|
|
| |
| 1 | | | Prièa sedmice | | Molitva Suncu |
 I
Kada se èovjek okrene prema Suncu i osjeti da mu više nije toliko blizak, odmah pomisli da se tu završava život, a poèinje ne smrt veæ postojanje sjenke. Jedna od stvari koje nas lišavaju svjetlosti jeste upravo siromaštvo, ono nas vodi u neki drugi svijet kojeg karakteriše tama i strah od moænijih. Tada se mi pretvaramo u prah i više lièimo duhovima nego ljudima. Jedina sliènost jeste što posjedujemo tijelo ali je i ono potèinjeno caru nemaštine.
- Kažite mi, molim Vas gdje je ona sada – uzvikivao je mladiæ držeæi nepoznatog èovjeka za rukav.
- Oprostite? Ponovite pitanje – tihim glasom koji je izražavao smirenost upita neznanac.
- A da, pa Vi me i ne poznajete. Oprostite, nisam imao kontrolu nad sobom. Nemam je veæ nekoliko mjeseci, nemam je otkad je ona otišla. Ne postojim više, ja sam samo sjenka. Užasna, mala preplašena sjenka koja se krije na svaki pomen bola. Oprostite.
Neznanac se zagleda u oèi ovog mladiæa i prepoznade siromaštvo i ogromnu ljubav koja je bila isto tako gladno, ali opet na neki naèin i bogata.
Æutao je nekoliko sekundi, a onda uzvratio: - A ko je ta djevojka koju tražite?
Oèi siromaha se napuniše nekom teènošæu. To nisu bile suze, više je lièilo na smješu pijeska i vode. Nemaština mu je i to oduzela.
- Pa ona je sve u mom životu. Ona je moja hrana, moja voda. Ali otišla je, ne znam gdje, ali nema je. Ne voli me, a meni jedino ta ljubav znaèi nešto.Ta ljubav èini moj život, koji veæ prestaje da postoji, ja sam samo sjenka koja se ljubi sa ulicom. Zato me je i ostavila i otišla, a ja ne znam gdje. I neæe se vratiti, a ja bih je tražio samo kad bih znao gdje je, ali ne znam. I nje nema, a moj vijek se privodi kraju.
Èovjek je pokušavao da razumije sve šta je siromah govorio. Zbog brzine govora iskoristio je svu snagu da bi upio svaku rijeè. U svojoj glavi je zakljuèio: „Ona ga ne voli, siromašan je, otišla je. Ko je ona, a ko je on? Da, taj on sam ja. „Tada se sjeti prošlosti i krv mu se poèe gnušati. Osjeti da mu tijelo slabi i on izgubi kontrolu. Siromah ga odvede do fontane i pokvasi ga vodom.
- Jel’ Vam bolje?- upitao je mladiæ ozbiljnim glasom koji se razlikovao u potpunosti od onog kada je bilo rijeè o djevojci.
- Da, bolje mi je.
U blizini fontane nalazio se park i oni poðoše da prošetaju.
- Jel’ vidite kako je Sunce daleko od mene? – upita mladiæ.
Neznanac prepoznade tu reèenicu, kao da ju je veæ èuo ili i sam nekad izgovorio.
- I meni je bilo daleko, ali evo ni sada nije blizu. Sada kada imam sve. Sve, osim...
Siromah se ne osvrnu na taj odgovor i nastavi da prièa o djevojci: „Ona je znate divna, zapravo božanstvena. Ona je imala sve i uživala je u svemu. Ona je bila moja gazdarica. Ja sam bio vozaè njene porodice. Nikada je nisam vidio nigdje drugo bez u autu. Kada bih je vozio gledala bi me cijelim putem. Znala je da je volim i zato je to i radila. Èitavu svoju ljubav sam izražavao kroz uljudan pozdrav. A Vi ne znate kako je kada je sve što osjeæate morate izraziti kroz jednu reèenicu. I tako svakog dana. Svakog dok nije otišla. A onda sam otišao i ja. Sada je kao što vidite tražim i u isto vrijeme poèinjem da ludim i nestajem“.
Neznanac je pažljivo slušao mladiæa i osjeæao kako se prošlost vraæe u drugom obliku. Mrzio je sudbinu i nikako neæe dopustiti da ovaj siromah proðe kao on ili još gore.
„Da, on æe biti moj alat za uništavanje sudbine. One sudbine koja je nju odvela od mene“ – pomisli u sebi, pa reèe: „Želim da ti pomognem. Vidite, naši životi su slièni. I ja sam imao ljubav pa sam je izgubio. Samo što ona nije nigdje otišla, ona je poginula“.
Siromahu se opet oèi napuniše pjeskovitim suzama. Poželio je da zagrli tog gospodina, ali to ne uèini.
- A kako bi ste Vi meni pomogli?
Dva prijatelja poèeše da kroje buduænost onako kako im je odgovaralo.
