2
Frankfurter Allgemeine Zeitung
Razumjeti planine, da bi se shvatila zemlja

          Razumjeti planine, da bi se shvatila zemlja: San Crne Gore o nezavisnosti

               Upravo smo plovili preko najčudesnijeg jezera, koje se može zamisliti. Prepuno brdovitih i brežuljkastih ostrva, na kojima se tu i tamo nalaze male crkve i manastiri, neki ruinirani, neki restaurirani; na njima ostaci nekadašnjih zatvora – šara nalik na meander - idilični lavirint, u kojem bi čovjek volio da se izgubi. Ili sakrije, kao jugoslovenski partizani, koji su pobijedili Hitlera i na ovom mjestu prvi put ustali protiv okupacije. Iako su Skadarsko jezero i predjeli koji ga okružuju, bogati istorijom, ipak djeluju izgubljeno u vremenu. Kao da putujete u neku zaboravljenu Arkadiju, dok klapara dizel-motor, i stalno gledate iza rta sljedećeg ostrva i očekujete da se tamo otvori pogled na prostranstvo jezera. No, umjesto toga, opet se pojavljuje neko visoko ostrvo, iza kojeg se opet skriva drugo ostrvo. Čovjek bi se mogao osjećati zarobljenim, kad okolina ne bi djelovala tako spokojno zabačeno. Prijem, koji nam je priređen u jednom skrivenom kutku, pretvara ovo osjećanje u izvjesnost.


