|
|
| |
| 0 | | | Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasoviæ | | "Zatvorenih oèiju" - 12. poglavlje! |
 Kada bi ljudi glumili sreæu,život bi bio glup i nestvaran.Ali kada bi ljudi glumili tugu onda se ne bi uoèavale neke bitne promjene.Živjeti i
truditi se da se održi neki nivo sreæe je gotovo nemoguæe.Kada bi pisci bili stvarni onda ni jedno djelo ne bi nastalo.Zapravo kada oni postoje djelo miruje,a sa njihovim nestajanjem djelo poèinje da leti.Maštin plod je najslaði ali se od njega brzo ljudi zasite.Ipak maštati o neostvarenim ili nemoguæim željama uljepšava stvarnost.Stvarnost ne može uljepšati
maštu,ali može biti obrnuto.Zato maštajte ponekad.
Na Lidijin zahtjev Ilija je pozvao svog kolegu sa posla,komšiju Petra i
njegovog prijatelja na veèeru.Djevojka je nestrpljivo èekala da spoji
glupog i pametnog èovjeka.
Kada su gosti došli Ilija je upoznao Petra i Borislava sa kolegom.Sjeli
su oko velikog stola i zapoèeli interesantan razgovor.Lidijino shvatanje
svijeta promijenilo se nakon te veèeri.
„Koliko dugo radite u toj firmi,“upita Borislav starijeg èovjeka.
„Dosta dugo.“
Ilija se ukljuèio u razgovor govoreæi:
„Gospodin Ðorðija radi veæ dugi niz godina,ubrzo ide u penziju.A vjerujte
da je i dalje najbolji radnik i struènjak.Niko ne zna posao bolje od
njega.“
Gospodin Ðorðija je æutao.Opet je imao onaj crveni šal oko vrata.
„Lijepo,“primijeti Borislav.
Lidija je sve vrijeme æutala.
„Danas sam od jednog prijatelja dobio izuzetnu ponudu,“reèe Borislav.
Svi su æutali oèekivajuæi da nastavi.
„Rekao mi je iz èista mira:„Hajde da se lažemo.“Bio sam oduševljen tom
ponudom i pristao sam.Ja jesam glup,ali bih to umio da radim.I tako smo se
lagali èitav dan:„Pogledaj kako pada kiša“,a grijalo je sunce.„Pogledaj
kako je ovaj svijet lijep“,a ustvari je užasan.I tako do u beskonaènost.“
Svi su se nasmijali osim Ðorðije.
„A Vi ste glupi?“upita.
„Da vrlo,“odgovori Borislav.
„Pa hajde da se lažemo,“uzvrati Ðorðija.
„Niste mi se ni malo dopali“,reèe glup èovjek.
„Ni Vi meni,“promuca pametni.
„Izgledate kao da ne poznajete suštinu života.“
„A Vi kao da ste vrlo sreæan èovjek.“
Tu se Borislav nasmijao.
„Sada bez laži.Vi mislite da sam nesreæan?“
„Pa ne baš sreæan.Imamo nešto zajednièko,to sam odmah prepoznao“,reèe
Ðorðija.
Borislav se u tom trenutku sjetio druge ponude:„Pa ajde da glumimo da smo
sreæni.“
Ðorðija pristade.
U narednih dva sata oni su lagali i glumili sreæu.Lidija je sve to gledala
skoro ne vjerujuæi šta dva èovjeka posve razlièita rade.Glupost i mudrost
nikada joj nisu bile sliènije.
„Koliko se dobro snalazite u svijetu?“upita pametan èovjek glupog.
„Vrlo dobro,vjerujte sada ne lažem.Ovako osloboðen pameti uživam.“
„Slažete li se da svjetlost dana puno lièi mjeseèini?“
Borislav oduševljeno pogleda u èovjeka:“I Vi ste to primijetili?Ja ne
uoèavam razliku.“
Tada se Lidija po prvi put ukljuèi u razgovor:“Vi se jako puno lièite.Iako
se jedan izjašnjava kao glup,a drugi kao pametan.Objasnite mi.“
Borislav se nasmija pa reèe:
„ Vidite gospoðice,to Vam mogu objasniti na svoj naèin.Svako od nas ima
neki svoj svijet o kome sanja.I svi misle da je on mnogo bolji od
ovoga.Takoðe smatraju da se oni potpuno razlikuju.A zapravo oni toliko
lièe jedan na drugog,upravo kao ovaj gospodin i ja.“
Ðorðija je imao drugo objašnjenje:
„Suprotnosti se privlaèe,ali ja Vam neæu o tome sada govoriti.Svi mi
maštamo,ja sada maštam da sam pametan,ovaj gospodin da je glup.A zapravo
mi ne znamo kakvi smo uopšte i zato se toliko lièimo.“
Lidija je æutala i pokušavala da analizira objašnjenja ova dva
èovjeka.Poèela je da se sjeæa svoga svijeta.Pokušavala je da ga poredi sa
postojeæim.Toliko sliènih karakteristika su odjednom bljesnule.Probala je
i da procjeni kakva je zapravo,nije uspjela.
