Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

2
Priča sedmice
Prevara počinje na kavi
-Prevara počinje na kavi, ne u krevetu – kaže on meni jučer dok ustima prinosi šalicu iz koje se puši vrući čaj od kamilice. - Znaš, kada to govorim ženama, odjednom počinju na prsima križati ruke, ili prebacivati ruku preko usta, ili podizati lijevu obrvu u nepravilan luk. Pa se meškolje na stolici i odjednom ne diraju više šalicu. Kao da kava prestaje biti prevarom ako je ne popiju do kraja – sjedimo tako na kavi jučer on i ja. Slažemo ideje. I gledamo ljude. Gledamo jedno drugo i ispijamo svoja pića; ja kavu, on čaj, povremeno brišući nos izmučen alergijom. Lupkam nogom o tijelo nestabilnog stola na terasi jednog bara, u mokasinkama bez čarapa, osjećam laganu studen u kasno zagrebačko popodne. I razmišljam gledajući u njega direktno. - Znaš – govorim ja njemu – ćudoređe je zgodna riječ, baš zgodna. Sastavljena od dvije riječi «ćud» i «red». Ćud je individualna, red je dogmatski postavljen. I onda kada spojimo te dvije nespojive riječi, dobijemo nešto što je društvo nametnulo pojedincima. I pitam se ja; tko postavlja kriterije tog društvenog fenomena? – na to podižem lijevu obrvu i lijeno se protežem nakon još jednog dana u uredu smještenom u jednoj od institucija čiju svrhu nikada do kraja neću razumijeti. - Ma, znaš šta – odjednom se pridižem i prebacujem nogu preko noge – hrvatski je puk našao još jedan zgodan sinonim za ćudoređe. Čestitost. Etimološki njen je korijen u starohrvatskoj riječi «čest», što bi u varijanti hrvatskog jezika značilo «čast» (kao i u ruskom i češkom jeziku). I eto ti, naš narod poistovjećuje ćudoređe s čašću i dostojanstvom ljudskog bića! – gledam u njega direktno i pitam samu sebe jesam li mu jasna. On se smiješi i govori mi kako sam prekrasna dok tako na glas razmišljam. -Vidiš, draga – odjednom će on – imam jedno pitanje, ne direktno upućeno tebi, već onako pitanje. Znaš li ti razliku između kurve i drolje? Ma znam da znaš. Ali zna li ovaj ćudoredni svijet razliku? – smiješi se i, brišući nos, dodaje – Kurva nema mogućnost izbora. Drolja bira. Ni jedna, ni druga nisu dobrodošle. Bez nijedne od njih ovaj svijet ne može. Kurvama se na kraju obraćaju oni koje drolje odbace. Gledamo se. Ne skidamo pogled jedan s drugoga. On zna zašto se tako gledamo. I ja znam. Gledamo se i prešutno dogovaramo revoluciju. Revoluciju misli koja će evoluirati u riječ. -Ma, kaj? Jesu dobrodošle, kod svih koji su stali i pogledali se u ogledalo. I vidjeli sami sebe i kao kurvu i kao drolju. I kad to nema veze sa spolom, jer je lako vidjeti da najčešće one osobe koje za sebe misle da nisu ni kurve ni drolje budu pizde. Onako kako je to Šerbedžija izgovorio u Varioli Veri- "Pička je organ, pizda karakterna osobina" – bez nekog posebnog uzbuđenja dodaje on. Izvadi još jednu maramicu i kihne. Ne doviknem mu «nazdravlje», -Daleko je to od zdravlja – svjesna njegova stanja, kažem. Gledamo se. I ogledalo smo jedno drugom. I gleda mi u noge, listove i gležnjeve, kako se pomiču ispod stola. I gleda me u oči, vidi blagost koja ga ohrabruje da mi prizna da je kurva, da radi što mora bez izbora jer sam i to sama priznala. Gledamo se i uranjamo u nešto što želimo raditi što smo izabrali, sami od sebe. Posvetiti se droljama, biti drolje jedno za drugo, bez tabua, sami. Drolje u umu, spajamo ih besramno i požudno pred svima, na terasi kafića, stvaramo ideje, mijenjamo svijet. A svijet ni ne zna što mu se sprema. Na terasi kafića u jednoj slijepoj ulici. I dok on gleda u mene, ja se ogledavam u njemu, gledajući krišom pepeljare i cigarete po drugim stolovima. Trebam cigaretu. Iako ne pušim. Još uvijek volim vjerovati da ne pušim. On me dodirne iako iz mojih očiju crveno vrišti alarm «dodiruj mi um». Ja mu se nasmiješim. On primijeti opekotinu na lijevoj ruci poviše palca. -Kuhala sam ručak za 15 ljudi u subotu. Popila previše rakije i uz piletinu u crnom vinu opekla ruku. - blesavo kažem. On zna da kad pijem, pijem rakiju i pelin. Kad ne pijem, onda pijem vino. On zna da