|
|
| |
| 0 | | | Knjiga za ovu sedmicu - “Sa londže zelene” - dr Ljubiša Rajkoviæ Koželjac | | Izmeðu korica - blago u stihu! |
 - Ovu narodnu èitanku puštam u svijet s radošæu veljom što se nešto što je iz naroda, narodu i vraæa: da bi nam pamæenje bilo duže - zapisao je dr Ljubiša Rajkoviæ Koželjac o zbirci bošnjaèkih junaèkih pjesama iz Sandžaka “Sa londže zelene” - objavljena 2001. kao samostalno izdanje Ibiš Kujeviæ, recezenti dr Hasnija Muratagiæ – Tuna i Husein Bašiæ.
- ”Valjda su i muslimanske pjesme naše duhovno blago”. – rijeèi su Tomislava Ketinga o pjesmama – ukupno ih je 28 - koje je dr Koželjac zabilježio od 1980. do objavljivanja .
“Nahod Huso i Nahod Radovan”, “Izbavljenje Ajkune djevojke”, “Ženidba Veljagiæ Ahmeta”, “Ženidba Šarac-Mahmut Paše”, “Mujagiæ Omer i Filip Madžarin”…
ispjevane su u duhu klasiène poetike. Zajednièko im je: da imaju veoma razvijen siže, veoma bogatu fabulu sa mnogo peripetija u dramskoj radnji, tako da su sve veoma duge; bogate dijalogom; sa èestim lirskim mjestima. Pune su emotivnog naboja, dirljive do pretjeranosti; obiluju turcizmima; izuzetno su muzikalnog stiha; prisutna je èesta leoninska rima (leoniniska rima – leoniniski stih je stih u kome se rimuje njegov kraj sa krajem prvog polustiha; stih sa dvije rime: spoljašnjom i unutrašnjom rimom:
….Srete BRATA, prifati OGATA…
….Svrh LAKATA do dna NOKATA…
“Za mnoge je bilo èudno (kao što je još), a za neke nedopustivo, da ja kao Srbin zapisujem pjesme o muslimanskom junaštvu. Ja sam se time bavio ne samo stoga što sam se oduvjek osjeæao i Jugoslovenom, no i što te pjesme, uz sve svoje posebnosti, imaju mnogo opšteljudskog: pripadaju one opšteèovjeèanskoj kulturnoj baštini. Kad su èuveni amerièki slavisti Milman Peri i Albert Bejts Lord mogli preko Atlantika da dolaze da ih zapisuju i prouèavaju (u cilju razrješavanja tkz. homerovskog pitanja), mogao sam i ja sa “Timoka, zlatnoga potoka”, odnosno sa Peruæice (Zloreèice). Ljepota tih pjesama me je na to prisilila, njihova književnoumjetnièka vrijednost.
Buduæi da junaci muslimanske epike ratuju na strani Turaka, na muslimanske guslarske narodne pjesme, osobito nakon Drugog svjetskog rata, nije se blagonakolono gledalo kad je rijeè o njihovom zapisivanju i objavljivanju, pa i od strane mnogih Muslimana, a naroèito komunista: postojala je bojazan, koja nije bila sasvim bez osnova, da bi te pjesme u vrijeme uèvršæivanja našeg brastva i jedinstva mogle da raspiruju vjersku netrpeljivost, nacionalnu netoleranciju, i da, kao takve, mogu biti štetne po naše zajedništvo. Iz tih razloga one nijesu mogle biti štampane u prvih osam brojeva “Rožajskog zbornika”, ali nije bilo nikakvih smetnji da ja neke od svojih zapisa objavim u beogradskom “Raskovniku” (bez ikakvih negativnih reakcija sa bilo koje strane i bez ikakvih neželjenih posljedica po mene kao zapisivaèa). Mržnja s kojom se gleda na pjesmu pripadnika drugoga naroda ili druge etnièke skupine izraz je primitivizma: sjetimo se onog zlosreænog srpskog mladiæa iz Andriæevog romana “Na Drini æuprija” koga su posjekli Turci samo zato što je pjevušio pjesmu o Karaðorðu. Koliko god da Srbin, ruku na srce, ne može da na gusle muslimanske gleda s ljubavlju, što je i prirodno, sve više je i kod Srba, a ponajprije kod onih prosvijeæenih (koji su svojom èovjeènošæu nadrasli prizemnosti i uskogrudosti našeg teškog istorijskog nasleða), sazrijevala svijest o tome da vrijednost epske pjesme nije prvenstveno u tome na èijoj strani se bore junaci u njoj opjevani, veæ koliko u toj pjesmi ima Poezije, istinske poezije, odnosno opšteljudskog. Una gens sumus!
