Vidjelo se da je data uzbuna. Profesori-štrajkači iz Nikšića javno su zatražili stručnu pomoć u borbi protiv "zelenaške, dukljanske vlasti i nasilja nad jezikom".
I pomoć je stigla, skoro sa neba. "Vaša žrtva je velika, ali kada čovek radi prave stvari ne može biti izgubljen niti zaboravljen, nagrada mora stići" - sokolio je patrijarh Pavle profesore nikšićkih srednjih škola. Dvadeset i pet podvižnika ponosno su se protekle sedmice, posred Patrijaršije, uslikali sa crkvenim glavarom i velikodostojnicima SPC.
Oglasile su se i druge sijede glave, opet iz Beograda. Srpska akademija nauka i umetnosti je odluku crnogorske vlasti o imenovanju crnogorskog jezika ocijenila "nakardanom, prizemnom i politički motivisanom". Potom su se jedan za drugim, budile patriote. "Dukljansku silesiju" prokleo je Matija Bećković, u napad na maternji krenuo je i Momo Kapor... U Crnoj Gori su se javile domaće snage: te udruženje Moračana "Svetigora", te Odsjek za srpski jezik i književnost iz Nikšića, pa opština Pljevlja, sve do zaboravljenog Vijeća narodnih skupština...
Na kraju je, posred crnogorskog parlamenta, zaprijećeno - pravim ratom. "Svim raspoloživim sredstvima, i vanustavnim ako treba, borićemo se protiv vašeg bezakonja. Vi ne znate kakve mogu biti posljedice vaših postupaka", zaprijetio je Momčilo Vučetić, poslanik Socijalističke narodne partije, obećavajući crnogorskoj vlasti da će se na teror odgovoriti - narodnim terorom.
Sindrom već viđenog. Samo pet dana prije izbijanja rata u Bosni Radovan Karadžić je bijesnio sa skupštinske govornice u Sarajevu: "Vi ne znate kakve posljedice mogu biti vaše današnje odluke..." Trinaest godina kasnije kao da je esenpeovac Vučetić samo otvarao usta da se čuje Karadžićev glas.
Teško je, međutim, povjerovati da se mračna i tužna bosanska istorija može tek tako reprizirati u Crnoj Gori. Nije stvar u volji, nema više uslova i sredstava: Milošević je u Hagu, od nekadašnje JNA ostala je sivomaslinasta ljuštura a nacionalistički Beograd je međunarodnom silom primiren...
Što je, onda, motiv burnog političkog angažovanja srpskih snaga u Crnoj Gori?
"Nije stvar u jeziku i njegovom imenu. Priča se obnavlja decenijama, od kraja osamnaestog vijeka, preko Podgoričke skupštine, do AB revolucije i guranja Crnogoraca u rat prilikom raspada SFRJ. Nacionalistički krugovi u Beogradu na Crnu Goru gledaju kao na osvojenu teritoriju koja služi njihovim velikodržavnim namjerama", ističe za Monitor Marko Špadijer, sekretar Matice crnogorske.
Špadijer podsjeća da u Beogradu nije bilo katarze nakon ratnih pohoda tokom raspada SFRJ. "Zato se sve vrti u krug - isti nacionalistički centri sprovode istu imperijalnu politiku prema Crnoj Gori, samo sada drugim sredstvima".
Uglavnom, priča o jeziku poslužila je kao paravan za dalekosežnu akciju. A počelo je ranije.
"Onaj ko se na popisu izjasni kao Crnogorac, postaće Montenegrin, anti-Srbin i Dukljanin", tim riječima je dr Bogoljub Šijaković, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, otpočeo besjedu na skupu "Srpski narod u Crnoj Gori", održanom proteklog ljeta u manastiru Maine, kraj Budve.
Dotični "naučni" skup zvanično je upriličilo Vijeće narodnih skupština. Kao suorganizator skupa pominjao se neznani Srpski forum Crne Gore. Glavni domaćin je, ipak, bila Srpska pravoslavna crkva - lično je mitropolit Amfilohije jutarnjom liturgijom ozvaničio početak rasprave.
Srž aktivnosti je otkrio Aleksandar Raković, istoričar iz Beograda: "Pravilnom propagandom cifra Srba u Crnoj Gori mogla bi dostići cijelih 38 odsto ukupne populacije".
Bio je to u stvari poziv za veliko novo, postmiloševićevsko okupljanje. Srpska crkva propisno je postrojila patriotsku gardu: profesore Filozofskog fakulteta u Nikšiću, izaslanstvo Vijeća narodnih skupština, besmrtnike SANU, oprobane ratnike Udruženja književnika Srbije. Tu su se, ne slučajno, našli i funkcioneri političkih stranka koje se zalažu za očuvanje državne zajednice...