umjesto da slažem papire u instituciji koju tlače dvije zastave, ja pišem. On zna da ja znam da sam drolja. Jer mislim. Jer djelujem kako ja želim. Jer biram. Ali on zna da čekam. Da tražim startnu poziciju, da se otpustim i upustim. I dok mi pogledom prelazi po opekotini čeka da ga pitam. Koliko li mi je samo puta rekao kako mi neće ništa o sebi govoriti dok ga ne pitam!? Ja sam mu na to odgovorila kako ja nikada ne pitam, već čekam da se otvori priča. Znači li to da nikada neću saznati ništa o njemu? I da ne saznam, nikada ništa, spoznaja koju imam sada, spoznaja koju dijelimo, zavjera koju kujemo, više je nego dovoljna. Samo se jedno pitanje nameće. No, imamo li vremena? O tome ne razgovaramo. Prešutno klimamo glavom kako je vrijeme nusproizvod ideje. Oboje prešutno tražimo vrijeme. On zna da ja brinem, iako sam rekla da neću. -Obećaj da nećeš brinuti zbog stvari koje ne možemo promijeniti – rekao mi je jednom, odnosno, napisao. I ne brinem ja zbog toga. Brinem zbog ideje. Brinem zbog nusproizvoda ideje. Zbog vremena. U kojoj knjižnici na neodređeno mogu posuditi i ukoričiti vrijeme? Odgovor znam. I on me gleda dok premećem misli. I šutimo dok komuniciramo pogledima. I on nema pojma koliko žarko želim cigaretu. Ne zbog nervoze. Već da dam smisao prstima na kojima počiva njegov pogled. -Je li ti jasno o čemu ja pričam? – odjednom će on. -Naravno da mi je jasno. Samo sam gladna pa izgledam tupo. Opet se izgladnjujem, znaš. Pretjeram pa postim. U subotu sam i jela i pila kao da mi je zadnji put u životu. A od danas gutam vodu i čaj na hektolitre i ponavljam mantru „možeš ti to, možeš ti to“. Ma, mogu kurac! Ne mogu. Jer nisam otklonila uzroke prežderavanja. Ali za tri tjedna, dragi moj, za tri tjedna.. i više neću ulaziti u ovo zdanje koje mi se toliko gadi – odgovaram mu u dahu. Gleda me i znam da bi me najradije kao malo dijete napljuskao zbog nesvijesti koju uglavnom prema samoj sebi primijenjujem. Gleda me s divljenjem. Gleda me s poštovanjem. Gleda me sa željom. Ne pohotom. Sa željom da samo pored mene leži i da me dodiruje. Nije mu dovoljno hodanje ruku pod ruku s mojim umom. Nije mu dovoljno moje prebiranje prstima po rubu nakrivljenog stola. Nije mu dovoljno moje „ne brinem“. Odsutnim pogledom mi opet poručuje kako je on taj dan kurva i kako čeka svoju mušteriju. A ja mu vrtnjom pramena čokoladno-smeđe kose poručujem kako je vrijeme da podigne cijenu. -Za tri tjedna, draga moja, za tri tjedna i više nećeš ulaziti u ovo zdanje koje ti se toliko gadi; socijalističko ćeš zdanje zamijeniti austro-ugarskim! Tamo i pripadaš! Na bečki dvor! – ponovi on, lagano zadirkujući me. Pogleda me i poljubi pogledom. Vrijeme je za polazak. Vežem kosu na potiljku, nemarno prebacujem svoju sivo-plavu pashminu sa zlatnim rubom, popravljam rub haljine i krećem prema autu. On me prati. I pogledom i korakom. I pokušava uhvatiti čestice mirisa moje kose. Uhvati me lagano za rame i kaže – Lijepa si. Ne pokušavaj umanjiti svoju ljepotu grubim korakom, umotana u krpe. Lijepa si. – Ja ga pogledam umornim očima i promrmljam nešto bez veze, nešto što on razumije. Ali bi volio da ne razumije, već da osjeti. Volio bi da ne mrmljam, da samo pored njega nježno, razgolićeno legnem i šutim. Volio bi da možemo pričati površinom kože, osluškivati se mirisima. Ja nisam na to spremna. Mahnem mu rukom, ubacim u prvu i krenem. I znam kako moram nakoso sići s parkinga u slijepoj ulici jer je auto nizak i u dvije godine koliko mi služi svrsi je prepun ogrebotina ispod sjajne maske. Kao i ljudi, onako u sebi razmišljam. Ispod sjajnih lica, uredno oblikovanih tijela odjenutih u zvučna imena (jeste li primijetili kako se danas više ne govori „kupila sam suknju“, već „kupila sam Escadu“ ili MaxMaru ili one neke složenije tipove poput Jean Paul Gaultier) ili malo manje oblikovanih tijela i manje sjajnih lica koji još uvijek naivno kupuju suknje i košulje, ispod njihovih lica, ispod njihovih tijela koliko li tamo ogrebotina ima? No, ne vrijedi o tome razmišljati u ovo kasno zagrebačko predvečerje, treba se požuriti kući, probiti se kroz vojsku automobila do kutka koji čeka s uredno postavljenim stolom na kojem je svaki dan isti jelovnik. Mir. Dom. Znam da će mi tamo na uglu Držićeve i Vukovarske doći njegova poruka jednostavnog sadržaja „Hvala na vremenu“ iako sam mu ne znam koliko puta rekla da ne zahvaljuje, da me ne pretvara u kurvu. Ponekad samo grubo odgovorim „Jesmo rekli bez zahvaljivanja?