|
|
| |
| 0 | | | Priča sedmice | | Novi sustav arhiviranja |
 Palim staru kantu od računala i u isto vrijeme palim cigaretu. Ured smrdi po ustajalim, žutim dokumentima. Hrpe papira, silnih strategija za razvitak ove države. Hrpe zakona prepunih rupa koje uspješno onemogućavaju isti taj razvitak. Tegla sa cvijećem na stolu, široki listovi spathiphyfilluma koji bi trebao kupiti štetne zrake iz monitora. I cvijet i ja smo isto učinkoviti. Niti on kupi zrake, niti ja radim. S tim da je cvijet u malo boljoj poziciji od mene jer mu je uloga dekorativna.
Ja sam daleko od toga; podočnjaci, kosa skupljena u rep, maskara koja se na vrhu trepavica pretvara u grudice. Jebeš Lancaster, sve je to isto sranje, samo za malo veće pare.
Otvaram elektronsku poštu (naučili su me da se tako zove email u državnim strukturama). Potvrdim primanje pošte. Crnilo pred očima. Obožavam spam. «Enlarge your penis» , ma koji penis!! Nižu se idiotarije pred mojim očima. Odjednom poznato ime. Osoba preko puta mene mi šalje mail i na lošem engleskom daje radne zadatke i komentira moj sustav arhiviranja. Čitam i gušim se. Ne od dima cigarete, već od sebe same. Sva sreća da sam sama u uredu i da ne gledam u njegovu flekavu košulju. Tko još kupuje košulje kada se ulaže u nekretnine s druge strane zemljine polutke? Tko još nosi hlače na kraćenje kada se lako mogu i ručno podrubiti koncem prljavo-bijele boje? Mrači mi se. Gledam u svoju novu haljinu i kako mi prekrasno ističe grudi. Poravnam nabore na bedrima i ustanem. Krenem s novim sustavom arhiviranja. Uzmem veliku vreću, raširim je nasred omanje sobice u kojoj i ormari guše. Posvetim se hrpi papira, strategija i zakona. Jednu po jednu hrpu bacam u ogromnu crnu vreću, police blistaju od čistoće. Počinjem disati. Jedan mi pramen kose padne preko očiju na lice. Otpuhnem i izdahnem.
Pogledam staru kantu od računala, označim dokumente i stisnem delete. Otvorim ikonicu s kantom za smeće i ponovim isto. «Neće ti trebati nova polica i uvela sam novi sustav arhiviranja. Ne zaboravi zaliti cvijeće s vremena na vrijeme.», zalijepim mali žuti post-it papirić na ekran. Uzmem svoju preskupu torbu i nove sunčane naočale plaćene Dinersom. Bacim ključeve na stol. Ostavim vrata širom otvorena i u novim se cipelama sjurim niz stepenice teškog, socijalističkog zdanja.
Nemam penis. Imam muda.
|
Sandra
Posjeta : 1162 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 