|
|
1 | | Prièa sedmice | | Milost ðavola | Dok je sanjao neke èudne snove, obložene materijalom koji se brzo rastvori disao je mirno. Pokušavao je da uèvrsti sebe u tom svijetu, koji ga je uzeo i èuvaæe ga kratko. Kupovao je trenutke i plaæao životom, svaki san uzimao mu je jedan dan.
Njega ne voli svijet, zapravo ne budi ljubav kod nikog, to pronalazi samo kod nje. Samo kod žene koja æe mu zbog te ljubavi i uzeti ono najglavnije, stvarnost i pretvoriæe je u maštanje. Budio se iz snova i opet padao zaražen tom stvarnošæu koju je ona poprskala gorèinom. U tom nestvarnom svijetu nije živio niko, on je jedini tamo boravio, okovan i prièvršèen za zidove tamnice. Ubijeðen da je tamnièar koji ispašta za svoje grijehe, on je plakao i molio za milost. U svom tom mraku zapazio je vrata koja æe se otvoriti ako odgovori na pitanje ðavola. A još uvijek nije znao ko je bio njegov sudija. Pred njim izaðe žena, ona žena zbog koje je uništio svoje djetinjstvo, zbog koje nema život. Ona ga je natjerala da slaže, ubije, ukrade i sada mu sudi. Dok je stajao pred izložbom primjetio je prozor gdje su se prikazali svi dogaðaji iz prošlosti. Užasavao se onoga što vidi. Na staklu su poput filmske trake lijetele slike. Svaka je pokazivala po jedan njegov grijeh, boje na slikama su dovodile do toga da on osjeèa život u njima. Sjeèao se svega, plakao kao dijete i opet molio.Molio je ðavola. Jedna je pokazala njegov prvi grijeh. Krupnim ramom uokvireno je ubistvo kuæipaziteljke. Ona je znala za tajni savez tog èovjeka i ðavola. Zatvorio je oèi da ne gleda. Srce mu je ubrzano kucalo i on se bojao da æe puæi. Na kraju je otvorio oèi vjerujuæi da je ta slika veæ prošla. Posljedne fotografije su nijemo pokazivale njegov prelazak u košmare. On se veæ bio malo smirio ali je i dalje plakao. Kada se ponovo probudio, poželje da kupi još koji trenutak života, ali ga ona opet odvuèe ka sebi. Èuo je glas koji ga je plašio i užasavao. Nije htio, ali se opet našao u košmaru. Nakon fotografija vrata se otkljuèaše. Drhtavom rukom otvorio je vrata i sreo nju. Krupne crne oèi, voljene oèi kazaše mu da mu je konaèno sve oprošteno. Sloboda mu bi vraèena i on izaðe iz kaveza i zatvori vrata za sobom. Poèeo je da se budi, shvatajuæi da tek sada udiše vazduh i živi. Trljajuæi oèi on sanjivo obrisa suze koje su se veæ bile ukorile i stvorile su male brežuljke na njegovom licu. Sreèan je bio što je konacno na slobodi, skoèio je sa kreveta, ali ga obori starost. Zbunjenost okupira njegov mozak. Pogledo se na ogledalo i ono mu pokaza sadašnjost. Starac koji je stajao nasprem njega sa suzama na licu nosi je njegovo ime. Nije vjerovao, nije želio da povjeruje. Kupovanjem trenutaka potrošio je cijeli život. I sada stoji na ivici smrti. Ponovo je molio za milost, ali ðavola nije bilo. Ubrzo ga pokosi bolest i on ostade prikovan za bolnièki krevet. Ponovo ga sloboda napusti i znao je da se ovoga puta nikada neæe vratiti. Plakao je. Smrt mu se nasmješila nakon pet dana i on poèe da putuje ka nebu. Negdje na sredini puta srete ðavola. Sa rukom u ruci potonuše u pakao.
|
Magdalena Vasoviæ
Posjeta : 2022 |
|
|
|
|