|
|
1 | | Priča sedmice | | Prijepodnevna proza | Otuđena. U bijegu od sebe same i još nekolicine duhova koji me progone noćima ili u krik zore. Samo se nadviju nad mene, bdiju ne govoreći ništa. A blijedo svjetlo lampe kupljene s namjerom da prorijedi noć, urotilo se sa sjenama moje savijesti i na laganom povjetarcu kraj otvorenog prozora, tamo u kutu, da tamo, igra igru asocijacija.
Nije lako, moj gospodine, nije lako. Kažu da je najbolje biti neutralan. Beskičmenjak. Ne znam. U naslijeđe mi je natovareno nešto drugo genetskim kodom. Još da povjerujem zvijezdama koje me nebom pronose u liku velikog vođe. Rođeni lider na putu u intelektualnu propast. Nije moje sazviježđe usklađeno s tvojim podnebljem. Znaš li to, moj gospodine? I ovo vrijeme koje sam poklonila sebi. I soba čije uglove napadam zapaljenom kaduljom. I ovaj virtualni nimbus u čija vjedra skupljam kišu. Kada se sve to spoji u jedno, u onom jednom trenutku, kada svijest odbaci savijest, znat ću da moje postojanje nije larpurlartistička varka.
|
Sandra
Posjeta : 1233 |
|
|
|
|