|
|
| |
| 0 | | | The Scotsman: Crna Gora | | Destinacija za gurmane! |
KADA BI ISPEGLALI CRNU GORU, bila bi velièine Rusije«, kaže Diki Kazanegra, jedan od nove generacije preduzetnika koji pokušavaju da razviju turizam u ovoj maloj, bivšoj jugoslovenskoj republici.
Za zemlju velièine istoène Anglije, ta tvrdnja èini se još nevjerovatnijom od one napisane na etiketi Vranca, vina koje smo pili, dobrog lokalnog crnog vina koje »smanjuje rizik od infarkta miokarda, arterioskleroze i štiti od raka«. Argumentacija za tu tvrdnja ilustrovana je kardiogramom.
Hiperbola je, meðutim, svojstvena ovoj kulturi. Bez oklijevanja, Diki poèinje da objašnjava da je Crna Gora zaista božija zemlja.
»Kada je Bog pomislio da je završio sa stvaranjem svijeta, sjeo je i shvatio da da nije stvorio mjesto za Crnogorce. Ha. Zato je morao da nam da sve najbolje djelove koje je saèuvao za raj«.
U fizièkom smislu, ljepote Crne Gore su van svake sumnje. Bajron je ovu stjenovitu obalu nazvao »najljepšim susretom kopna i mora«. Njena jezera i planine, Kotorski zaliv, kanjon Tare, od koga je veæi jedino Veliki kanjon (ili tako makar tvrde) zaista oduševljavaju.
Njen turizam koji je u povoju – prvi direktni let iz Londona je uveden u junu - bez izuzetka je zemlju promovisao kao primorsku destinaciju. Meðutim mnogo je inrigantnije putovati po unutrašnjosti.
Tako sam se sljedeæe veèeri našla na Skadarskom jezeru, najveæem na Balkanu (Crna Gora je zaista zamlja superlativa), prirodnom rezervatu koji je stanište 270 vrsta ptica. Ibise, èaplje i kormorane je lako vidjeti; pelikana ima manje.
Ali èak i bez ptica ono je sablasno lijepo, staklasto prostranstvo mirne vode dokle doseže oko, njegova površina poput ogledala koju narušava jedino èudna zašiljena planina koja se uzdiže iz njega, lokvanji i trag koji ostaje za našim brodom.
Njegova glavna luka, Virpazar, izgleda kao da je izgubljena u vremenu. Uz pristanište leži olupina èudnog ruskog hidroaviona – hibridni aerogliser pod nazivom ekranoplan. Stare zgrade koje su ostale bez krovova tokom zemljotresa 1979. godine, još nisu popravljene. Gotovo svi automobili – a nije da ih ima mnogo – su Lade ili prastare jugoslovenske Zastave.
Meðutim, veèera u lokalnom restoranu Pelikan (gdje se takoðe iznajmljuju èamci) razbija svaki osjeæaj melanholije. Stolovi ispod guste krošnje, miris biljaka u vazduhu i stari harmonikaš koji u dubokim tonovima svira narodne pjesme i popularne melodije, odaju utisak svijeta koji je van svega što obilježava 21. vijek.
I kulinarski specijaliteti su predivni. Uvjek sam izbjegavala šarana zato što ima ukus mulja, ali skadarski šaran je prijatnog mirisa i biserne boje kada je pržen, a izvrstan i bogatog ukusa kada je dimljen. Možda je neizbježno, ali tu nema mnogo toga na meniju osim jezerske ribe: jegulja, pastrmke, ukljeve (èija se krljušt koristi za izradu vještaèkih bisera) i, najbolje od svega, jake riblje èorbe, bogate paradajzom i paprikama u koju se sipa vinsko siræe.
Crnogorska hrana je otkrovenje. Na obali se služi predivna riba, domaæe voæe i povræe, veoma èesto organske proizvodnje. U jednom restoranu smo vidjeli da neko izlazi da nabere salatu. Sljedeæeg trena ona se našla pred nama u èiniji.
Prethodno smo se vozili po planinama koje su, uprkos nazivu zamlje, bijele a ne crne, osim tamo gdje raste zeleno šipražje. Sred planinskog pašnjaka zastali smo u Njegušima, selu koje je poznato po svom siru, bijelom siru koji se pravi do ovèijeg i kravljeg mlijeka; i šunki – crnogorskom pušutu, koja nimalo ne zaostaje za Prosciutto di Parma. Italijanski uticaji preovladavaju. Na svim drugim mjestima smo jeli »crni rižoto«, špagete sa plodovima mora i salatu »plodovi mora« bogatu hobotnicom.
U restoranu kraj puta Njeguška Cijela, meðutim, zadovoljili smo se šunkom, sirom i kukuruznim hljebom, što je, ukljuèujuæi piæe, koštalo 3 funte; a još manje u Zori, kafiæu koji se nalazi malo dalje niz taj isti put.
Ukoliko zatražite, vlasnik æe vas odvesti u sušaru, koju èuva njemaèki ovèar u vezu, gdje æete vidjeti pet redova šunki na tavanu iznad tinjajuæe vatre od bukovog drveta.
Èitav pršut košta oko 30 funti – kada bi samo na carini dozvolili da ga unesete u zemlju. Meðutim, pijace, naroèito ona kog starog grada u Kotoru, pune su su praktiènijih namirnica: soènih bijelih grožðica sa muskatnim mirisom, ogrlica od nara, bresaka, trešnji, lješnika i sjemenki za grickanje dok putujete.
Da li je Crna Gora destinacija za gurmane? Zaista jeste – bez pretjerivanja.
|
Posjeta : 2334 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 