|
|
| |
| 0 | | | Knjiga sedmice - "Meðu usamljenim ženama" - Èezare Paveze | | Bez govora duše! |
 U romanu „Meðu usamljenim ženama“ prisutna je težnja da se istisnu iz umjetnosti pisanja sentimentalizam i retorika. Pisac se suoèava sa surovom ratnom stvarnošæu Torina, otkriva lica unakažena mržnjom i okrutnošæu, pogubljena u vremenu i prostoru, gdje prave vrijednosti gube na znaèaju. Oni malobrojni nejaki su za promjene, za borbu i suoèvanje sa realnom stvarnošæu življenja, tako da i pisac postaje nemoæan da nešto preduzme, svjestan da verbalna pompa ne može sakriti užas èinjenice.
Roman karakteriše zatvorenost, stoièka strogost, promišljenost, zanatsko savršenstvo, ogoljenost fraze, bez prisustva spontane ispovijesti, gdje nema „govora duše duši“. Gubi se poverenje reèi i æutanje dobija izuzetnu vrijednost.
Rijetko koji pisac tako duboko osjeæa vrijednost æutanja kao Èezare Paveze. Da bi rijeèima „povratio“ dostojanstvo i opet ih ispunio ljudskim sadržajem, on ih proreðuje po bjelini hartije, kako bi u praznini odjeknule snažnije i ubjedljivije, ispunile cio prostor i „nastanile se u svaèiji um“, stvarajuæi kod èitalaca istovremeno izmješane osjeæaje: užasa, bola, tuge, ispunjenosti, sjete, kao i doživljaj „usamljenièke katarze“...
Roman odlikuje suptilno detaljisanje, sažeta i nepogrešiva reagovanja. Njegova reèenica a posebno dialozi, krajnje su uprošæeni. Èak su svedeni do te mjere na nekoliko najneophodnijih i veoma odgovornih rijeèi.- Momina reèe:“Pošto ništa ne vredi ništa, trebalo bi imati sve“. „Da nemaš hleba“, rekoh – tražila bi manje. „Ali imam hleba“, viknu Momina. „Imam hleba. Šta da radim kad ga imam? „Svi smo isti“, rekoh. „Prvo se jede, onda se moli. I frati u samostanu odrièu se svega, ali ne i hleba.“...
Najširi problem ljudskog življenja pisac rješava sasvim kratkim romanom, koji se - u neku ruku - može nazvati i novelom. Kratkoæa romana nije u srazmjeri sa velièinom njegovog umetnièkog lika, ali njegova odgovornost prema „praznoj“ prièljivosti toliko je velika i primjetna da mu se i to škrto i krajnje uzdržano saopštenje èinilo pretjeranim. Svjetsku slavu stekao je upravo na osnovu veoma malog broja ispisanih stranica.
„Lepo je ovde“ – reèe Rozeta. „Svet je lep“ – reèe Momina, koja poðe za nama – „Svet je lep ako nismo lepe mi“. Bile su na Supergi, koju je Klelija ranije posmatrala, sa mostova na Pou, „taj tako visoki brežuljak crn i okiæen krmom svetlosti, lièio je na ogrlicu zabunom prebaèenu na leða neke lepe gospoðe“ i posmatrale svet koji je lep za razliku od „njih“, koje su „drugo“ nešto „treæe“, „nepoznato“ „razlièito od drugih“. „Dovoljno je odreæi se drugih, držati se na odstojanju, pa onda èak i život postaje moguæ.“ „Život je moguæ ovde“ – reèi su Rozete – „jedan trenutak, kratko vreme. Ali pogledajte Torino. Izgleda stravièno. U njemu treba živeti sa svim tim ljudima“. Opis vremena koje nam daje Èezare Paveze, nisu podaci iz kalendara veæ doba duha njegove junakinje, za Rozetu Molo ova uzvišica iznad Torina u koju je u trenutku samoubistva upirala pogled, odvrativši ga od bede u ravnici.
Momina, Klelija, Rozeta žive komotno, automatski, prepuštene sluèaju, neangažovane, imune prema bilo kojoj vrsti osjeæanja, bez prijatelja, bez ljubavi. Nijedna od njih nema neki važan cilj, naèelo po kojem bi organizovala svoju energiju. One su bez strasti, ne oseæaju potrebu da se takmièe ili svete. Ništa ne uzimaju ozbiljno, pa su pošteðene kako bola tako i sreæe, tih osnovnih osjeæanja od kojih je sazdan život.. Plašeæi se da prihvate napornu životnu borbu, prihvataju smrt. One bi zaista i bile mrtve da su ostale pošteðene oseæanja usamljenosti. Ali ovo osjeæanje je aktivno i živo. Ono se može smatrati potmulim buntom, izrazom nezadovoljstva stanjem u koje su dovele sebe
Pisac daje nagovještaj da je spas u bjekstvu, ali ne daje uputstva kuda treba pobjeæi. Jedini realni odgovor bio bi (iako krajnje lišen logike), da treba pobjeæi u totalnu osamu, gdje nema ljudi, stvari, tehnike.... daleko od „civilizacije“, jer tek u toj objektivnoj samoæi neæemo oseæati subjektivnu.
Ali, ni Momina, ni Klelija, ni Rozeta takvo bjekstvo nisu kadre da preduzmu. Bogata Rozeta ne može bez komplikacija ni u manastiru, ni u službu, ni u brdima... Kad se povuèe u brda, po nju dolazi Momina i vraæa je u Torino da opet besmisleno i bez cilja tavori dane, dane koji se nižu jedan za drugim – uzaludno – po nju samu.
Mada, najupornija meðu potencijalnim bjegunicama i najnepomirljivija od njih Rozeta Molo, jedino samouništenjem uspijeva da najzad pobjegne iz stravièno dehumanizovanog svijeta ljudi-automata, kojem nikako nije mogla da se prilagodi i postane svjedok i uèesnica jednog šematizovanog življenja.
Isto je krajem avgusta 1950. uradio i sam pisac pod sliènim okolnostima i vjerovatno iz istih pobuda kao i mlada Rozeta Molo, izvršivši samoubistvo u jednom hotelu u Torinu, èiju je istoriju, obavijenu tajanstvenom slutnjom smrti, objavio samo godinu dana prije nego što je i sam zauvijek nestao iz života koji nije bio po njegovim visokim ljudskim kodeksima.
Tek kada izgubimo drago biæe zauvijek, shvatamo šta nam je ono znaèilo. Tada se isto pitamo da li je postojao drugaèiji put opstanaka i koliko smo u tom trenutku pasivni, egocentrièni i sebièni, slabi na bol i patnju, prepušteni sebi, ne razmišljajuæi o drugima oko nas i pored nas.
Društvo... Klelija, Momina, pa èak ni njeni roditelji nisu znali da ona to isto može ponovo uèiniti. Nisu znali da poslednje trenutke druženja sa njom trebaju da iskoriste na najbolji moguæi naèin i da zaborave uzaludnost „ružièastog svijeta“. Nisu mogli zamisliti da ih svega nekoliko sati dijeli od poziva da je ponovo nestala.... ovaj put zauvijek, nestala u kandžama smrti.
|
Edita Dautoviæ
Posjeta : 2628 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 