|
|
| |
| 2 | | | Prièa sedmice | | Djevojka na papiru |
 Noæ se prostirala ulicama, a planine su veæ odavno bile zarobljene u mraku. Spokojna noæ, a duša prolaznika uznemirena. Nije sve ni tako sjajno, sve jeprolazno pa i on sam sebe zove prolaznikom. Do te noæi mislio je da svako oko ima sjaj dok se rukuje sa sreæom ali odmah nakon toga postaje obièno, vraæa se na posao i otkriva dušu. A duše su neèiste grube, osjetljive jedino onda kada ih druga još grublja nadjaèa. I sve je bilo tiho i spokojno, vazduh je mirisao na laž. Lažna istina, lažni ljudi, lažni sjaj. Nastavio je da prolazi i posmatra, nastavio je da uživa i da se istovremeno gadi.
Koraèao je polako i teško, uvijek isto, održavao je ritam. U jednom trenutku pogledao je u nebo i primjetio kako mjesec rasporeðuje zvijezde po nekom hijerarhijskom redu. Da, baš u tom trenutku je ugledao svjetlost. Tu, iznad svih, carovala je ona. Djevojka na bilbordu. Prolaznik se primakao njenom dvoru i u njemu se stvorilo poštovanje. Poklonio se djevojci i nastavio je da gleda u velike, tamne oèi. Nikada nije vidio tako nešto, stajao je i plašio se prizora.
- Ona ima moæ – mislio je. –Da li je lažan taj sjaj, da li æe trajati?
Odluèio je da sjedne naspram bilborda i da je posmatra. Izgledala je stvarno, božanstveno, imala je oštar pogled, èvrst autoritet, ljepotu prije svega.
- Ona jedino nije lažna, ona je napravljena tako da njen sjaj neæe nestati, da njen glas nikada neæe reæi ništa grešno, njen život je stvaran i istinit. A njena sudbina odreðena. Ona æe biti tu zauvijek i njene oèi se neæe promijeniti. Ona æe biti kraljica svijeta. Da, baš ona...
Svojim štapom tapkao je u mjestu, kovao misli u kojima je vladala ona, njena istinitost i vjeèiti sjaj. On nije želio da upozna, iako je znao da postoji, tu stvarnu djevojku. Prolaznik je vjerovao samo u boginju sa papira. Ona je imala sve što niko neæe imati i to joj se ne može uzeti.
Prolazili su dani, on je stajao kraj bilborda i razgovarao sa djevojkom, kupovao bi joj ruže i ostavljao ispod trona. Volio je sve kod nje, ali najviše sjaj koji ne prolazi. Taj sjaj oèiju. U jednoj od svojih prièa napisao je: „Ona nema tijelo, nema dušu. Ona nema ništa. Ali baš zbog toga je ona jedina istinita, sve je ostalo lažno. Sam život je lažan. Samo njen nije. Ona stoji iznad svih i njoj ne treba hrana. Njoj ne treba èak ni vazduh. Ljepota koju ima je neviðena, èini se nestvarna. Ali što je najbitnije, njen sjaj u oèima, divnim krupnim oèima, je vjeèan. Kada me gleda ne trepæe, nikada se ne pomjera. A mene je baš toga strah, zato je volim i poštujem. Zato kleèim pred njom. Sve je lažno, jedino ona nije. A ponavljam ona nema tijelo, nema ni dušu.“
Sanjao ju je èesto, gotovo svaku noæ, ali tada bi je mogao osjetiti i fizièki. Nije volio takve snove i budio bi se nezadovoljan. Jer, smatrao je, ona jedino ovako može biti vjeèna, kada je u svom dvoru iznad svih, kada joj sunce daje svjetlost i zato njene oèi nikada ne prestaju da pružaju zrake.
- Sjutra æe padati kiša, rekli su na televiziji – reèe njegov prijatelj dok su pili kafu u lokalu naspram velikog bilborda. Èovjek osjeti neki neshvatljivi strah zbog te informacije. Ustao je sa stolice i brzim koracima otrèao je do svoje boginje. Kada joj se primaèe odmah osjeti da ga onaj, njemu dobro poznat sjaj, dodiruje.
- Ne, ona neæe nestati. Njoj ništa ne može nauditi. Ona je vjeèna. Sve je ostalo lažno – pomisli u sebi i drhteæi pomilova stub bilborda.
***
Kiša je tog dana padala jako. Bog je konaèno odluèio da spasi ljude suše. Svi su se radovali, svi osim njega. Ipak nije osjeæao uznemirenost, ubijedio je sebe da æe ona ostati tu i živjeti istinito, imati sve a ne osjeæati ništa. Dok je radio na poslu mislio je na boginju. Nestrpljenje se granalo i dostizalo velike visine ali morao je èekati. Morao se strpiti i preživjeti preostalih pet sati radnog vremena. Kada je sat otkucao 18 èasova, on uze jaknu a zaboravi kišobran. Išao je putem koji vodi do bilborda, veæ na prvom semaforu je bio mokar do kože i kapi hladne kiše ledile su mu vrat a zamagljivale oèi. Èesto bi ih trljao ne bi li bolje vidio, želja za nastavak mu je davala smisao da æe vidjeti nju i njen sjaj æe ga vratiti u normalu.
- Prijatelju, - reèe prolaznik i zaustavi ga.
- O, dobar dan.
- Pa gdje ideš tako bez kišobrana? Doði, stani ispodmojeg, jako pada danas, da vidiš samo kakve su se nesreæe dogodile kod onog našeg lokala. Znaš, kod onog gdje stalno idemo.
On ne stade pod kišobran veæ uze vazduh i sav preplašen upita za nesreæe.
- Ma, onaj bilbord preko puta je srušio grom i sada on zauzima veæi dio ulice. Ne može se proæi.
Èovjek kada èu ovo otrèa do svoje carice i zaboravi na zamagljene oèi i užasno hladan vrat.
Nekolicina ljudi stajala su kraj bilborda i pokušavala da ga pomjere. On se probi kroz gužvu i njegove oèi vidješe još goru nesreæu. Ona je ležala na podu, tu ispod svih. Sjaja nije bilo, oèi su joj bile izmrvljene i uništene.
- Ne, pa to ne može biti. Kako? Pa ti si jedino stvarna, tvoj sjaj je vjeèit!
Ljudi se raziðoše a on osta kraj svoje boginje. Kiša je padala sve jaèe i uništavala papir sa bilborda. Uništavala je nju. Odjednom se sve pretvorilo u smežurani papir i ona prestade da postoji.
Nije vjerovao, nije htio da povjeruje. Duša mu se nalazila u istom stanju kao i plakat. Pretvorila se u pihtijastu masu koja æe brzo išèeznuti.
U jednoj od svojih prièa napisao je: „Vjerovao sam da æe ona carovati i da æe svima dokazati da je istinita. Njen sjaj, onaj sjaj koji ljudi imaju jedino onda kada se rukuju sa sreæom, imala je svakodnevno. Ipak i dalje mislim da je jedino ona bila suprotnost ovom lažnom životu, jer kada je poèeo da nestaje sjaj nestala je i ona. Ne može živjeti bez njega, ona ga nikada neæe imati ponovo. A i sama je znala da ne smije biti lažna pa je zato prestala da postoji. I neæe se vratiti, stopila se sa istinom.“
|
Magdalena Vasoviæ
Posjeta : 2431 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 