|
|
| |
| 2 | | | Ekskluzivno - 2. dio romana mlade književnice Magdalene Vasoviæ | | "Zatvorenih oèiju" |
 Kada se sa djetinstvom oprostiš zagrljajem,u tom trenutku se upoznaješ sa
strahom rukovanjem
Odrastanje je dug proces,traje gotovo èitav život.Podrazumijeva se da
odrastanje sa sobom nosi sazrijevanje,ali to sazrijevanje ne mora uvijek
biti pozitivno.Nekada je bolje ostati dijete.Jer dijete se upoznaje samo
sa primarnim strahom,dok odrasli ljudi sa sekundarnim.
Pet godina predstavlja veliko vrijeme.Pet godina znaèi bezbroj
udisaja,izdisaja,hiljadu tona tuge,sreæe,straha i ostalih emocija koje
obilježavaju život.Zaboravljaju se stvari,zaboravljaju se ljudi ali pamte
se trenuci.Trenuci svakakve vrste.Sjeæanje na jedan takav momenat ublažava
bol koji donosi sadašnjost.
Ilija i Lidija utopljeni u nemirnom svijetu,skoro ludom disali su
pokušavajuæi da ujednaèe dah sa ostalima.Prividna sreæa vladala je i
davala nerealanu sliku njihovog života.Ipak,nova navika briše
prethodne,tako su oni veæ bili naviknuti na to stanje koje ih je
karakterisalo.Radili su puno,veæinu dana su provodili odvojeno okupirani
problemima.Ostatak su provodili u odmaranju.Postali su svakodnevan par.
Lidija je radila kao Å¡ef u jednom butiku.Taj butik bio je poznat u gradu
po skupocenoj robi koja se prodavala.Lidija je u poèetku mrzjela te bogate
mušterije,kasnije ih je rado usluživala.Koliki uticaj ima sredina na
pojedinca može se uoèiti na svakom æošku.Sredina vaspitava ljude.
Uobièajan život je poprilièno dosadan,rijetko kad zanimljiv.Drugaèije je
uvijek jaèe od istog.Treba mijenjati,ali nekada i najsitnija promjena zna
da bude nezgodna.Kada svi poznaju rizik,zašto ga se uvijek plaše?Rizièno
zna da bude mnogo lijepo.
Lidijin život je promijenio boju tokom tih pet godina provedenih u
radu.Rad može da bude korisan za proizvodnju raznih misli.Tako je Lidija
zavodeæi kontrolu u butiku skupocjene robe,stvarala teoreme koje je posle
saopštavala Iliji.Uvijek joj se èinilo da ljepota njenih misli nestaje
kada se izgovore naglas.U svojim odajama mozga ona ih je gajila i tada su
joj se èinile snažne i nepokolebljive.
Novac èesto zna da bude sladak i primamljiv.Vjeruje se da on mijenja
ljude.Ilija je doživljavajuæi uspjehe na poslu imao priliku da se upozna
sa novcem i tada se u njemu probudila nova liènost.Dok je jednog
sumornog,kišovitog dana uživao u svojoj kancelariji ispijajuæi
kafu,slièajno je pronašao onaj rokovnik koji mu je dala prijateljica.
„Jao.Evo onih bajki,“pomislio je.
Na njegovom novom licu zablistao je osmijeh pun ironije.Sada je za njega
ta knjižica postala bezvrijedna,glupa.
„Eh èime sam se ja bavio u mladosti...“
Rokovnik je stavio na isto ono mjesto gdje ga je našao,u zadnjoj fioci
ormara u æošku.Tamo gdje niko ne gleda.Materijalno nekada savlada
duhovno.Nastavio je da pije kafu i odmah zaboravio na prièe i
prijateljicu.
Lidija, za razliku od Ilije,nikada nije zaboravila na svoj
imaginarno-realni svijet.Nije ga posjeæivala,ali ljubav koju je imala
prema njemu nikada nije nestala.Taj duhovni život je i dalje postojao u
njoj ali je spavao.Glasnije kucanje na vrata probudilo bi ga,ali ona nije
dozvoljavala da joj ruka krene u tom pravcu.Mirovala je.