Na kraju te veèeri, dva èovjeka su se simpatièno pozdravila.
„Ja æu ipak ostati glup,“rekao je Borislav.
Ðorðija se nasmijao.
„Ja povremeno pametan.Ðoviðenja.“
Ilija je bio umoran i odmah je legao da spava.Djevojka je u samoæi
mijenjala svoje shvatanje postojanja.
* * *
Starac je toga dana,a bilo je negdje oko devetnaest èasova,stajo ispred
djevojkinog stana.Kada se odmorio od hodanja pokucao je na vrata.Lidija je
otvorila jednom rukom dok je u drugoj držala neku karticu.
Po njenom izrazu lica vidjelo se da ga nije oèekivala.
„Dobar dan.Vidio sam kako je Vaš prijatelj otišao pa sam odluèio da svratim.“
„Uðite,“reèe djevojka.
„Šta Vam je to u ruci?“upitao je starac.
Lidija je pogledala u papir.Ruke joj zadrhtaše i ona stegnu karticu.
„Evo pogledajte prijatelju šta sam našla u Ilijinom džepu.“
Starac proèita ime neke djevojke i broj telefona.
„Ostavite to.Hoæete li me ponuditi èajem?“
Djevojka odmah ustade i ode da pripremi èaj za svog prijatelja.
„Ostavite suze sada.Zaboravite na taj jad koji Vas stalno prožima.Hajde da
Vas toga oslobodimo.“
Starac po ko zna koji put uze nevidljivi povez i njime odvede junakinju u
nerealnost.
„Evo vidim sebe i Vas.Sjedimo u dnevnoj sobi moga stana.Vi pijete èaj,a ja
otvorenim oèima dajem osobinu zatvorenih.“
Starac se smješkao.Djevojka skide povez i nakon nekoliko trenutaka reèe:
„Èini mi se da nema razlike izmeðu ova dva svijeta.Moj imaginarni svijet
zapravo nije imaginaran.Vi ste taj koji je je nerealan.Da li Vi
postojite?“
Starac ustade,opet se èudno nasmiješio.Uzeo je svoj kaput i kratko rekao:
„Ja Vam više nisam potreban.“
Djevojka je æutala.
Posle kupanja i dotjerivanja izašla je da traži posao.Ilija je tog dana
nakon posla potražio prijateljicu.Na njegovo veliko iznenaðenje nje nije
bilo.Vratio se kuæi razoèaran i poèeo da se sjeæa Kane.Ona je ostala sa
slikarem,šta se tu još moglo isprièati?
Njihova tajna prijateljstva odjednom su nestala.Opet su ostali sami.
Tako neoèekivano su niti pokidane.A pisac stoji zamišljen i neko nepoznato
osjeæanje poèinje da se raða u njemu.On kao i njegovi junaci odrasta.Èini
mu se kao da je napunio stotu godinu.
Vrijeme kada sretnete pozdravite ga ovako:“Dobar dan i doviðenja.“
Jedna godina ima istu dužinu kao i prethodna iako nam se ponekad èini da
ima razlike.U životu je sve otprilike tako.Sliènosti i razlike u jednom
trenutku postaju sasvim iste.Pa kada uoèite razliku shvatite da je to
zapravo sliènost.
Meðutim,kada posmatramo osjeæanja kao što su ljubav i mržnja, mislimo da
tu nema nikakve sliènosti.Pisac ovog èudnog djela i tu uoèava neke
podudarnosti.
Jaèina mržnje i ljubavi mogu biti sasvim jednake.Njihova ljepota je
donekle ista.Miris,boja èak i ukus su identièni.Jedino se u sadržaju malo
razlikuju.Ljubav posjeduje jednu topliju,a mržnja hladniju
supstanciju.Dakle,ljubav i mržnja imaju više sliènosti nego razlika.Kada
se ta supstancija izvuèe iz sadržaja onda èovjek ne osjeæa ništa.Gdje naæi
tu supstancu?Neki bi rekli u srcu,a pisac kaže u mozgu.
* * *
Umiru dani,pa se raðaju.Mrak i svjetlost u istom krevetu spavaju.Kod njih
se èesto èuje alarm za buðenje.Teško ustaju iz kreveta,ali taènost im je
na prvom mjestu.
I tako vrijeme prolazi,a ljudi se trude da što bolje doèekaju buduænost.
Lidija i Ilija u vrtlogu života živješe sami pet godina.Zaboravili su na
prijatelje.
|
Posjeta : 1964 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 