- Živim sam, imam sve. Ali opet nemam ništa.
Siromah pristade i oni napustiše centar grada.
II
Prošla su tri mjeseca i ni mladiæ ni stariji gospodin nisu pominjali djevojku, koja je uništila veæi dio životne svijeæe siromaha.
- Gdje je djevojka sada? – upitao je neznanac.
Siromah na to pitanje ispusti æašu i slomi je. Odmah se preobrazio u onog starog èovjeka sa ulice.Ponovo je konfuzno poèeo govoriti.
- Ona je, pa ona je udata. Živi na kraju grada. Ima sve, ali ne voli. Znam da ne voli“.
Neznanac je pokušao da smiri mladiæa i kada je uspio rekao je: „Saèekajmo da proðe godina dana, pa æemo vidjeti. Neophodna je ta godina, ona mora proæi u neznanju. Djevojka se ne smije pominjati!
Siromahu poðoše pjeskovite suze i on ih obrisa rukavom.
- Da, djevojku neæemo pominjati. Ona æe pasti u zaborav.
- Ne, neæe pasti u zaborav, samo æe se pretvoriti u sjenku.
Mladiæ je i dalje gledao u Sunce i sada mu se èinilo malo bliže nego prije tri mjeseca. Ali ipak je bilo daleko, toliko daleko da je tama slobodno širila svoje haljine u prostorijama mladiæevog tijela.
- Danas æe doæi moja sestra u posjetu – reèe stariji gospodin i pogleda u mladiæa.
- Vaša sestra? Nisam znao da imate rodbinu. Biæe mi milo da je upoznam.
Poèeli su da pripremaju ruèak i ostale neophodne stvari za to popodne. Siromahu se to èinilo veoma interesantnim, zaboravljao je ko je i potpuno se prepuštao ulozi domaæina. Jedino nije zaboravljao na djevojku, ona je stajala u zjenicama.
Kada se zvono na vratima oglasilo obojica ustadoše sa stolica i doèekaše goste na nogama. Velika kolièina svjetlosti ulazila je kroz vrata i imala je oblik mlade gospoðice. Bila je to žena prepuna života i ljubavi prema postojanju. Ona je bila olièje svega onoga što se naziva protivnikom sjenke.
Za stolom su ruèali polako, razgovor brata i sestre pleo se do nebeske granice. Siromah je æutao i mislio na gazdaricu. Ona nije imala tu svjetlost, ali je sa njom Sunce uvijek bilo blizu, tada bi se tama sklanjala u æošak. Ona je bila inspiracija za sve, pa i za disanje.
„Disaæu, ako ona kaže“ – mislio je mladiæ.
I ta posjeta prošla je i sve se vratilo u prethodno stanje. Život je tapkao u mjestu. A dva prijatelja su se valjala u tom blatu.
***
Neznanca nije bilo tri sata i mladiæ se èudio tom dogaðaju. Još nikada se nije dešavalo da on nestane tek tako. Uvijek je dolazio na vrijeme sa posla. Ipak brzo je zaboravio na tu zabrinutost i poèeo je èitati iznova svoju omiljenu knjigu. Nakon pola sata oglasilo se zvono. Mladiæ je vrlo nježno položio knjigu na stoèiæ i uputio se ka vratima.
- Da li je moguæe? To je ona, neznanac ju je doveo. Da, to je ona i izgleda baš onako kako je i pamtim.
Djevojka se obradovala što vidi svog bivšeg vozaèa. Prièali su dva sata, on je priznao sve i ni jednog trenutka nije oklijevao da kaže sve šta misli. Èinila mu se nekako hladna, daleka. Oèekivao je toplinu, nije je bilo. Ona se osmjehivala i kada je završio prièu uzela je ogledalo da se pogleda. Prokomentarisala je svoju frizuru. Mladiæu se srce naðe u grèu i on vidje Sunce kako se ucrtava na staklo ogledala. Primakao se prozoru i æutljivo posmatrao nebo. Sunce je i dalje bilo jednako daleko, a tama sve jaèa. Ona je bila gospodarica svega pa i njegovog mraka.
- Ne, Vi neæete više vladati mnome. Ja æu se osloboditi. Idite i ne vraæajte se.
Djevojka uplašeno napusti kuæu i zaboravi ogledalo. Siromah je drhtao i posmatrao Sunce. Èovjek uðe u sobu i pomilova ga.
- Život ponekad umije i da se vrati. Sada još samo trebaš da ubiješ sjenku i ona æe nestati.
Mladiæ uze ogledalo i postavi ga u pravcu Sunca. Sada je ono bilo u njegovoj ruci. Osjeæao je kako tama napušta tijelo i izlazi kroz prozor. Siromah se, pun života, okrenu prema neznancu.
- Prijatelju! – uzviknu sreæno.
Neznanac je ležao mrtav na krevetu.
|
Magdalena Vasoviæ
Posjeta : 1883 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 