|
|
| |
| 3 | | | Novogodišnja priča | | Čarolija jedne Nove godine |
 Posljednji dani 1959. godine. Zapuhao hladan vjetar, a snijeg ukrasio bjelinom brda i doline.
Bila je zamisao Vece Holjevca, tadašnjeg predsjednika grada Zagreba, da početak iduće, 1960., godine dočekamo negdje u prirodi, što dalje od nemira i gradske buke
Dosjetio se Veco: – Lividraga, Gorski kotar! U Lividragi goste očekuje jednokatna šumarska kuća koja je po unutarnjem uređenju svojevrstan lovački muzej. Na zidovima podosta rogova srnjaka i jelena, kljova veprova, zatim poneka punjena ptica, dakako, tetrijeb u ljubavnom pjevu i naposljetku mrki medvjed, pravi gospodar šuma Gorskog kotara.
U tom smo lovačkom raju Veco Holjevac, Rajko Petrović, komercijalni direktor Željezare u Sisku, i ja, sva trojica sa suprugama, ispratili Staru i dočekali Novu godinu, u obilju jela, pića i beskrajnih priča o lovu i minulom ratu.
Legli smo dva sata nakon ponoći. Po običaju, budim se u sedam. U svitanje meškoljim se u krevetu, a tako nekako i Renata na svom ležaju. Šaptom joj predložim da izlazak sunca dočekamo vani, okruženi snježnom bjelinom. Vidljivo obradovana, ona odmah ustane i uskoro nas dvoje kao kradljivci u najvećoj tišini napuštamo kuću. Na izlazu dočeka nas lavež vučjaka, a zatim čudesna tišina noći na izdisaju.
Navlačim rukavice i pitam Renatu kuda ćemo sada. Predlaže da krenemo prema Kobiljoj glavi odakle se pruža slikovit pogled na brojne vrhunce Gorskog kotara.
Prihvatim prijedlog i krenemo, a snijega do koljena. Uskoro primijetim da smo zaboravili dalekozor, a bez njega nije mudro ni dopustivo kretati se planinom. Kažem to Renati, a ona smireno uzvrati:
– Moja greška... Ti čekaj, sad ću ja...
To izgovori i vrati se odakle smo i došli. Ja čekam, čekam, čekam..., ali Renate ni za lijek! U meni raste nemir i neke crne slutnje nukaju me da se i ja vratim. Tog trenutka pojavi se Renata i ne samo ona. Pokraj nje snijeg je gazio Veco odjeven kao da ide u lov. Čizme, kabanica, šubara, karabin... Pomislim, sad će me Veco izgrditi, no baš obratno. Dok mi je Renata predavala dalekozor, Veco mi pruži ruku, nasmiješi se i zahvali na sjajnoj zamisli da još prije sunca stignemo na Kobilju glavu.
Priključi se primjedbom:
– Ako to želimo, moramo požuriti. Hajdemo!
I krenemo. Pola sata nakon toga svlada nas umor i zastadosmo. Praskozorje već najavljuje svitanje, no svjež istočni vjetar dovukao odnekuda sive maglene zavjese i njima pokrio Kobilju glavu, kao u kazalištu kad zastor prekine jedinstvo scene i gledalaca. U jednom takvom naletu oblaka i magle neočekivano vjetar pomete maglu i pred nama se otkrije neviđena ljepota planinskog vrha Kobilje glave. No, Veco odjednom zastane i rukom nam dade znak neka se ne mičemo, podigne dalekozor i šapne:
– Eno ga... divojarac... stražar!
Kojih sto pedeset metara od nas stajao je nepomičan kao kip snažan divojarac i tko zna otkada ovako promatra prilaze i dokle će to činiti, a pedesetak metara iznad njega desetak divokoza preskače snijegom pokrivene kamenite zapreke tražeći zelen ispod snijega. Ta čarolija prirode nije dugo potrajala. Vjetar ponovno nanese maglu i prepusti čaroliju zaboravu.
Na povratku upitam Vecu zašto nije pucao.
Odgovorio je:
– Mogao sam... Nisam htio. Znao sam da su one stare odrasle koze i oni maleni kozlići djelić obitelji onog divojarca na straži.
Sunce je već dobrano odskočilo. Gazili smo snijeg u tišini svaki zaokupljen svojim mislima. Bili smo već kod lovačke kuće kad Veco izusti:
– Sve u svemu, bio je to lijep početak nove godine...
|
za Večernji list - Joža Horvat
Posjeta : 1404 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 