|
|
| |
| 2 | | | PriĂša sedmice | | Konstantina |
 UĆŸasavala se na nečiji jauk i zato se u potpunosti posvetila svom poslu. Voljela je da pomaĆŸe drugima. Kao djevojčica je bila isto tako briĆŸna i osjećajna, već tada je znala svoju budućnost. UĆŸiva u poslu medicinske sestre, trudi se da postane dobra u tome, ali ne pretjeruje. Svoju energiju mrvi i trudi se da ĆĄto manje provodi vrijeme kući. Jer tamo je samoća uzima u cjelini i ona tada u svojoj glavi budi i stvara neke nove planove koje joj nameće samoća.
Znala je da njen izgled ne moĆŸe privući nikog, zato je često izbjegavala dodir sa ogledalom. Imala je njeĆŸnu koĆŸu, bijeli ten i dugu, tamnu kosu. Oči su joj bile naročito lijepe ali su, kako je ona govorila, izgledale uĆŸasne na njenoj glavi. Svakako, njena figura je bila divna, svako bi poĆŸelio da mu tijelo bude barem nalik njenom. Ali, uprkos svemu ona je bila svjesna svog izgleda u cjelini i zato je odustajala od muĆĄkog svijeta. Prema njima se ponaĆĄala drsko jer se bojala bilo kakvog zbliĆŸavanja. Na ulici je dobijala razne komentare, koji su u njoj budili strah i zato je sebi govorila: âPoĆŸuri, blizu si kućeâ.
Tako bi se nekad spetljala od brzine, da bi se i prolaznik, iako ne bi htio, nasmijao njenoj nesreći. A za nju bi to bio definitivni pečat, na ono miĆĄljenje o sebi. Zato se i posvetila drugima, a sebe zapostavila. Bolesnici koji istinski mole za pomoć, koji se tope u bolu i očajanju, oni su svi zajedno popunjavali njeno srce i činili su da se ona osjeća potrebnom. Sve svoje misli usredsređuje na posao, ponekad je hvata muka od tih svojih bolesnih poteza. Njen ĆŸivot je imao jednostavan sklop, sačinjen od njene kuće i bolnice.
Već nekoliko godina vodi rat sa samoćom i uvijek biva poraĆŸena. Vjerovatno da nevidljiva osoba ima tajno oruĆŸje koje ona ne moĆŸe pobijediti. Ko god je pokuĆĄao da se odbrani nije uspio, jer ono ĆĄto samoća pruĆŸa opuĆĄta zglobove. Ali njeni su već bili umorni od tolike opuĆĄtenosti, zato je stalno bjeĆŸala od nje. Kakav je to ĆŸivot? Trka bez kraja, duga staza do smrti.
- Dobar dan sestro, ovo je Konstantina, je lâ da je slatka? â obrati joj se doktor dovodeći sa sobom djevojčicu duge plave kose. Imala je pet godina, njeĆŸnu koĆŸu i ruke kojim je drĆŸala barbiku su odmah zapale za oko sestri Ani. Bile su male i nekako lomljive, nokti su bili nalakirani rozim lakom sa zvjezdicama.
- Ćao, ja sam Ana. I da, jako je slatka â reče sestra i čučnu pored djevojčice.
- Ti ćeĆĄ da me čuvaĆĄ? â upita Konstantina umiljatim i stidljivim glasom.
- Da, hoću. Dođi da te smjestimo.
Odvela ju je u sobu u kojoj su bila tri kreveta. Na jednom je leĆŸao dječak od tri godine, koji je bio dosta ćutljiv zbog temperature. Ćim je spazio Anu, pozvao ju je rukom da dođe.
- Sačekaj, reče Ana Konstantini, kako si mi ti danas Jovice?
- Dobro, ali me boli i vruće mi je.
- Konstantina, reče Ana, ovo je Jovica i on je operisao krajnike kao ĆĄto trebaĆĄ i ti.
- Ćao â reče djevojčica maĆĄući lutkom.
Ana smjesti Tinu na odgovarajući krevet i pođe kod dječaka.
Djevojčici majka je umrla na porođaju, pa se Ana dosta zbliĆŸila sa njom, dajući joj ljubav koju je ona dobijala samo od oca.
Ćœeljko, njen tata, je osnovao prijateljstvo sa medicinskom sestrom i iz toga je nikla ljubav. Mada, čudna neka ljubav, tajna i Ani se činilo nedostiĆŸna.
DoĆĄao je dan kada je Tina trebalo da napusti bolnicu i Ana je ponovo postala samo sestra. Plakala je, ali krijući. Tako je najslađe.
***
Toga dana vraćala se kući sa posla istim hodom kao i uvijek. To je bilo ono doba dana kada mrak samo najavljuje dolazak. Nije gledala oko sebe i trudila se da ne udari nikog ili se saplete, poĆĄto joj se to događalo ranije.
Kada je već stigla blizu kuće čula je glas koji je vikao: âAnaâ!
Okrenula je glavu istog trena jer je prepoznala taj slatki i pomalo stidljivi glas. Djevojčica je uĆŸivala u naručju svog oca. Mnogo puta je htio da je spusti, ali je ona odlučno odbijala. Kada je ugledala Anu, pruĆŸila je ruke i pokretima tijela zamolila je da pređe u njeno naručje. Ćœeljko ju je zamolio da proĆĄetaju i ona rado pristade, gledajući ga sa onom istom ljubavi koju je osjećala u bolnici. Sada je primjetila kod njega pogled koji je bio topao i drugačiji nego obično. To ĆĄto je spazila obradovalo ju je i kod nje se rodi nada. IĆĄli su, njoj, nepoznatom ulicom i zaustavili se pored jedne divne kuće. Ana se zbuni, poćuta i zatim reće: âA ĆĄta radimo ovdje?â
Oni je uvedoĆĄe unutra i kada zatvoriĆĄe vrata, Konstantina sa osmjehom reče: âIz ove kuće viĆĄe ne izlaziĆĄ. HoćeĆĄ li biti moja majkaâ?
Ana se nasmijala na to pitanje, zatim i Ćœeljko i kada su uspavali djevojčicu oni povedoĆĄe razgovor o budućnosti. Nisu spavali čitavu noć trudeći se da ne propuste ni jedan minut. Ona je konačno pobijedila samoću i shvatila je koje tajn oruĆŸje je trebala da koristi. Ljubav, samo ljubav.
|
Magdalena Vasović
Posjeta : 2038 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 