|
|
1 | | Don Branko Sbutega u "Monitoru" | | Tranziciona premijera | Ako je tranzicija proces hoda od stanja A u stanje B, a premijera prvo iskustvo, doživljaj, viðenje, slušanje neèega ili nekoga, onda smo u ponedjeljak u Crnogorskom narodnom pozorištu bili u situaciji mimohoda pored jednog pozorišnog dogaðaja koji nam se desio na putu ka taèki B.
Sjeo sam u crvenoliku baršunastu polustolicu, polufotelju CNP, koja se poprilièno ispunila mojim volumenom i zabuljio se u zastor na kojem su oslikane identiène prazne stolice poput onih oko mene koje su isto tako bile ispunjene raznoraznim volumenima premijerne publike. Buljio sam u sliku naših ispražnjenih stolica, lišenih svog osnovnog funkcionalnog smisla. I rekoh sebi: je li tranzicija proces u kojem se uspostavljaju novi odnosi izmeðu stolica i onog nerado imenovanog dijela tijela, je li tranzicija vrijeme u kojem se to uèi, ili je ona nešto drugo?
Onda je stigao mrak u salu i svjetlo iza poluprovidnog zastora. Stolice su polako blijedile, a neki muzièari na pozornici poèeli da sviraju. Bio je to i ritam i štimung bluza, kojeg je za ovu priliku smislio naš crnogorski Žarko Mirkoviæ. Bluz je nastao negdje na poljima južnog Misisipija i to meðu crnim robovima Amerike koji su navodno u bluz ritmu kukali za idilom izgubljene afrièke prašume ili pustinje svejedno. U ritmu Afrikanci, a u tuzi Amerikanci, izgleda da su uspjeli da slijede nemoguæe. Vreli temperament Afrike i hladnu tugu Amerike. Tugu za izgubljenom slobodom, ne i komarcima kojima južni Misisipi obiluje, ne za krokodilima koji su u Americi pod formom aligatora to isto u smanjenoj formi, nego jednostavno ni komarci ni aligatori ne mogu da nadomjeste uzvišeno osjeæanje slobode.
I tako je ropstvo bluziralo svoju slobodu. I tako je zapoèela istorija bluza koja je zapravo poèetak istorije džeza tamo u dalekom New Orleansu gdje je zapoèeo i tranzicioni proces afrièkih crnaca koji su iz taèke A (Afrike) morali tranziciono (kroz ropstvo) stiæi u taèku B (Ameriku). Možda se pažljivi èitalac pita kako se može to nazvati tranzicijom ako su veæ tamo, u Americi. Smokva suva; oni jesu tamo, ali nisu Amerikanci, veæ robovi, a pošto tranzicija nije geografsko, veæ situaciono putovanje, morali su prvo da otpjevaju svoj bluz.
U CNP niko nije pjevao, samo su svirali, i to vrlo profesionalno. Pošto je bluz u CNP osmislio Žarko Mirkoviæ, a svirali ga neki bijelci, usudili smo se pomisliti da su oni Crnogorci. I metafora nam je bila odmah jasna: i crnaèka i crnogorska tranzicija morale su prvo da blude u bluzu, kako bi stigle na svoje. Onda su došli glumci, koji nisu ništa pjevali, veæ su izgovarali neke tekstove koje je napisala Radmila Vojvodiæ, poznata inaèe po tome što voli pisati na neke montenegrin teme, što i zvuèi i djeluje vrlo otmjeno, a i prilièno internacionalistièki, u svakom sluèaju ne manje planetarno od Amerike.
Zamislite naslov "Crnogorski bluz"? Asocijacija bi se kretala ili u pravcu bluze, košulje, pa bi od toga još ispala noæna košulja, èak šire ili šalvare ili ko zna što, ili još gore proèitaš z kao d, pa bi to bio neki crnogorski blud, a o perverznim asocijacijama te rijeèi ima li potrebe detaljnije pisati?
Dok sam gledao u prazne stolice naslikane posebno za tu priliku na improvizovanom zastoru, pomalo sam se osjeæao kao majmun i èekajuæi neku bjelosvjetsku publiku koja æe se makar i u teatarskoj iluziji smjestiti na CNP-ovski zastor i poèet buljit u nas koji smo se smjestili u prave i istinske CNP-ovske stolice. Olakšanje je stiglo kad je poèela muzika. Od majmuna transformisao sam se u montenegrin crnca, i da je iko htio poèet pjesmu, ja bi mu se pridružio u kuknjavi za afrièkom slobodom. No kako su svi muèali, muèao sam i ja.
