 Noć umrla prije svoga kraja.
Sviću oči kroz kamene klance.
Zora blista kao onog maja
kad vijekovne pokidasmo lance.
Vatre plamte da ćeraju zvijeri,
po licima trepere nam luče,
tri su vjere sad u jednoj vjeri
a roj srca kao jedno tuče.
Hiljade nas - đeca jedne majke,
čiji skuti od rumene svile
brane čeda od vraĹľije hajke,
ljubav silnu od zla Hadske sile.
Mi smo budni, sa oružjem strašnim:
voljom vuka što prezire ropstvo,
dušom punom - izvorom izdašnim,
tvrdim štitom - junaštvom i čojstvom.
Krst i Luna skovani u jedno
za odbranu svetoga oltara.
Za stijenje što je zlata vrijedno
bedem niče iz prslih njedara.
Na bedemu vitezovi stoje
kao borje na dlanu slobode,
čisti, svijetli, ničeg se ne boje
osim da se za sramotu rode.
Dok sramota pada sa nebesa
- crn meteor da Ĺľivot ugasi.
Svuda miris truleĹľnoga mesa,
rijeka suza obraze nam kvasi.
Al' ta suza poglede nam čisti
da gledamo jasno put Lovćena,
da vidimo kako nismo isti,
da sva đeca nisu majci vjerna.
A mi ćemo pod crvene skute!
Života nam za njih nije žao!
Pjesma naša uz vrleti ljute:
"BELVEDER NAM TVRDI NIJE PAO!"
| 
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 