|
|
| |
| 0 | | | Pjesma “Crnogorka” Halila Mutrana (1870-1949) zaboravljena oda crnogorskoj ženi kao junakinji oslobođenja | | Zemlju za koju žene život daju - ne možeš nikad porobiti! |
 Pjesma “Crnogorka” Halila Mutrana (1870-1949) zaboravljena oda crnogorskoj ženi kao junakinji oslobođenja.
Ne postoji pouzdan podatak kad je tačno nastala pjesma “Crnogorka” libanskog-egipatskog pjesnika Halila Mutrana, ali možemo reći da je u potrazi za osmomartovskim poklonom našim čitateljkama iskočila iz jednog starog broja titogradskog časopisa “Stvaranje”.
Pjesmu je preveo Rade Božović koji se u apendiksu ogradio, zapisao kako je vrlo teško arapske bejte pretočiti u slogove i uhvatiti ritam klasične kaside koju odlikuje stanovita jezička izvještačenost.
Ono što se ipak lako dalo prevesti i povezati jeste istorijski kontekst, odnosno arapska i balkanska borba protiv Osmanlija, koja je kod Mutrana sažeta u rodoljubivoj viziji crnogorske žene.
Halil Mutran je rođen 1870. godine i školovao se u Parizu. Dok se u Evropi rađao simbolizam i spremao dvadeseti vijek, ovaj pjesnik je “zapeo” u klasicizmu i romantizmu koji je bolje pogodovao njegovim angažovanim versima. Cilj je bio “otvoriti” arapsku književnost, lišiti je istočnog misticizma i dati joj dramskog naboja kojeg u prošlosti gotovo da nije bilo.
Početak pjesme “Crnogorka” je oda snazi i hrabrosti malobrojnog naroda: ratnici se hvale kolektivno, niti jedan se ne izdvaja, oni su jedan duh i tijelo koji vlada akcijom i traži stalnu borbu. Crnogorci su zapravo prikazani kako ih je slikala i pariška štampa tog vremena, hrabri, vješti, kadikad lukavi ratnici kojima u jurišu nema premca.
Spavaju oni uvijek na nogama
jer za sanak u postelji ne znaju
Kalauz jedini ka neprijatelju
za njih je vazda juriš iz potaje.
Ako ih njihov predvodnik ne povede
na stratište zalud mu je vođstvo.
Turski napadači koji su krenuli na te hrabre “lavove” razbijeni su, bježe kroz gudure, ali spremaju osvetu, tako što na jednom brdu koje je „nazubljeno kao turpija“ iznose veliki top.
Demonstracija je to sile kojoj se običan junak ne može suprotstaviti, pa pjesnik više i ne traži obične junake nego uvodi superheroja, ispostaviće se rodno transponovanog, dakle superherojku koja ljepotom još više odvaja budući je opisana u lažnom muškom rodu.
Al’ se tad ko grom iz vedrih nebesa
na njih sruči neko golobrado momče
Junačina silna ko jutro sunčano
s očima krupnim nežne gazele
Čiji sjaj i čija pojava govore
mnogo o časnomu rodu i plemenu…
Ništa osim naslova pjesme, (koji je igra ulogu spojlera), ne ukazuje da je lijepo momče zapravo žena. Turske glave padaju jedna za drugom, ali na kraju napadač/ica biva savladana i izvedena pred pašu, odlučnog da junaka po kratkom postupku pogubi.
Ali u rutinskom kratkom postupku što vodi pogubljenju „junak iznenada stražu gurnu i odlučno raskide ruho svoje/ pokazavši dojke krupne djevojačke…“ Ranjena djevojka otkriva “orgrlicu od krvave džigerice” iznad koje su „dojke blizanci“.
Rasuše joj se kose i padoše joj
niza pleći strojne tako devojačke
Njina tamna boja zamrači sjajno sunce
pa se dan bijeli u noćcu pretvori
Reče ona: Da l’ žensko srce zavređuje
s vaše strane tol’ko uporne borbe?
U velikom finalu, turski se zapovjednik divi hrabrosti ali i poklanja “krasoti nevjernice koja tjeraše na bezbožništvo svakoga ko je vidi”.
On naređuje da joj se nađe vidara i da je sklone na bezbjedno mjesto, što vrlo zbunjuje turske ratnike. Zato na kraju pjesme stiže monolog u slavu žene, jedna ne toliko ubjedljiva koliko opojna transformacija turskog zlikovca koji oprašta borkinji. On zaboravlja da mu je pobila odred vojnika i uzvišeno postavlja konačan etički sud do kojeg ga je dovela upravo ženska ljepota i snaga.
Kakvu li lepoticu junaka vidjeh!
I nad lovcem nađe se bolji lovac!
Da l’ se smije ubijati narod čiji dom
osvoji silna vojska i protjera ga?!
Na zlo treba odgovoriti ljubavlju
a ko dobro čini vraća mu se dobrim
I znaj da zemlju za koju žene život
svoj daju ne možeš nikad porobiti!
Iako je kod Mutrana riječ romantičnoj fantaziji i rodoljubnom pamfletu davno minulih vremena, pjesma Crnogorka ostaje kao rijedak primjer transponovanja političke imaginacije u polje roda, što je rijetkost, naročito na Istoku, gdje je ta imaginacija uglavnom držana za teritoriju neprikosnovene muškosti.
|
Antena M
Posjeta : 2431 |
|
|
|
|
Home
Grad
Drutvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 