|
|
| |
| 1 | | | Knjiga sedmice - "Ženski dekameron" – Julija Nikolajevna Voznesenska | | „Priruènik“ – kako preplivati život! |
 Prisjeæajuæi se svog èetrdesetogodiènjeg hadžiluka u „bolji život“ - lutanja i putovanja u mjestima koja su za nju bila sveta kao hodoèašæe, s one strane „dobra“ - gvozdene zavese - Voznesenska, rediteljka po vokaciji, i kako bi rekle njena junakinja Zina, “na nesreæu ženski èovek”, bira dekameronski okvir – epidemiju u porodilištu, naizgled “buru u èaši vode” koja æe tokom deset veèeri izbacivati pobjednice i gubitnice, brodolomkinje, stradale i spašene, davljenice i šampionke u plivanju. Geslo “Æuti i plivaj” u ženskoj verziji glasi: ”Prièaj i plivaj!” Zahvaljujuæi tome, šampionski tim plivaèica, koji se samoizabrao po principu sluèajnog uzorka “Deset žena u petokrevetnoj sobi sovjetskog porodilišta u kojem hara bezazlena, ali ipak epidemija”, perom Julije Voznesenske dao je svoj neprocjenljivi doprinos stvaranju univerzalnog, mudrog, arhetipskog, damskog priruènika “Život u sto lekcija – kako ga preplivati i kojom brzinom?!”
Sem u naslovu i preuzetoj formi, nigdje nema sliènosti Julijinog sa Bokaèevim “Dekameronom”, Voznesenska se zadovoljava na poèetku knjige citatom i dvostrukom ekspoziciom. I to s namjerom da èitalac prizivajuæi “mrtve duše i živahne duhove” sam odredi gdje prestaje samoironija, a poèinje gorèina. Odnos spisateljice prema junakinjama krajnje je tragi-humoristièan, ali ne i human. One su smiješne, tragièno-smiješne i pokreæu èitaoca na smijeh, i to smijeh užasa, nošen bolom, patnjom, stresom, gaðenjem, žalom, bijesom zbog opšte situacije i položaja žene. Njihov smijeh nemoæi izvire iz njihovih postupaka, životnih situacija, naèina razmišljanja, iz govorenja... èak su im i nadimci „obojeni“ - Zina zvana Žigosana, Valentina nazvana Nomenkatura....
Stavljajuæi “vjesnika bure” u “èašu vode”, ona nam otkriva nimalo herojsku, èak ni dramatiènu prièu, kako bi se to moglo oèekivati o brodolomu jedne “najplemenitije i najveæe ideje” koja je svojim, u poèetku vještaèki izazvanim vrtlozima, povukla za sobom veliki broj što voljnih, što nevoljnih sledbenika/ca, da bi opstala. I kao što je kuga u Bokaèovom Dekameronu iziskivala sve više žrtava kao uslov opstanka, tako je “epidemija” 20. vijeka licemjerno svoje žrtve izolovala. Dakle vidi se samo tragi-humoristièan strah i nehumani svijet užasa, patnje, stradanja.
Deset žena treæe generacije “novog èoveka”, bogate iskustvima svojih babuški: veštica, revolucionarki, seljanki i malograðanki, a uvek samo i jedino žena, majka, strpljive i sumnjièave èak i kad neoprezno dozvole sebi da nešto požele, u ime svih njih maštaju da makar djeca njihove tek roðene djece dobiju šansu za novi poèetak.
|
E. Dautoviæ
Posjeta : 2747 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 