|
|
| |
| 1 | | | Intervju s povodom – sa autorkom knjige „Kad zažmuriš niko te ne vidi“ Milankom Aranitoviæ Rakoèeviæ | | Ljubav nadjaèala - nasilje i tišinu! |
 - Kavez li je èitav svijet? Ja sam napustila kavez i nauèila da letim.Vjeruj mi kad osjetiš kako je lako i divno letjeti u gaju nadanja, neæeš se osvrtati; Vesna, Azra, Ana, Branka, Miro, Lita. U pepeo pretvaram knjigu koju godinama èitam. Otvaram drugu, treæu. Dajem ime svakoj sekundi svoga života, ime kao i sve u meni, oko mene. Zovem se nada, vjera, zovem se Nevena, nikada više tišina – citat je iz knjige „Kad zažmuriš niko te ne vidi“ Milanke Aranitoviæ Rakoèeviæ, novinarke, pisca, majke tri sina, heroine našeg vremena koja je kao žrtva porodiènog nasilja prva u Crnoj Gori o tome progovorila javno, prva nadjaèala tišinu, prva objelodanila pobjedu ljubavi nad svim nedaæama koje donose alkohoholizam, izbjeglištvo, ali i slabosti društva.
- Najgore u svemu je zažmuriti i èekati da se problem sam riješi, da te neko naðe, da riješi tvoju situaciju. Još gore je zaæutati, naæi izlaz u tišini. Tišina nije dobra, treba je nadglasati, nadjaèati – prazniènih dana januara potvrðuje nam u intervjuu autorka djela koje je prošle godine objavljeno u izdanju Književnog kluba "More" iz Tivta.
- Cilj mi je bio da promovišem tu svoju borbu i hrabrost, koju sam krila u nekim svojim æoškovima i rezervoarima. Naravno, da knjiga ne bude samo radi knjige i èitanja, nego da bude nauk. Zgražavajuæi su podaci koliko je maltretiranih žena i djevojaka u Crnoj Gori. Prije svega, pisanje mi je na neki naèin bilo terapija. Našla sam neki svoj naèin da izaðem iz nasilja, jer sam prije knjige izašla iz nasilja i završila tu knjigu. Ali, stavljajuæi sve to na bjelinu papira, uèinila sam korak više da ispraznim, oslobodim dušu tog tereta, tog bremena koje sam nosila, koje sam samo ja znala i moji bliži prijatelji i rodbina. Cilj mi je bio da se svaki èitalac pronaðe u knjizi, da ona bude primjer da uvijek postoji izlaz, da svako ima pravo na izbor i na svoj život - naglašava autorka potresne ispovjesti o ljubavi i nadanjima, porodici i zlostavljanju, te pokušaju da se pronaðe svjetlost na kraju tunela...naslovljenoj reèenicom kojom je malu Milanku u Malim Krèama kraj Pljevalja hrabrio otac Blagoje.
- Osjeæam se kao na vrhu neke najveæe planine. Ljudski je da èovjek i kada se naðe na tom vrhu, da ide dalje, a to je ono što me je pokretalo da idem sa onog samog dna, da proðem kroz svu tu golgotu. Snagu mi je davala spoznaja da ništa nije za vijek vjekova, da ništa nije nepromjenjivo, da sve ima rješenje i izlaz. Snaga mi je bila moja porodica, moja djeca, moja tri sina. To su moja tri pokretaèa, tri moje grane, tri moje ruke, tri moje...posebno dok su bili manji. Osjeæalam da im krradem djetinjstvo što dopuštam da žive u atmosferi koja nije dobra za njih. Po prirodi sam optimista, a ljubav je èudo. Iskonska snaga bila je u porodici i u spoznaji da ne želim u takvom okruženju u kojem sam živjela gotovo 20 godina. Nijesam htjela da prihvatim život koji mi je neko „naruèio“. Za te dvije decenije u svakom trenutku tražila sam motiv , neku iskru koja æe me dovesti do vrha bunara, do kraja tunela. Èesto i dugo bila sam na dnu tog bunara, ali i sa tog dna vidi se taèka svjetlosti. Koliko god da je bunar dubok, tunel dugaèak, ta svjetlost negdje se vidi, pa makar bila kao taèkica. Kada èovjek pozitivno misli, želi i oèekuje, onda to mora da se desi, da se naðe. Svjetlosti je svuda oko nas, ali najviše je u nama, sve je u našoj glavi, u našoj duši, u našem biæu. Ako dozvolimo da nas ponese negativna struja, završiæemo tamo gdje ona i završava - spontano prièa "koleginica po peru".