“, a ponekad ne otpišem ništa. Znam da on misli svaku riječ koju napiše i možda upravo to daje težinu našem odnosu. Iskrenost. I znam da će mi jednom nedostajati taj „hvala“ koji se toliko razlikuje od svih ostalih hvala koja svakodnevno pune moj slušni prostor. Nisam ni krenula, a već sam zapela u Petrovoj ulici. Opet kopaju. Grad je pretvoren u veliko gradilište i ponekad imam osjećaj da će svi oni strojevi kojima ne znam ime ni točnu svrhu, žuto-crni (zvučnog imena) Caterpillar, dobiti ruke i noge, uzdignuti se i početi svojim mehaničkim pokretima uzimati i ljude i automobile i bez žvakanja ih gutati. Bojim se kamiona, bojim se tih mašina. Inače nemam nekog straha, ni fobija. Ali me ove mašine čine bespomoćnom. Znači, bojim se bespomoćnosti; što bi se dalje moglo prevesti da se bojim starosti, a ne smrti. Pojačam radio da glazba proguta brujanje. I pjevušim dok pogledom brojim automobile parkirane lijevo, na pločniku i u glavi vrtim koliko kilometara ima do najbliže plaže na Jadranu. Da, točno od ovog ugla do plavetnila mora. Zaključujem kako nije tako jako daleko, ali i odmah zaključujem kako neću krenuti tim pravcem. Preumorna sam od razmišljanja, ne bih ni primijetila krajolik oko sebe niti čula šum mora, a djeca koja mi skakuću oko glave bi me dovela do živčanog sloma. Odjednom se zatrese telefon. Ne gledajući zaslon telefona, ni tko bi mogao zvati, odgovorim. -Hej, kako si? Gdje si? Ima li novosti? – zacvrkuće glas s druge strane. -Hej, mama! U autu sam, bez novosti, pokušavam se dovući kući. A ti? – umorno odgovorim. -Čujem ti po glasu da nije dan za razgovor – primjenjući uvijek istu taktiku, nabaci ona. -Kako je tata? – upitam ja. Ona na trenutak šuti (ili nije dobro, ili su se opet svađali, znam scenarij.) -A kako je... ako mene može zajebavat i na podnevenom suncu peći roštilj i piti pivu, onda je dobro. – meni jako poznatim tonom odgovori ona. – A kako sam ja? To nisi pitala! – nadoveže se malo nervozno. -Ti moraš. Odgovor koji slušam već godinama, mama. Više ni ne pitam iako često razmišljam kako si. – mirno odgovorim i stisnem kočnicu, zaustavivši se na 5 cm od automobila ispred mene koji je naglo prikočio. Začuje se škripa kočnica, smrad guma se raširi zrakom. -Jesi to ti zakočila tako divljački? – osuđujućim glasom upita ona. -Jesam, mama, ja sam zakočila divljački. I da, imaš pravo, nije dan za razgovor. – odgovorim ja što sam mirnije mogla. Ona šuti. I napokon upita – Jesi dobro? – -Ne, mama, nisam dobro. Ne brini. Ništa što već nisam prošla. Ništa protov čega se ne znam boriti. – odgovorim grickajući donju usnu dok me u lijevom oku zapekla suza. -Znam, dijete. Ti moraš, kao i ja. – odgovori ona automatski. -Ne, mama, ja ne moram. Ali želim. Čujemo se. Gužva je. Samo želim doći kući. – promuklo odgovorim. -Čuvaj se. Javi se. Nemoj da uvijek ja zovem. – brižno prošapće ona. -Hoću, mama. Znaš da hoću. Pozdravi tatu. – iscijedim ja. -Pusa – odgovori i otisne mi poljubac u slušalicu koji iz mene izvuče sve one suze koje su me pekle još otkako sam se uključila na Šubićevu. Često plačem u autu. To je moj pokretni kutić za plakanje. Prepustim se suzama, ne mareći za poglede vozača oko mene, ponekad ridam i jedva se zaustavim. Onda pojačam glazbu i pustim da me umiri. Izmijene se po dva-tri crvena svjetla na semaforima dok se moj ritual plakanja ne okonča. Tupo mijenjam brzine, još tuplje gledam van. Prene me zvuk poruke na telefonu. Taman sam prošla ugao Držićeve i Vukovarske. Znam tko je. Znam sadržaj. Razmišljam otvarati ili ne. Otvorim. „Lijepa si. Na ljepoti se ne smije zahvaljivati. Već uživati.“ Na ovu poruku neću otpisati ništa.
Sandra Posjeta : 1220