1
Akvareli i crteži Dragana Karadžića u galeriji „Centar“
Putovanje kroz svjetlost!

    Svjetlost u prostoru prepoznatljivih zvukova ili tišine, preobražaj vjetra u muziku školjke, talas i ono „nešto moje“, tajanstveno i znakovito u plavoj melanholiji Mediterana, pretvoreno u potrebu vizije kao jemstvo autentičnosti. Horizont, koji „...nudi najveće moguće putovanje – što je iza? – pitanje svih sljedećih pitanja...je umjetnikovo rodno mjesto...“ Putovanja koja se nikada ne završavaju, ali vremenom sublimiraju u znak, zvuk, ili stih. I poezija...To su pobožna ishodišta magije slikarstva Dragana Karadžića.

Kada se krajem devedesetih godina opredijelio za crtež i akvarel, radi kompoiziciju „...friza, paralelnih traka, dinamičnih kosina, aktivnih bjelina, slojeva slovnih zapisa, struktura...“ Poput hitro urađenih partitura, koji preobraćuju podatke realnosti i zvuk prirode u koloristički odraz. Ta univerzalizacija bliskog okruženja, metaforičnost i sugestija prostora, najekstremnija su tačka do koje Karadžić dolazi u njegovoj transkripciji.
Karadžićeve slike nijesu omeđeni prostori svjetlosti. Iz njih ona struji, širi se vizuelizovanom simfonijom prirode definiše strukturu zapisa koji isplutavaju iz sjećanja. Kako je sam govorio, tu je „zaborav pravio selekciju“ apstrahujući i sažimajući. Elementarni problem narativnosti i poetskog iskaza koji se javlja u ovakvim nastojanjima, eliminisan je zadržavanjem slikarskih činjenica u tekstu kriptične grafije. Zato su i nazivi „Nešto moje“, „Samom sebi“, „Istok pisma“, „Jutarnji zapis“, „Prećutnosti prostora“, „Misao bjeline“ „Talog““Osama“, „Dodiri“, „Plava podsjećanja“, „Trag tačke“, „Zaborav detalja“...neophodnost za njegovu čitljivost. Jer, u tim skladnim nizovima, u crtežu na titravoj ploči akvarela, ponekad zasječenoj ožiljkom bjeline, transformacija je ostavila samo subjektivnu ikonografiju. Dakle, sve je „lični stav“ pojašnjen kratkim stihovima naziva.
Plava melanholija Mediterana, preko tla, odnosno morske tišine, i preko dalekog modrog horizonta, posebno u slikama vodoravnog, „tečnog“ izraza, je Karadžićeva poetika prostora, iskazana pomoću podjednako uvaženih podataka okoline i sopstvenosti. Što je samo iza – staza kroz svjetlost neće otkriti: djetinjstva, ostaje i kaže: „U djetinjstvu se započinjemo i to ostaje naše trajno izvorište, naš generator, jedno jezgro koje odmotavamo, razotkrivamo, naglašavamo: ono je izrastanje...“ Ali, važniji je pokušaj od samog podatka i saznanja, put ka njemu i uzgredni zapisi...
To je uvijek nedovršeno pitanje.
Njihovo breme i ljepotu ne sadrže samo horizonti, ona je i na tlu, i ispod njega. I ona je jednako daleka...
Slikar pravi višeslojne sonde, nalazi artefakta i neke podzemne horizonte. Iznosi ih, i u svijetlosti bilježi njihov smisao. I opet slično pitanje: što je tamo ispod.
I vječiti čvor globalnih puteva – nadzemnih, nazemnih i podzemnih u kojima su se popunjavale „Neke ranije namjerno nečitke bilježnice, crtice i zapisi...“
Sam Karadžić za svoje likovno formiranje i misaonu strukturu nabraja pjesnike: Vaska Popu, Tagore, Ungaretija, Anri Mišoa, japansku poeziju, ali i Hajdegera (Poljska staza).
Na koncu, da se opet vratimo Karadžićevom iskazu: „Ovih par godina interesuje me veza direktna crteža i akvarela. Ti radovi imaju akvarelsku komponentu – površinu, podlogu i bojenu atmosferu, ali je i potka i osnova generisana crtežom,iznutra sa težištem na svojim unutrašnjim predjelima. Iako je pejzažna komponenta i čini okosnicu akvarelskog sadržaja – vjekovima – meni je bitniji kontekst sveukupne univerzalne prirode i ne vizuelne nego meditativni tok prirodnih i svojih ritmova crtačkog iznošenja iz sebe“.
Kompleksno polazište Karadžićeve metaforičnosti usložnjavalo je i bogatstvo njegovih slika. I davalo sve bolja djela. Zato mu je ova izložba vrhunac dosadašnjeg rada. I veliki događaj savremenog crnogorskog slikarstva.








Mladen Lompar

Posjeta : 2832