Kasnije se samo mijenjala - meta. Nakon popisa na dnevnom redu je pristigla odbrana srpskog jezika. Dr Vukić Pulević, član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti smatra da nije slučajnost što su isti centri ponovo u akciji. Prema Puleviću, riječ je o koordiniranom poslu koji vodi Srpska pravoslavna crkva u sadejstvu sa SANU i nekim ljudima unutar vladajućih struktura u Srbiji.
"Centar aktivnosti svjesno je prebačen na Srpsku pravoslavnu crkvu da bi se - pod plaštom odvojenosti crkve od države - maskiralo djelovanje protiv države Crne Gore", ocjenjuje dr Pulević.
Milošević je, dakle, bio samo epizoda u velikodržavnom projektu. Njegovim odlaskom nije izmijenjen prvobitni zadatak. Za brojne srpske državne i nacionalne institucije Crna Gora je posljednja oaza u kojoj može da prezimi ideja velike Srbije do nekog novog svog proljeća. Sad se čuva što se može.
"Razlog pojačane aktivnosti velikosrpskih punktova je u približavanju roka za crnogorski referendum. Zato raste tenzija unutar takozvane patriotske mreže", ističe Marko Špadijer.
Cilj srpske patriotske mreže je davno definisan: pretvoriti Crnu Goru u srpsku zemlju, i razoriti temelje njene državnosti. Za taj posao je potrebno - dvoje. To što srpski nacionalni trudebnici rade, nije ni novo ni neobično i prirođeno je njihovom vrijednosnom sklopu.
Ali, što rade oni kojima je u opisu posla očuvanje države Crne Gore?
Možda djelić odgovora leži još u 1918. u vremenu Podgoričke skupštine. Tada su mnogi crnogorski političari postali nešto tek kada od crnogorske države nije ostalo ništa. Ista matrica ponovljena je čak sedemadeset godina kasnije, 1989. godine u doba AB revolucije.
Dugo je, isuviše, crnogorska vlast, nakon rascjepa u DPS -u, koketirala sa nosiocima srpske imeperijalne politike u Crnoj Gori. Čak i kada je minula opasnost od Miloševićevih sedmih bataljona. Zbog čistog političkog šićara crnogorski čelnici su dopuštali da SPC po svom nahođenju prepravlja crnogorske kulturno-istorijske spomenike i gazi crnogorsku istoriju. Crnogorska vlast je čak i finansirala bespravnu gradnju Hrama Hristovog vaskrsenja, prepravku manastira na Skadarskom jezeru, sprdanje sa crnogorskim simbolima u manastiru Sveta Trojica... "Vi mirno gledate dok srpska imeprijalna politika zapišava svoju teritoriju", upozoravao je u Monitoru dr Obrad Savić profesor beogradskog univerziteta.
Uzalud, vlast je ćutala i kada je srpska crkva negirala postojanje crnogorske nacije a srpskom akademiku Matiji Bećkoviću, poznatom negatoru crnogorske nacije, crnogorski premijer je, valjda za životno djelo, uručio i Njegoševu nagradu...
I, naravno, računi ovakve politike uvijek stižu. Sad bi Podgorica da, u predvečerje referenduma naprasno ušutka SPC i njene jatake. A to nije lako, nakon što im je godinama darivana crnogorska teritorija da na njoj rade što im drago.
I zato je crnogorsko pitanje isto još od vremena kada je vlast ustala protiv Miloševića: mogu li državu očuvati oni koji su joj tako dugo i marljvo podlokavali temelje?
PROFESOR DR ILIJA VUJOŠEVIĆ,
predsjednik Fondacije "Sveti Petar Cetinjski"
Žele feud
MONITOR: Da li oštre reakcije SPC i SANU povodom imenovanja crnogorskog jezika potrvrđuju tezu da te institucije i dalje rade na velikodržavnom srpskom projektu?
VUJOŠEVIĆ: To je njihov zavjet. Perzistentni otpor SPC i SANU svakoj inicijativi sa crnogorskim predznakom je njihova posljednja linija odbrane, takoreći "mrtva straža" mrtvog velikosrpskog projekta. Sa te "mrtve straže" treba jednako kositi po svemu što jeste, ili što liči na crnogorski jezik, zastravu himnu, kapu, crkvu, granicu, carinu, planinu.... I uvijek pod istom optužbom da je u pitanju antisrpska histerija i grijeh od Boga. Prema toj duboko kolonijalnoj svijesti ni zemlja, ni voda, ni vazduh nijesu naši bez njihovog blagoslova. Crna Gora je njihov feud i ništa više!
MONITOR: Koliko je taj velikosrpski projekat realan u Crnoj Gori nakon što je istorijski poražen i u Hrvatskoj, i u Bosni i na Kosovu?