Možda bi neko zapjevao, osvrtao sam se, oèekujuæi onako u polumraku, inicijativu. No sve one face koje su mi se uèinile kao potencijalni Porgy and Bezz, žvakali su žvakaæe gume. Veteran CNP uprave primijeti: "Za mog vremena nismo dozvoljavali žvake u pozorištu". Taman htjedoh reæi: "Da bi mogli pjevati", a onda se sjetih da to ne može biti razlog jer se tada Crnogorci nisu osjeæali kao crnci, mislim kad je on bio u upravi, pa ga i ne upitah zašto, veæ kako su to sprjeèavali? Nije bio precizan u odgovoru, a ja sam zamišljao stomatologa kako vrši detaljan oralni pregled premijerne i ostale titogradske i crnogorske publike.
U meðuvremenu glumci su izašli, bluz se svirao i poèela je tranziciona drama. Spominjali su u razgovoru oni i neke popove i crkvu i Srbiju i pare (jare niko nije spomenuo) i furali su svaki neku svoju prièu koja je malo imala veze sa Crnom Gorom, a više nešto sa njihovim osjeæanjem ko æe koga i ko s kim. Najbolje sam ih razumio kad su poèeli da nešto prièaju po engleski, koji se meni zapravo uèinio po amerièki. I tu su se kao najbolje slagali bez obzira na Buša i Kerija.
Ali èim bi progovorili maternjim jezikom stvari su se komplicirale. Ja sam razumio da bi oni i jare i pare i kako je to uvijek problem bez obzira na tranziciju, a to nikako da složi ni vješta Vojvodiæka, morala je na kraju da objesi jednu uèesnicu tih dogaðanja, a onda su se svi lijepo složili u kukanju zbog izgubljene tranzicione odive. Vrlo crnogorski, a onda rekao bih i vrlo montenegrin. Ja sam razumio da ipak treba neko na kraju da bude obješen ili da to spontano sam uèini na vrijeme, kako bi drugima osvanulo.
Iskreno sam bio iznenaðen na kraju samo muzièarima. Zašto pobogu bluz, kad su mogli lijepo odsvirati nešto što podsjeæa na jutarnju majsku Auroru. To je ono kad dolazi svjetlo, kad se razgone tmine, kad je noæ prošla, prestaje mrak tranzicije, ropstva i kad se stiže u pravicu, ravnopravnost amerièkog ili europskog graðanina, svejedno. Ništa od toga. Bluz se svirao i dalje kao da se ništa nije desilo i kao da nikog nisu opametile tranzicione muke i kao da æe svi dovijeka brati pamuk na moskovskoj ili beogradskoj latifundiji (veliko poljoprivredno dobro). Svejedno.
Konaèno prestade muzika, poèeše aplauzi, glumci i autori se pokloniše, mi krenusmo da nazdravimo novom pozorišnom projektu, ja bar sam znaèajno gledao u poznate i nepoznate face, s odobravanjem i onako premijerski klimao glavom, poslije sam i vidio èak i samog premijera naše luizijanske tranzicije (Luizijana = država SAD, najbogatija po robovima i bluzu) i bješe mi gorko u ustima, pa potražih èašu Sauvignon sa Plantaža.
U foajeima ispunjenim elegantnim protagonistima naše tranzicije osjeæao sam se važno i znaèajno. Ali ipak milo mi je bilo što na plafonu nije bilo nikakvih moænih lustera, veæ svjetla poput zvjezdica o koje ne možeš kaèit konop za vješanje, nego samo primit porciju svjetlosti koja denuncira i bore i šminku.
Naravno, ovaj tekst nije o jednoj predstavi, nego o jednom doživljaju iz tranzicionih vremena. Pošto se veæ preko pola stoljeæa osjaæem sinom tranzicionih društava: prvo od realnog, nauènog, samoupravnog socijalizma (taèka A) ka istinskom komunistièkom društvu (taèka B), zatim od multinacionalne, multikonfesionalne, multimultiplikarne Jugoslavije (taèka A) u tranziciji ka dvooènoj, jednorodnoj, jednojeziènoj i jednovjerujuæoj carstvujušæoj Srbiji (taèka B,) pa od socijalistièke republike Crne Gore (taèka A), preko republike Crne Gore koja je sa republikom Srbijom - Srbija i Crna Gora, a sve u pravcu suverene i evroatlanski priznate i integrirane evropske države (taèka B), ne mogu na kraju nego da sebi priznam što priznati se mora, a to je da bez obzira na navedene tranzicije, sve je to ništa, obzirom da sam tranzitoran od kolijevke pa do groba. A èinjenica što me nijedna od navedenih tranzicija nije povela kud je naumila, ni najmanje me ne tješi niti daje nadu da æe me ova posljednja prištedjet.
Zato neæu oèajavati prije vremena, jer me sa netranzitornom Amerikom i njenim netranzitornim graðanima obgrljuje i spaja bratstvo sigurne smrti. Sloboda pred tom èinjenicom mora se posramiti. I ovo èuvam kao krunski argumenat za samoga sebe.
|
Posjeta : 2847 |
|
|
|
|