Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

1
Priča sedmice
Dvojčica,trojčica,šestica
Umorna od situacija koje su narušavale dobro uštimani ansambl mira u mojoj glavi, sjela sam na tramvaj broj 6. Ali prije toga sam izjurila oko 19.00 sati iz novog ureda u centru centara grada, laganim korakom prešla Cvjetni trg, mlateći teškim laptopom u lijevoj ruci kojim sam, naravno, zahvatila mrežastu čarapu. Sjećam se kada sam kupovala iste te čarape; uđem u trgovinicu koja drži samo čarape, sama neka čudesa čudnih imena i budući se ne snađem, sa smješkom se obratim prodavačici koja je u tom trenutku rašpala napukli nokat i žvakala žvakaću gumu radeći one balone ispod jezika ili u ustima, one koji pucaju, a samo ih vi čujete. „Oprostite“, obratim se djevojci od nekih četrdesetak kila i remena na kojem je svjetlilo D&G (u mojoj glavi je to značilo „drži i guši“, iako nisam imala pojma što bi taj remen trebao držati), „trebala bih mrežaste čarape boje kože, ne jako sitna mreža“. Djevojka me odmjeri i kaže „Možda biste mogli ući u dvojčicu“. Ja je pogledam i nasmijem se te spremno odvratim “Gospođice, u dvojčicu? Pa da mi noga izgleda kao tuna koja se ulovila u mrežu?“. Ona nezainteresirano dobaci „Mreža se jako rastegne, ne brinite“. Ja je pogledam još sumnjičavije i ona mi doda trojčicu koju platih 75 kn. Investicija se isplatila. Tek sam ih večeras kvalitetno potrgala, zahvativši ih remenom od torbe u kojoj se odmaralo računalo. Između nogu su odavno pukle, ali to se nije vidjelo, mislim, samo ja sam vidjela i mene nije smetalo. A noga mi je i u trojčici izgledala poput tune koja se zajebala i upetljala u mrežu za inćune. No, dobro. Pogledala sam rupu u čarapi i samo se nasmiješila. Ionako danas svatko hoda kako poželi ovim gradom, a i noć je pala. Samo izlozi svijetle. Zastanem pred jednim i ugledam piđamu, istu onu u kojoj ja inače idem na plac, samo drugih boja.Odlučim ući i kupiti je. Moja se, ionako, izlizala, a i nisam dugo kupila nešto u Barbie nijansi. Približi mi se prodavačica, ja se odmah sjetim one s čarapama i u mislima već slažem novu situaciju. Ova će valjda biti pametnija. Jebat ga, flanel se ne rasteže baš i da hoćeš. Dobro, samo malo, ono, po tijelu. Ja zatražim veličinu M i odmah odgovorim kako mi se ne da ništa probavati i kako bi mi veličina trebala odgovarati, ona me odmjeri i samo kaže „Ma da, nešto su veći brojevi! Bit će Vam OK!“. Pogledam je i nasmiješim se i samo dodam“ I bolje Vam je da mi bude OK.“ Ona se udalji do blagajne, a ja se obratim drugoj štrkljavoj prodavačici (iz toga zaključujem kako nije lako biti prodavačica jer mi se u uredima samo širimo i kukamo kako nas bole leđa od nekvalitetnih stolica dok one sirote mršave za tim pultovima) i zatražim običnu crnu potkošulju „Nekad sam nosila M“, kažem. Ona me pogleda izvukavši predmet mojih želja i kaže „Možda Vam još uvijek odgovara M“ i krene završiti rečenicu gdje se ubacim ja i završim s „jer su veličine nešto veće“. Ona se nasmiješi nesigurno i ne znajući što da kaže pa zbunjeno upita „Treba Vam za teretanu?“. Ja je pogledam što sam ozbiljnije mogla i ravnodušno kažem „Ne, ne treba mi za teretanu, treba mi za ispod košulje jer sam nabila 5 kg i ne stanem niti u jednu košulju, za to mi treba, za ispod košulje, da nekoga ne ubijem grudima!“. Na to nije znala što bi mi odgovorila, pruži mi potkošulju i kaže „Ma ne brinite, za koji mjesec ćete tražiti S veličinu!“. Ja joj se od srca nasmiješim i kažem „Ne, neću. Nisam u životu nosila S pa neću ni za mjesec dana!“. Platim i iziđem uputivši se prema drugoj trgovini po još dvije potkošulje za istu svrhu. S vrata odmjerim prodavačice, uzmem dva komada robe i uputim se prema blagajni. Jedna od njih me pogleda, slažući majice žarko crvenih nijansi, i kaže „Nećete probati?“. „Ne, neću“, odvratim, „a mogu li zamijeniti ako mi ne bude odgovaralo?“. Obje me odmjere i prije no što išta izuste, ubacim se ja „Ne, neće mi biti velike, eventualno mogu doći po jednu veličinu više. Znate, nabacila sam 5 kg i sada muku mučim s košuljama iz kojih mi vire grudi!“. Jedna od njih se nasmije i kaže „Barem je šef sretan!“. Ja je pogledam ni sama ne znam kako i odgovorim „Jok, šefica. Ženski smo tim!“. Ona ušuti, ova druga ju pogleda i kaže „Naravno da možete zamijeniti kad god hoćete! Oprostite, a kako ste se udebljali?“. Ja je gledam i razmišljam dal´ da počnem srati o stresu vezanom uz promjenu posla ili da izmislim neku bolest, ali se na kraju odlučim za istinu „Prežderavanje, drage moje. Krive stvari u krivo vrijeme. Bez seksa. Bez kretanja.“ Njih se dvije zahihoću i kažu „Dođite i sutra, iako ne budete morali mijenjati majice! Znate.. „ „Znam“, nastavim ja „veličine su nešto veće pa neće biti potrebe! Hvala i laku noć!“. Viša od njih dvije dobaci „Ne, nisam to htjela reći; htjela sam reći predivno je to što ste prirodni. Navratite i sutra!“, pogleda me i namigne. Ja joj se nasmiješim i kažem „Budem, često ovuda prolazim na putu do ureda!I... mlada damo, kada Vam stvari budu na rasprodaji, doći ću po broj manje! Do tada, ostajte mi dobro!“, nasmiješim se, provučem karticu i odem. Pješice do Glavnog kolodvora pa na tramvaj broj 6. Ma dobro je dok šestica služi samo za prijevoz!
Sandra Posjeta : 1169