Novac,vrijeme i malo vazduha.To su tri elementa koja su ovom paru
saèinjavala život.Pisac se i dalje motao oko njih,razoèaran što njegova
knjiga više neæe imati onaj isti sjaj.On æe sada stvoriti jednu obiènu
ljubavnu prièu.
Ili možda neæe?
* * *
„Thank you for coming,“rekao je Ilija jednom od svojih partnera.
„Goodbay“.
„Svetlana isprati gospodina.“
U tom trenutku Lidija je ušla u njegovu kancelariju.
„Ilija,palo mi je nešto na pamet!“
„Šta to?Mora da je nešto bitno kada nisi saèekala da doðem kuæi.“
Lidija klimnu potvrdno glavom,ono što je imala reæi njoj se èinilo vrlo
bitnim.
„Ti vidiš kako smo se mi odvojili u poslednje vrijeme.Ja znam da je tebi
postao novac bitniji od mene.Možda bi trebalo da popravimo odnose.Hajde da
odemo na odmor i to u ono selo gdje smo bili prije pet godina.Sjeæaš se?“
Ilija se nasmijao.Njeno uzbuðenje mu je bilo smiješno.
„Smatram da su naši odnosi sasvim dobri.Ali svakome prija odmor,pa æemo
otiæi.Ali ne sada,možda sledeæeg mjeseca.I neæemo poæi u ono selo koje
skoro da nije upoznalo civilizaciju.Otiæi æemo negdje drugo.Slažeš li se?“
Ono uzbuðenje koje je imala pri ulasku u kancelariju išèezlo je posle
njegovih rijeèi.
On nju više nije volio,napravio je od nje svakodnevnu djevojku i zato su
uspjeli da funkcionišu zajedno.Kada se vratila kuæi,razoèarana po ko zna
koji put sjela je kraj prozora.
Gledala je u nebo,trudila se da joj oèi budu daleko od materijalnog.Na
nebu zasijaše slike prošlog vremena.Ona ljubav koja je postojala uèini joj
se tako jaka,slatka,nezamjenjiva.Sada od tog osjeæanja nije ostalo
gotovoništa.Materijalna dobra uèinila su da Ilija izgubi tu emociju iz
srca.Lidija osjeti veliku potrebu za plakanjem,ali to ne uèini.Umjesto
bilo kakve vrste jadikovanja,ona uze kofer i poèe da se pakuje.Sjetila se
pakovanja prije pet godina.
„Zaboravio!Ti si zaboravio!“
Od te reèenice joj zadrhti tijelo.
„Veæ tada se stvorila klica i sada je ovo naše potpuno uništeno,“pomislila
je.
„Al’ zaboraviæu i ja.“
Uzela je list papira i malim slovima napisala kratko pismo.Sadržaj pisma
glasio je: „Ja idem sada.
Sa sobom nosim malo.Par stvari i moj svijet.“
Taj dan ostao je zapamæen po rastanku.Ona je zaplivala na drugu
stranu,otišla je drugim putem.
Ušla je u autobus,sjela na isto mjesto gdje i prošli put i æuteæi sa nekim
èudnim osjeæanjem u ustima gledala je putnike.Oèekivala je nekog,oèekivala
je starca.
Ljudi u autobusu bili su mirni,skoro neprimjetni.Isto tako neprimjetno se
starac stvorio pored djevojke.
„To ste Vi!Znala sam da æemo se sresti.Oprostite za sve.Molim Vas...“
Lidijin glas bješe tako slab i tih,starac je primijetio da je tuga
nadvladala djevojku.