            Jer, ovdje stoji Zis, klarinetista. Zis, koji bi mogao svirati i u Ribekalovoj kapeli, da je Ribecal imao kapelu i kad Sedam brda ne bi bila tako daleko. Okrugli grmalj, s licem koje zrači dobroćudnom životnom radošću, cijelo vrijeme gostima, a bogme i samom sebi, nudi dobru svirku i pjesmu i mnogo tura rakije. U jezeru je upravo ulovljen skobalj za ručak i sad se peče na žaru otvorene vatre. Posjetilac sve više tone u bezvremenost ovog prizora, što se ne može vezivati samo za rakiju i neumornu svirku i pjesmu. Kad god Zis krene da se osvježi i ostavi svirku, svuda naokolo tišina: tu i tamo lepet krila ili kokodakanje kokoške. Inače tišina, koncentrisana tišina. Jezero, planine.
       Utisak ostaje u sjećanju i traži priču kulture: Gdje u stvari postoji to što ste upravo doživjeli? Ima li to ime i porijeklo? To što smo doživjeli, djeluje kao odraz iz vremena bukolskih pastirskih idila, koje su bile manje realne nego literarne. Kao da je literatura ovdje odabrala tačku na zemlji, da bi se na trenutak pretvorila u stvarni život. I stvarno je to tek samo trenutak. Na rastanku, svi ljubazni domaćini gostionice mašu. Zis nas prati uz još nekoliko vedrih tonova svog klarineta, a onda, poslije jednog, dva zaokreta čamca, idilična slika se već više ne vidi i moramo se zapitati da li je ikad bila stvarna.
       Sama priroda ovdje veliki je iluzionista, koji nepopustljivo vlada dugim vremenskim periodima i kratkim momentima. Da se ne zaborave, za to su se već pobrinuli kulise okolnih planina. One stoje oko jezera kao nijemi stražari. Crna Gora, crne planine, zatalasane do obale kao valovi jednog uzburkanog kamenog mora.
Prvo se, dakako, moraju razumjeti ove planine i tamošnji život, pa će se možda shvatiti i uski pojas obale na kojoj se koncentriše život i, preko Jadrana, seže do svijeta Sredozemlja. Skadarsko jezero djeluje kao dijete planina i vode, oboje objedinjuje u sebi, a ipak je nešto sasvim svojevrsno. Ciframa govoreći, jezero površine 370 km2, najveće je na Balkanu i predstavlja najveći rezervoar svježe vode balkanskog regiona. Dugo je preko 40, a na nekim mjestima široko do četrnaest kilometara. Zbog mnogih ostrva djeluje mnogo veće i nepreglednije. Početkom osamdesetih godina, Skadarsko jezero je proglašeno Nacionalnim parkom i od tada je pod zaštitom. Premda su na određenim mjestima dozvoljeni sportovi na vodi, jezero sa svojim obalama ipak djeluje tako prirodno, upravo kako izgleda zaštićena priroda, ali nesređena na muzejski način.
Mada je jezero, od mjesta do mjesta, za ljude stvorilo bukolski svevremeno gnijezdo, ono je raj i za životinje i biljke. Zahvaljujući jakim kišama od jeseni do proljeća i toplim ljeti, nastanjuju ga brojne životinjske vrste i obiluje bujnom vegetacijom. Stiče se utisak da jezero postoji uglavnom zato da stvori osjećaj potpune osame, koju na jezeru i oko njega remeti vrlo malo ljudi. Ipak, u jednom trenutku zapažimo da željeznička pruga Bar- Beograd prelazi preko jednog nasipa koji spaja dvije obale. Ako pogledamo okruženje - jezero i planine, možemo zamisliti koliku inženjersku vještinu, koliki trud i troškove je iziskivala ova željeznička linija. Ona je bila jedan od velikih Titovih nacionalnih infrastrukturnih projekata, koji je trebalo da bude koliko simboličan, toliko i praktičan..
Bivša Jugoslavija, doslovce je bila zemlja koja je morala da se otvori, koju je njen glavni grad Beograd tek trebalo da predstavi svijetu i učini je prepoznatljivom. Jedna od nerijetkih ironija istorije je u tome da čim proces otvaranja dosegne određeni nivo, počinje obrnuti proces. Početkom devedesetih, izgledalo je da se čitav Balkan, ne samo zatvara prema srbijanskom glavnom gradu, već su se izolovali regioni, religije i republike. Napadale su i bivale napadnute. Crna Gora je, doduše indirektno, preko svojih vojnika u Jugoslovenskoj armiji, takođe bila involvirana u opsadu i bombardovanje Sarajeva i u masakre, ali se još prije eskalacije nasilja na Kosovu politički jasno distancirala od Srbije Slobodana Miloševića. Ukinute su vize za građane Evropske Unije – osnovni preduslov za dalji privredni, odnosno prevashodno turistički razvoj – i, kao valuta uveden je euro.
       Doduše, došlo je do zastoja u realizaciji namjere da se Crna Gora konstituiše kao zasebna država, jer se Evropska unija plaši da bi u slučaju potpunog raspada države Srbije i Crne Gore došlo do novih sukoba i nasilja. Ipak, mnogi smatraju da je osnivanje sopstvene države samo odloženo. Za sada se, uz kompromis dvojne državnosti, živi još pod zajedničkim krovom sa Srbijom. Crnoj Gori je uspjelo da izbalansira različite zahtjeve Evropske unije, Srbije i sopstvenog stanovništva. To što se razni zahtjevi i master-planovi Evropske banke za razvoj ponekad prihvataju primjetno škripući zubima, shvatljivo je. U međuvremenu, upravo je na Balkanu Evropska unija postala nešto poput sljedeće imperije, koja pod ljubaznim pritiskom okreće stvari u željenom pravcu.
         Postoji nada da ovakav put opet vodi ka blagostanju stanovnika Crne Gore, blagostanju koje su imali još u dobrim sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada su mnogi njemački turisti davali prednost jugoslovenskom dijelu jadranske obale, kao povoljnoj turističkoj destinaciji, u odnosu na italijanski dio Jadrana, jer odmor u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj, značio je i povezivanje sa zemljom i ljudima. U svakom slučaju, osvrt na to vrijeme u mnogima budi nostalgiju, priču o njemačko-jugoslovenskoj duši, u kojoj sigurno ima zrno istine – a ima i budućnosti, jer kolektivno sjećanje na to vrijeme ferija ni u kom slučaju nije izblijedjelo, što dokazuje i nedavni turistički bum u Hrvatskoj. Nepovoljna činjenica da Crna Gora ovaj razvoj ostvaruje tek sa zakašnjenjem od nekoliko godina, pruža joj i veliku šansu da sačuva sopstveni karakter jače nego druge zemlje, pa time i ostane interesantna za turiste. U svakom slučaju, zvaničnici se zaklinju da neće dopustiti da se primorje uništi pogrešnom gradnjom. Dakle, uopšte nijesu slabe šanse da se bez štete preživi prekretnica, koja će se uglavnom okončati do iduće godine.
         Da bi se umaklo prevelikim pritiscima, nekad su Crnogorci birali put u nedostupne planine, tamo gdje kažu da se danas skriva Radovan Karadžić. Ova strategija, koja danas možda zločincima nudi nekakav nesiguran izlaz, bila je, ne tako davno, jedini način da se izbjegnu teške situacije. Ivan Crnojević, vladar Crne Gore krajem petnaestog vijeka, na Cetinju, koje se nalazi na jednoj teško dostupnoj visoravni, podigao je prvo tvrđavu, zatim srpski pravoslavni manastir u kojem se, kažu, nalazila prva štamparija na Balkanu. Turcima je, doduše, upad ipak uspio. Njihova nadmoć je bila toliko velika da su branioci odlučili da, preostalim eksplozivom dignu u vazduh manastir, sebe same i što je moguće više Turaka. Još dva puta su se Turci vraćali na Cetinje i pustošili grad. Ali je Cetinje krajem osamnaestog vijeka opet obnovljeno i onda je predstavljalo kulturni i politički centar zemlje, kojoj je na Berlinskom kongresu 1878. godine priznat državni suverenitet.
    Danas je ovaj grad interesantan za posjetioce ne samo zato što njegov mir znači lijep kontrast primorskim mjestima, u kojima se sopstvenom energijom, kroz renoviranja i novogradnju, traži priključenje tokovima razvoja. Grad je interesantan zbog arhitektonske raznolikosti i tamo se čovjek osjeća kao u nekom muzeju iz habzburškog doba. U Nacionalnom muzeju je na ingeniozan način izložena jedna posebno vrijedna ikona, koja bi mogla biti simbol za cijelu Crnu Goru. Riječ je o «Bogorodici Filermoskoj». U zlatnom okviru, okružena krunom od zraka, samo iz jednog sasvim određenog ugla vidi se blago lice, koje iščezava čim samo malo promijenite ugao pogleda. Kaže se da je ikonu naslikao jevanđelista Luka u Jerusalimu, zatim je, kao čudotvorni simbol dospjela na ostrvo Rodos, gdje je dobila ime po brdu Filermo i, kako kaže legenda, dugo pružala božansku podršku u odbrani od Turaka. Kasnije je odnesena na Maltu, zatim u Moskvu, potom Petrovgrad. Dvadesetih godina bila je u Berlinu i najzad u Beogradu. Od 2002. godine, ikona zrači u «Plavoj kapeli» Nacionalnog muzeja. Lutanja ikone i lice, čije se konture ne prepoznaju namah - sve to podsjeća na sudbinu same Crne Gore, koja se nada boljim vremenima.






Posjeta : 1921