, odnosno morske tišine, i preko dalekog modrog horizonta, posebno u slikama vodoravnog, „teènog“ izraza, je Karadžiæeva poetika prostora, iskazana pomoæu podjednako uvaženih podataka okoline i sopstvenosti. Što je samo iza – staza kroz svjetlost neæe otkriti: djetinjstva, ostaje i kaže: „U djetinjstvu se zapoèinjemo i to ostaje naše trajno izvorište, naš generator, jedno jezgro koje odmotavamo, razotkrivamo, naglašavamo: ono je izrastanje...“ Ali, važniji je pokušaj od samog podatka i saznanja, put ka njemu i uzgredni zapisi...
To je uvijek nedovršeno pitanje.
Njihovo breme i ljepotu ne sadrže samo horizonti, ona je i na tlu, i ispod njega. I ona je jednako daleka...
Slikar pravi višeslojne sonde, nalazi artefakta i neke podzemne horizonte. Iznosi ih, i u svijetlosti bilježi njihov smisao. I opet slièno pitanje: što je tamo ispod.
I vjeèiti èvor globalnih puteva – nadzemnih, nazemnih i podzemnih u kojima su se popunjavale „Neke ranije namjerno neèitke bilježnice, crtice i zapisi...“
Sam Karadžiæ za svoje likovno formiranje i misaonu strukturu nabraja pjesnike: Vaska Popu, Tagore, Ungaretija, Anri Mišoa, japansku poeziju, ali i Hajdegera (Poljska staza).
Na koncu, da se opet vratimo Karadžiæevom iskazu: „Ovih par godina interesuje me veza direktna crteža i akvarela. Ti radovi imaju akvarelsku komponentu – površinu, podlogu i bojenu atmosferu, ali je i potka i osnova generisana crtežom,iznutra sa težištem na svojim unutrašnjim predjelima. Iako je pejzažna komponenta i èini okosnicu akvarelskog sadržaja – vjekovima – meni je bitniji kontekst sveukupne univerzalne prirode i ne vizuelne nego meditativni tok prirodnih i svojih ritmova crtaèkog iznošenja iz sebe“.
Kompleksno polazište Karadžiæeve metaforiènosti usložnjavalo je i bogatstvo njegovih slika. I davalo sve bolja djela. Zato mu je ova izložba vrhunac dosadašnjeg rada. I veliki dogaðaj savremenog crnogorskog slikarstva.








Mladen Lompar

Posjeta : 2923