„Nikada Vas nisam zaboravio,niti sam Vas napuštao.Ne morate se
izvinjavati.Bolje mi kažite kako se sada osjeæate.“
Lidija poèe odmah,istog trena kada se tišina pojavila :
„Eh,kako se osjeæam.A Vi to znate.Ne znam kako,ali Vi sve znate.Vi znate i
to da me on više ne voli,postao je drugaèiji.I mene je promijenio.Ali ta
promjena neæe trajati dugo.Sada skidam svu tu novu kožu,ne treba
mi.Tijesna je i boli me.Boli me uvijek.Novac prijatelju i moæ.Ja evo ne
znam da li on možda ima neku drugu a i ne zanima me.Vi ste sada kraj mene
i to mi daje odreðenu snagu.Poslednji put kada sam Vas vidjela onaj svijet
sam odbacila.Ali ja to ne želim.Interesantno je da sve novo mene
zaobilazi.“
Djevojka dok je prièala rijetko kada je uzimala dah.Govorila je brzo,ali
jasno.Gledala je èas u starca,èas u prozor.Njen prijatelj,poznanik njene
duše,bio je potpuno isti.Nije se promijenio za tih pet godina.Putovali su
tako zajedno,uživajuæi u prijateljstvu.
Tog dana Å¡etali su dugo selom.Lidija je starcu iznosila svoje misli.On ih
je podržavao.
„ Samo slijepi ljudi vjeruju u raðanje sreæe posle pretrpljenog bola.Šteta
je što su svi ljudi slijepi.“
„Bravo.Lijepo ste to rekli.“
I eto opet onog prijateljstva,iskrenog i èistog.Takva iskrena ljubav se ne
raða èesto,ali kada postoji onda ne umire nikada.Ona opstaje i onda kada
je izložena teškim udarima i bolovima.
„Ima nešto u Vama tako milo.Uvijek mi razgovor sa Vama prija,ja Vas toliko
puno volim.Ovih pet godina provedenih bez Vas,bile se drugarice
samoæe.Užasno je kada materijalno zavlada.Tada je sa svim gotovo.I ljubav
nestaje.Možete li da vjerujete da on mene više ne voli?“
Starac je pogleda.Pisac pogleda u starca.Nakon kratkog vremena odgovori:
„Mogu.“
„Da,da sada se sjeæam.On je svakodnevan.To ste mi rekli nekad prije.Tek
sada u potpunosti razumijem.Ali neæu žaliti za njim,ovaj put ne,kasnije ne
znam.“
„Draga moja Lidija,mladi ste.Vjerujte da nemam obièaj ovo da govorim,jer
lièno smatram da mladi ljudi èesto znaju bolje od starijih zato što im je
mozak produktivniji,ali ponekad je bitno iskustvo.Prava ljubav se ne
zaboravlja.Ono Å¡to volite,volite ga i onda kada ga nemate.Eto ja nisam bio
sa Vama godinama,ali sam Vas i dalje volio.Jedino kada upoznate novu
ljubav,prestajete da volite prethodnu.I to samo onda kada se ta nova
pokaže kao besprekorna.Jednoga dana æete vidjeti da æe ova moja
prijateljska ljubav prema Vama biti vjeèna.I za nju æe se èuti.“
Lidija se zamislila.
„Kako to mislite?“
„Vidjeæete,“odgovori starac.
Kada su se vratili u hotel Lidija je otišla na spavanje.Prijatelj ju je
dopratio do sobe i poželio laku noæ.
* * *
To jutro bilo je sunèano i svježe.To je baš ono vrijeme kada se ljudima ne
ustaje iz kreveta.Èist vazduh donosi dobro raspoloženje,Lidiji je donio i
malo tuge.Odluèila je da se otrgne od sjeæanja koja su je napadala(obièno
se sjeæanja javljaju ujutru) i izašla je iz hotela.Išla je putem koji je
prolazio pored seoskih kuæa.Imala je dosta ušteðevine i tražila je malu
kuæicu za sebe.Nakon petnaest minuta hoda,vidjela je jednospratnu kuæu
koja se izdavala.Udahnula je duboko da bi savladala uzbuðenje i pokucala
je na vrata svog buduæeg doma.Otvorila je gospoða obuèena u plavo.To je
bio divan plavi komplet sa bijelom košuljom.
