![](_slike/1291406030.jpg) Mnoge zvezde
kruže u mraku.
Tako i ja, koraèam,
nemilosrdno kroz sokake,
opasane kuæama
sa zaobljenim vrhovima.
Naokolo je sve sivo,
utopljeno u oblake, izmaglicu
i vlažnu svetlost.
Usamljeni, oèaravajuæe dostojanstveni,
modroplavi talasi mora
u maglovitom vazduhu malaksalo
kao izbledela ostrva senki izmièu.
Hitam, ali nikako da stignem.
Sklapaju zaveru protiv mene –
ti èudni jezièci vodeni.
Zaustavljam se, pokatkad,
da udahnem divni miris ljubièice.
Iako kiša nije padala,
sve je bilo mokro,
vlažno, trško.
Najzad iza vunastih oblika
izroni pun Mesec.
Njegova žuta kugla obasjava hram,
za trenutak se ukaza ceo.
Sive senke plešu,
ne mute svetlost Meseca,
orjentaciju pogleda;
plemenito,
naivno,
prepuštena prolaznom snu prostora,
prepuna meseèevog šapata,
zvezdanog sjaja.
Stoji hram!
Neodreðeni hram
iz kog nièe zvonik u nebo,
iz kog nièe minaret u nebo.
Posmatram hram
zagrljen travnatom površinom,
na kom rastu stogodišnja stabla
jasenova, topola i breza,
bistre izvore,
zahuktale potoke,
ploænike,
cvetne aleje...
Gde su te oèi što gledaju, živote?
Gubi se svaki smisao postojanja.
Kako su kude grane jasenova, topola i breza
koje se uzaludno pružaju nebu,
kako je lud izvor, potok
koji teèe ka reci,
reka ka moru,
more ka okeanu –
svojoj propasti.
I kako je uzaludno
svakom cvetu da ostavi
svoj trag,
peèat postojanja,
da nekad beše tu.
Koraèam,
tu i tamo èuje se lavež pasa
i odjek koraka,
retke prolaznice izgledaju mi kao
tamne tople mrlje,
ili, kao krpe
koje su, nošene nekom skrivenom,
tajanstvenom magijskom strujom,
promicale mimo mene,
uvek na istoj razdaljini
iznad ploènika.
Imam želju
da u te mrlje,
da u te krpe
zavuèem ruke,
jer bi tamo neosporno bilo toplo.
Ruke nisam smela da pružim,
a one su promicale sasvim tiho, i neèujno;
samo bi se negde daleko èuo slabašan šum
slièan lepetu leptirovih krila.
Šum, nije imao ni kraj ni poèetak, ;;-niti bilo kakve veze sa ostalim svetom.
|