Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

1
Priča sedmice
Večera za gospođu Rouz
Mirisalo je na sumpor. Težina zraka je tlačila umorno tlo. Vozili smo se i šutjeli. Nije to bila ona šutnja na koju smo navikli dok smo svatko u svom svijetu skidali cipele i odijela nakon napornog radnog dana. Ti bi zijevnuo, nezainteresirano zavirio u hladnjak, promrmljao nešto sebi u bradu, otvorio Beck´s i napravio toast. Ja bih sa smješkom vadila namirnice nakon netom obavljene kupovine, divila se zelenilu mladih tikvica, predivnoj koži patlidžana, mirisala svježi bosiljak, pod prstima osjećala krupnu morsku sol i u glavi slagala okuse. Navukla bih staru pamučnu majicu, mamine klompe, donji dio trenirke koji je odavno izgubio boju, iz onog istog hladnjaka izvadila Chardonnay, pustila da se orosi i postigne odgovarajuću temperaturu i povukla se u svoj svijet. Nakon nekog vremena bih čula tvoj glas "Idem na tenis, ne čekaj me, s dečkima ću na pizzu i pivo", zagrizla bih donju usnu, prešutjela i samo dobacila "Zabavi se!". Odjeknula bi lupa vrata, zvuk motora i tisuću neizrečenih riječi u zraku. Ja bih upalila radio, samo da nešto brunda pored mene, sjela kao zaboravljena, naslonila se i brojala godine. Sve dok mi pogled ne bi pao na orošeno zlato. Umorno bih natočila vino, zatvorila oči dok bih prinosila ustima čašu i utapala se u mirisima laganih voćnih aroma. Osmijeh bi se vratio na lice, donio neke druge dane, obrise nekih drugih brežuljaka i u tom bih se skladu vratila ljepoti povrća koje je čekalo moje ruke. Ugasila bih radio, ubacila malo čeznutljive bossanove i plešući slagala mozaik. U pećnici poprženi kruh, još vruć i mirisan, natrljan svježim češnjakom, tanko rezana rajčica posipana svježe trganim bosiljkom (uvijek mi se nekako motalo po glavi ono nepisano pravilo da začini u dodiru s metalom mijenjaju svojstva i okus), s ljubavlju preliveno maslinovo ulje i nemarno posipana morska sol. Tikvice bih izdubila, napravila male brodiće (koji su me često u mislima vodili daleko, puno dalje odavde), njihovu unutrašnjost isjeckala, začinila maslinovim ulje, paprom i solju, sitno rezanim češnjakom, umiješala tunjevinu, naribala sira (uvijek pri ruci grana padano), dodala sitno trgane listiće peršina, malo bijelog vina, napunila svoje barke i zapekla ih u onoj, od prije, zagrijanoj pećnici. Patlidžane bih jednostavno bacila na grill tavu dok ne dobijem šuškave listiće, još ih vruće zalila uljem i acetom balsamicom, malo morske soli i šaka prženih pinjola. Sa strane bi se šepurila kuštrava i ponosna svježa rikula koja bi prkosila svojom gorčinom slatkastom okusu patlidžana. Sve bih to složila na drveni pladanj, uživala u ljepoti boja, mirisa i okusa, ispila do kraja vino, zalupila vrata i skoro pa trčećim korakom sjurila se stepenicama hodnika kako se jelo ne bi ohladilo. Pozvonila bih na drugom katu i čekala sve dok ne čujem šuštanje i lupanje štapa. Umorne bi se noge dovukle, čula bih kako se otključava jedna pa druga brava i duboki starački glas koji pita - "Dušo, ti si?". S osmijehom bih dobacila - "Da, gospođo Roza, ja sam!". Izvirilo bi staričino lice, prstima bi mi pipala lice, kad bi me prepoznala nasmiješila bi se i brzo hvatala svoj bijeli štap, govoreći mi - "Dušo, pa zašto toliko kuhaš kad vam svaki dan ostaje toliko jelo da ga meni nosiš?". Ja bih je brzo umirila riječima - "Ma, mlada sam još, gospođo Roza, ne znam procijeniti!". Ona bi me zahvalno stisnula za lakat, nadvila se na predivno urešen pladanj i mirisala ono što nije mogla vidjeti i zabrinuto rekla - "Dušo, nadam se da se tvoj rad cijeni!". Ja bih se opet ugrizla za usnu, suza bi mi kliznula niz lice i ja bih je krišom brisala znajući dobro da nije promakla gospođi Rozi dok bih joj tiho, jedva čujno, više za sebe, odgovarala - "Cijenit će se jednom, gospođo Roza, znam da hoće". Da, bila je to drugačija šutnja. Puno je ljudi bilo na pogrebu. Bio je to kraj. Gospođa Roza je umrla. Više nije bilo isprike. Došlo je vrijeme da ja počnem živjeti.
Sandra Posjeta : 1138