„Dobar dan,“rekla je.
Lidija ju je gledala u oèi,to lice joj se èinilo poznatim.
„Dobar dan,“uzvrati Lidija pa nastavi, “vidim da izdajete kuæu.Ja bih
radije da je kupim,ali ako ne dozvoljavate onda æu se zadovoljiti i ovim.“
Gospoða pozva Lidiju da uðe unutra.Kuæa je bila savršeno lijepa,u svakoj
prostoriji se nalazio veliki broj knjiga.
„Èini mi se da sam Vas negdje prije vidjela,“reèe Lidja dok je pila èaj.
„Možda u taksiju,“odgovori gospoða.
„Sada se sjeæam.Mi smo se upoznale u onom baru.Milo mi je što Vas
vidim.Èudan je ovaj život.“
Gospoða se nasmijala i rekla.
„Ne biste vjerovali koliko èudan.“
Nakon što je Lidija vidjela sve prostorije, poèele su razgovarati o kuæi.
„Gospoðice Lidija,ja Vam mogu prodati kuæu pod uslovom da ona odvojena
soba koja se nalazi na kraju dvorišta ostane moja.“
Lidija se složila.Neki novi,nepoznati život joj se stvorio u oèima.
„U redu,“rekla je djevojka.
„Ja èesto nisam ovdje,tako da Vam neæu puno smetati.“
Nakon što se pozdravila sa gospoðom vratila se u hotel.Tražila je starca
da mu isprièa novost.Bila je jako uzbuðena i sreæna,ali ipak ni tuga nije
mirovala u njoj.Trudila se da ne izgubi sjaj u oèima.Ljepota novog života
èinila joj se ogromna.
Starac je sjedio u predvorju hotela,ispijao je èaj bez šeæera.Kada je
ugledao djevojku kako mu ide u susret,on ustade da je doèeka.Lidija mu
isprièa sve o kuæi i onoj gospoði.
„A šta æe biti sa onim što ste ostavili u gradu?Mislite li da sve samo
tako odbacite?“
„Mislim,“odgovori Lidija hladno i brzo.
Nakon što se i ona osvježila èajem,otišli su da prošetaju i da Lidija
potraži neki posao.Od neèega je morala živjeti.Starac joj reèe da poznaje
par ljudi u selu i da æe uspjeti da je zaposli.Na kraju ulice nalazila se
mala seoska biblioteka.Kada su ušli unutra Lidija bi zateèena.Uzela je
starèevu ruku i pogledala ga u oèi.
„Ja prosto ne mogu vjerovati,“rekla je uzbuðeno.Zatim je udahnula duboko i
nastavila.
„Neasfaltiran put,selo,nema Ilije,Vi kraj mene,biblioteka.Ovo je onaj
svijet.Molim Vas, pitaæu Vas sada nešto, ali zahtijevam istinu.Hoæete li
mi odgovoriti?“
Starac je stajao sa nekim tajanstvenim osmijehom na licu.
„Hoæu“,odgovorio je.
„Da li su meni sada oèi zatvorene?“
„Ne, ovoga puta nisu.“
Suze u Lidijinim oèima bile su glasnice neke neoèekivane sreæe.Bitne
životne promjene dešavale su se tako brzo, da ih ni ona sama nije mogla
ispratiti.Njen prijatelj i njegova ljubav èinili su da ono dobro u vazduhu
opstaje.Prihvatila je posao bibliotekara.Nije bilo puno knjiga u toj
biblioteci ali Lidija bi oduševljena njome.Tog dana je Lidija poèela
živjeti na selu,odvojena od svega onoga što joj je ranije bilo
bitno.Udružena sa umjetnošæu odmah je zavoljela tu èudnu samoæu.I jesi i
nisi sam.
|
Posjeta : 1918 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 