VUJOŠEVIĆ: Meni je samo nejasno koji to još poraz može da osvijesti te usijane glave iz SPC i SANU da bi konačno shvatili da je davno prošao XIV vijek. Da je svijet ušao u neko novo vrijeme i da su istorijska groblja prethodnih vjekova puna mrtvih carstava i raznih kolonijalnih, mitomanskih tvorevina. Oni konačno moraju shvatiti da je u Crnoj Gori stasala jedna genarcija obrazovanih i samosvjesnih ljudi sa potpuno drugačijom sviješću. To su mlađi, racionalni ljudi koji drže do svog integriteta i koji, bez kompleksa, odbacuju i srpsku i crnogorsku i bilo čiju mitomaniju i tutorstvo. Ti mladi ljudi hoće svoju državu sa svim što je određuje u modernom značenju te institucije.
MONITOR: Crnogorska vlast je dugo pravila neke nagodbe sa srpskom crkvom. Kakve je koristi država Crna Gora imala od tih tajnih dilova politike i crkve?
VUJOŠEVIĆ: Samo u primitivnim društvima slabih institucija crkvena vlast prethodi političkoj, ili je sa njom istovjetna. Samo se, ovdje u Crnoj Gori, koliko juče moglo ići tako daleko ili, bolje rečeno "tamo daleko" - u nedopustivu nagodbu crkve i države. I to po principu: ti meni malo glasova, a ja ću tebi hram i na njemu krst zlatni. I sve druge crkve i manastire i kulturno-istorijsku baštinu u njima, pa ti nosi, gradi i razgrađuj. I nikoga niša ne pitaj.
Dosta kasno, ali bi se reklo najzad: u crnogorskoj vlasti su shvatili da - ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
SPC-SANU-UKS
Smrtonosni srpski trolist
"Čitavu zapadnu hemisferu zahvatiće neslućena lančana tektonska pomeranja u trajanju od 15 minuta tako da će živih ljudi ostati samo toliko da se može skloniti pod krošnju jedne šljive. Srbi će jedini biti u stanju da posle ove tektonske katastrofe kao jedini preživeli narod žive na planeti. To je zato jer će ovih narednih osam godina, dok ne dođe do katastrofe, Srbi pod sankcijama naučiti da žive u prirodi i to će ih spasiti" . U prvim danima nakon međunarodne izolacije SRJ ove optimističke vizije sijao je poznati srpski slikar, Milić od Mačve. Bio je jedan u dugom nizu intelektualaca koji su uložili sebe u slavu srpskog velikodržavnog projekta.
Milorad Tomanić, autor knjige "Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj" govori o postojanju vrlo aktivne i sinhronizovane logistike koja je istovremeno i stvarala i služila Miloševiću.
Prva demonstracija stvaranja srpskog nacionalnog pokreta bila je još 1981, godinu nakon smrti Josipa Broza Tita. Tada je Udruženje književnika Srbije ustalo u odbranu Gojka Đoga, srpskog pisca koji je sudski gonjen zbog zbirke pjesama "Vunena vremena". No, angažovanje nacionalno osviješćenih srpskih pisaca bilo je tek najava bure. Matija Bećković je sa čela Udruženja književnika Srbije stizao na sve strane, da štiti Kosovo, protestvuje u Hrvatskoj, da proklinje crnogorsku naciju, da morbidno mudruje ("Grob je najveća svetinja i najstarija crkva srpskog naroda") ili da opravdava rat "Zbog kostiju ratovale su sve države, na kostima se države drže, kostima su utvrđene i ograđene... "
Uskoro se otvorila i druga latica. - Srpska akademija nauka. Sredinom 1985. godine Skupština SANU je zaključila da je došlo vrijeme da sroči famozni Memoranduma i likvidira sve probleme u Jugoslaviji. A Dobrica Ćosić, pokretačka snaga, već je vidio od koga prijeti najveća opasnost: od "slovenačke divlje mržnje srpskog naroda" ili od "ustaškog novog rata protiv srpskog naroda u Hrvatskoj". Malo ko je u Beogradu tada primijetio da SANU likvidira - Jugoslaviju.
Treća uporišna tačka bila je Srpska pravoslavna crkva. Tomanović podsjeća da su se tokom osamdesetih godina aktivnošću posebno isticala trojica mladih monaha."Bili su to Amfilohije Radović, Irinej Bulović i Atranasije Jevtić. Zahvaljujući svom otvorenom antikomunističkom i nacionalističkom stavu kao i pisanoj aktivnosti njih trojica su januara 1985. godine primljeni u Udruženje književnika Srbije", ocjenjuje Tomanić. S razlogom, imali su prave književne uzlete. "Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini. To je narod koji je navikao krst nositi, jer krst nositi nama je suđeno", prorokovao je Atanasije Jevtić i zaprijetio svim neprijateljima: "Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo ako nas prisilite da vas ubijamo!".
Tako je formiran, kako kaže Tomanić, "srpski tročlani cvet opojnog mirisa". Tomanić zaključuje: taj je trolist širio opojni miris koji će mnogim Srbima oduzeti pamet i omogućiti Slobodanu Miloševiću da ih tako raspamećene povede za ruku.
Draško Đuranović
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 