Nema sumnje u to da su krajišnice bile veoma popularne i kod muslimanskog življa u Sandžaku. Svaki narod ima svoje junake, njih opjeva, u pjesmama o njima uživa, one su mu duševna hrana, sa njima odmalena druguje, sa njima u grob leže. Usud je htio da junaci tih pjesama vojuju na strani tuðina (u èemu je i njihova tragiènost, njihovo proklestvo!), ali su “braæa naša turskoga zakona” (kako je Vuk nazvao Muslimane) ostvarila u svojoj epici i neke vrhunske umjetnièke domete. “Ove pjesme ne zaostaju ni najmanje iza svojih drugarica, koje živu meðu krštenim narodom…” – s pravom je, svojevremeno, isticao Kosta Herman. I zaista: pribirajuæi usmeno narodno blago Muslimana po Sandžaku, i sam sam se osvjedoèavao da se “u ovim pjesmama èarobna vila suncu sa ishoda grli sa pjesnoplodnom vilom slovinkinjom”.
Epska tradicija Sandžaka duga je i živa, a to u punoj mjeri važi i za Rožaje s okolinom. Tu, i dan danas, gusle javorove rado uzima u žilave ruke i Musliman, i Crnogorac, i Albanac. Tu, i dandans, kao da nije izgubilo na važenju ono Njegoševo:”Ðe se gusele u kuæi ne èuju, tu je mrtva i kuæa i ljudi”. Stoga gusle ni u gradskoj kuæi još uvijek nijesu rijetkos i malo koji “sjednik” proðe bez jeke od gusala, osobito u kuæama muslimanskim.” - kaže dr Ljubiša Rajkoviæ Koželjac u predgovoru ove knjige.
Iako u nauci o narodnoj književnosti još nije sasvim razjašnjeno na koje su sve naèine, i kada, krajišnice sa zapada na istok prenošene, èinjenica je da ih u Sandžaku u velikom broju nalazimo, ali malo koju u onom obliku baš kako je u Bosni pjevana i u kojem je od nekog sakupljaèa “peèatana”, a ima i onih za koje se u Bosni i Hercegovini uopšte ne zna. To upuæuje na zakljuèak da nijesu u pitanju samo varijante veæ poznatih krajišnièkih pjesama (predma su varijante najbrojnije) nego i posve nove pjesme, bilo da su se kao varijante potpuno osamostalile izgubivši skoro svaku sliènost s matiènim pjesmama (od kojih su potekle), bar u pogledu sižea, bilo da su u svemu izvorno sandžaèke, dakle, autohtone …”
Iz pjesme, “Neverstvo ljube Mujagine”:
… Sjaha Mujo sa širokog Malina,
uvede ga u mraène ahare
pa se penje kuli uz bojeve,
jedva ide dok do majke stiže,
od suza ga majka i ne vidi,
on joj spusti na ramena ruke:
“Šta je, majko, moj teški veremu?!
Ako mi se kula poharala,
ja æu zlata više zadobiti
i novu æu sagraditi kulu,
a tvoje æu rane osvetiti;
ako mi je ljuba preoteta,
ja æu brzo ljubu povratiti.
No prièaj mi ko nas poharao,
ko otvori kulu i avliju,
ko mi uze vijernicu ljubu –
to sam snio u planini, majko”.
Njemu stara kroz plaè progovara:
“Ja sam kriva!” – po istini prièa
kako ju je Madžar prevario.
“Je li, majko, ljuba rada bila?”
“Nije, sine, ne griješi dušu!
Kukala je jadna, iz avaza:
‘Aman muke u dušmanske ruke!’
to je meni ponajteže bilo, –
nije voljno, no je od nevolje”.
“Majko moja, ne kobi sinova,
ne plaè’ više, dženeta ti tvoga,
no mi reci, moja mila majko,
kakav bješe taj što oðe bješe,
na kog, majko, lièi i prilièi”…
|
Edita Dautoviæ
Posjeta : 4038 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 