- Udala sam se iz ljubavi, veza je trajala nekoliko godina. Živjeli smo lijepo u Bosni. Naš brak bio je za primjer, koliko smo se voljeli, razumjeli, bili srodne duše... - poèetak njene prièe nalik je mnogima, ali...
- Poslije dvije godine braka poèeo je da pije i tada nastaju problemi. Na to se natovario teret izbjeglištva, a on nije mogao da se pomiri sa èinjenicom da je imao, a da više nema. U poèetku nijesam vidjela problem njegovog piæa. Naprotiv, smijala sam se kada bi došao pijan i glupirao se. Smijao se, pjevao...nije bio nasilan. Meðutim, iz dana u dan, to je eksplodiralo pred rat, kada smo došli kao raseljena lica. Utjehu je tražio u alkoholu i tada poèinje da maltretira i mene i djecu, moju i njegovu porodicu, okruženje. Kada sam podnijela zahtjev za razvod, otišao je na lijeèenje. Pet puta bio je na lijeèenju, a kasnije je bio predsjednik udruženja za borbu protiv alkohola. Bez alkohola bio je jako inteligentan, duhovit, neko koga možeš da zavoliš. U alkoholu bio je sasvim druga osoba.
Kao samohrana majka sa djecom bila je u izbjeglièkom kampu na Koniku, a tada veæ bivši suprug na lijeèenju:
- Po povratku sa lijeèenja, iako razvedeni, nastavili smo da se družimo i dobili smo treæeg sina. Na njegov prvi roðendan, on je - poslije pet godina – došao pijan i od tog dana nastaju žestoki problemi. Kulminirali su oktobra 2005. Kada je podmetnuo požar u kuæi koju sam podigla zahvaljujuæi bespovratnom kreditu UNHCR. Kuæa je izgorjela do temelja i ja i djeca osam mjeseci bili smo u „Sigurnoj ženskoj kuæi“. On je osuðen na dvije godine, sa obavezom lijeèenja i od tada više nemam nikakav kontakt sa njim. To je završena prièa i sada sa djecom živim u kuæi koju sam uspjela da renoviram. Od tog požara, sve kreæe u sasvim drugom pravcu, ja i djeca iz toga smo izašli kao ptica Feniks.
- Podnijela sam 46 prijava policiji, ali tada nije postojao Zakon o porodiènom nasilju. Obraæala sam se svim institucijama, ali preostalo mi je da se sama borim. Našla sam snagu u sebi da izaðem iz tog magiènog kruga. Na sve to natovario se i ogroman teret izbjeglištva. Uprkos svemu,uspjela sam sama sa djecom, da ih podižem, školujem, vaspitavam. Osjeæam žal što je zakon donijet tek prije dvije godine, ali i radost zbog drugih žena i nadam se da æe taj zakon zaživjeti - kao i uvijek optimista je Milanka, koja dokazala da njena borba nije bila sizifovska:
- Poslije svih trauma koje su prijetile da uruše moj organizam i psihièki i fizièki, desila mi se velika ljubav i to je nešto što je, uz moju porodicu, meni dodatno ulilo snagu. Taj èovjek je na neki neobjašnjiv naèin vratio mene u život, vratio mene sebi. Nažalost, ta ljubav završena je Božjom voljom, stradao je i nikada nijesam pitala zašto mi se to desilo.
Posveta
- Ovu knjigu poklanjam, prije svih, mojoj djeci, u ime bezrezervne ljubavi, i za sve trenutke njihovog razumijevanja.
Potom svojim roditeljima (Dosti i Blagoju) za svu ljubav i podršku, bratu Zoranu, sestri Dragici, (i njihovim anðelima) svim ljudima-prijateljima koje volim i cijenim, mom Anðelu, jer "znam da negdje postojiš", tebi, malo "ti", tebi "SOKOLE MOJ", tebi "jarane moj", Ljubici Durutoviæ, "volim tebe ja", Ivi i Vladu, anðelima mojim meðu ljudima, Ljilji Raièeviæ "ženi nad ženama", borcu protiv svih oblika, kao i timu SŽK.
Posveæujem Tebi, gore meðu zvijezdama, jer znam da me oèima Neba gledaš i voliš.
Na kraju, svim napaæenim ženama u kavezima porodiènog nasilja iz kojih želim da izaðu i požele da potrèe sa ovom knjigom pod miškom...
Autor
|   B.Èukiæ Posjeta : 2478 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 