|
|
| |
| 1 | | | Prièa sedmice | | Ona i ponoæ |
 Dok se priroda slikala u crno, dok se nebo više nije prepoznavalo u njenim oèima, dok avioni toplote kruže oko kuæa, ona sjedi prekrštenih nogu, sa cigaretom u ruci skoro do filtera izgoreloj i æuti. Prsten boje srebra, obièna bižuterija, joj prst èini manjim i debljim.Ona se zagledala u tu stvar koja joj kvari izgled desne ruke.
Ne okreæe se oko sebe, zna da to neæe pomoæi, ali možda naðe utjehu u neèem oko nje. Ipak, ona odluèno gleda u kutiju cigareta, koja je bila tek naèeta i osjeæa da joj prija to što vidi. Radosno posmatra ono što je njeno i samoj sebi stavlja do znanja da je neæe biti do jutra. Sa svojom plavom kosom je odavno prestala da se bori, svjesna je svog depresivnog izgleda i više ne želi da svoje vrijeme troši na frizuru. Ne trese joj se ruka, ali oèi igraju neke èudne plesove koji bole i ni malo nisu interesantni. Imala je u životu više sreæe od drugih, ali i nesreæe. Postigla je mnogo uspjeha, ali ne vrijede, niko ih ne uvažava pa ni ona sama. Veæ je poèela gubiti kontrolu, poèela se topiti u sebi i znala je da joj niko neæe pomoæi. Sama je sa svojom depresijom.
Izaæiæe malo u šetnju, kao i svake noæi. To joj je prešlo u naviku, dobro se snalazila sa pijanim licima na ulici. Vjerujem da voli da ih srijeæe, voli da osjeti taj strah koji traje sve dok se ne udalji od njih. Poèela je da mjeri za koliko se smanjuje svake noæi, vjerovatno èeka da nestane. Život joj je postao jednolik, mada je to dobro jer se ne bi snašla u vrtlogu okreta. Sada je na ulici, oèešljala je kosu i ponovo je zakaèila šnalom. U crnoj košulji i sivim pantalonama, krenula je u potragu mirnim hodom. Na raskrsnici je stala, pripalila cigaretu i duboko uzdahnula. Prešla je ulicu, gdje još ni jedno auto u tih deset minuta nije prošlo i zauzela mjesto na klupi. Još od snrti njenog strica ona je nosila tamne boje, a najviše je voljela da se naveèe oboji u crno poput neba. Èudno je bilo to što nikada nije razmišljala o neèemu, veæ bi pjevušila pjesme koje se odavno ne slušaju ili bi jednostavno æutala.
Dok je gasila cigaretu primjetila je auto koje je prolazilo. Bordo golf je bio suviše naporan za njene oèi. Oèekivala je da proðe ili da stane na par sekundi pa da nastavi dalje. Ipak, nije bilo tako. Bordo mašina se parkirala blizu, a robot koji je njome upravljao prilazio je djevojci.
- Dobro veèe – pristojno reèe momak srednjih godina. Ona baci pogled na njega, pa se okrenu put semafora koji je pokazivao zeleno.
- Dobro veèe, ako se može reæi da je dobro – usporenim tonom ona ispoštova gospodinov pozdrav.
Tada se stranac usudi da je upita: - Neæete mi zamjeriti ako Vam postavim jedno pitanje?
- Pitajte.
- Zašto ste ovdje svake noæi?
- A Vi znate da sam ovdje èesto?
- Pa, posmatrao sam Vas neko vrijeme, èak ste mi toliko injteresantni da bih napisao neku prièu o Vama. Naravno, ako mi dopustite.
- Prièu o meni? Ugrozili biste sve što ste pisali samo jednom reèenicom gdje se ja pominjem. A kako to da nisam primjetila ovo auto. Znate jako je upadljivo.
- A da, pa to nije moj auto. Ja sam dolazio drugim. Mada znao sam da æete me ovako uoèiti. Smišljeno, zar ne? Pa kako Vam se èini: „Ona i ponoæ“, ili „Ona u ponoæ“, ili...?
- Zaboga – nasmija se slatko – ne prièajte gluposti.
- Shvatiæu Vaš osmijeh kao znak odobravanja. Do skorog viðenja.
Nije vjerovala ništa ovom èovjeku, odnosno robotu, kako ga je nazvala. To je bio nadimak po kojem æe ga pamtiti. Ali on se više nije pojavljivao tako da je i to zaboravila.
Bila je skromna, nikada nije tražila ouno, a ipak je dobijala ili sve ili apsolutno ništa. Svom biæu nije dala da se troši i zato je umjereno gazila po stazi postojanja. Nikada nije promijenila tempo, život joj ne dopusti da to uèini. Osmijeh joj je sijao, mada se rijetko kad pojavljivao. Imala je bijele, èvrste zube, ali ni njih nije pokazivala. Mrzjela je sluèajnosti, iznenaðenja i sve neoèekivano. Vjerovatno joj je to ometalo koncentraciju na umjerenost. Za mržnju, bol, ljubav i slièna osjeæanja gotovo da nije znala. Ljepotu je smatrala beznaèajnom i prolaznom, nije ni bila svjesna nje.
Vrijeme i njegovu prolaznost ona je zanemarivala. Ni jedan vremenski period djevojci nije bio bitan i zato je i ta godina prošla mirno, neprimjetno i neometano. Ostala je potpuno ista i njene navike se nisu promijenile. Otišla je da kupi novine da bi jutarnju kafu mogla interesantnije popiti. Dok je prebrojavala novac ispred kase, prodavaèica joj se iznenada obrati:
- Imam nešto za Vas, vidite, juèe je ovdje bio gospodin koji me je zamolio da Vam ovo predam. Djevojka joj pruži knjigu tvrdih korica na kojoj je pisalo „Ona i ponoæ“ i ime autora.
Na brzinu je ovlažila usne, koje su do prije bile suve i uzela je knjigu, pa se neèujno osmjehnula.
- Da, za mene je. Hvala puno. Doviðenja – reèe i izaðe iz prodavnice.
Stala je ispred kapije svoje kuæe i ponovo pogledala natpis na knizi, toplo se nasmijala.
- I kako Vam se èini? – obrati joj se èovjek koji je prilazio kapiji.
- Vi pisci ste stvarno èudni ljudi.
- Jesmo, priznajem, ali nama to ne smeta.
- Pa ako Vam ne smeta nije ni meni problem. Molim vas, uðite i popijte kafu.
- Vrlo rado, pa možemo i o knjizi prokomentarisati – reèe i pristade da uðe.
- Šteta što nije ponoæ – reèe ona i pogleda ga u oèi.
- Šta mislite o „Ona i podne“?
Djevojka se nevino osmjehnu i reèe: - Još nije podne, uðite.
Zatvorila su se vrata bijele boje. Dok se nebo bojalo u plavo i kroz prirodu kružili avioni toplote pleo se razgovor buduænosti.
|
Magdalena Vasoviæ
Posjeta : 1929 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 