Iz tog istog ðubreta do juèe,::
danas te gleda sa visina
bregova,
brda,
planina,
sve zabrane i tabu teme
èarobnog kola visina su dopuštene
i postaju svakodnevna pojava.
Suprugu posle upotrebe
baciti u kontejner,
rezonanca šupljih cevi
ruga se zvezdi iz oblaka,
muževi se žele nasukati
na mladim stenama,
pobeæi od smrti,
otvoriti vrata pakla
i biti ponovo mladi.
Opraštam ti, iako sam ponosna.
Svinge i veštice,
iz neke davno zaboravljene prièe,
nju mi šalju, da mi se svete.
Smejem se, iako sam tužna,
penjaèima na žici u vidu jeftine igraèke.
Hvale radi!
Grlim te, iako mi se gadiš,
dotaæi æe te Sunce
jako, najjaèe i postaæeš
asfalt bolje i prirodnije duše.
Odlazim zauvek,
svuda su životinje ljudotnije
bez pravog oblika i prirode.
Odlazim pre nego što budeš želeo da odem.
Zaprepašæenje pokazuje šteker
oèima okruglim bez obrva i trepavica.
Odlazim lagano
gde nema pauka i veèite pauèine srca – lutajuæeg.
Odlazim brižno kao majka tvoje dece.
A ti?
Jesi li rešio da shvatiš i prihvatiš
da upravo uèestvuješ u igri
snažnoj,
moænoj,
velièanstvenoj igri
muškarca i dve žene?!!
Baš si blesav,
baš si fin,
mahnita budalo,
koji konzument ti imitiraš?
Poljubi me za kraj, iako znam da nisi hteo
ili je to ona gluma veèita!
Razvuci oblake i prizovi razum,
on je sigurno tu negde u fioci,
pogledaj meðu varjaèe i kutlaèe u kuhinji
ili u spavaæoj sobi gde su èarape i rublje,
u nekoj fioci jeste
sa svim prolaznim
menjajuæim stvarima u životu.
Probudi se,
ne možeš pobeæi od stvarnosti
ona te uhodi, goni –
bežiš
„to je isto kao pobeæi od sopstvenih nogu“
ili „poljubiti sopstvene usne“.
Odlazim hrabro, iako sam slaba.
U susret mi ide utabanim stazama
èovek koji je odavno veæ mrtav,
mrtav od moralnog zdravlja obolelog sveta.