1
MiloŔ Ðeriæ, uèenik treæeg razreda Matematièke gimnazije, Beograd
OsjeƦam se odgovornim

Osjeæam se odgovornim. ZaŔto? Ne znam. Tada sam zavrŔio prvi razred. Šta sam mogao da znam? NiŔta. Seæam se tragova tenkova po ulicama. Ne osjeæam da pripadam tom narodu, ipak osjeæam se odgovornim. Imam potrebu da se izvinim. Ne znam kako. Ne znam kome.
TeŔko mi je. Nisam gledao snimak. Ne mogu. Neæu. Ne želim. Svestan sam onoga Ŕta je bilo. Hoæu da vidim istinu. Vidim je. Bolna je. Istina je. Ipak mi je lakŔe.


Vidjeli su snimke. Šokirani su. ZaŔto? Nisu znali Ŕta se deŔavalo? Kako? Ja sam znao, a tada sam imao osam godina.
Otprilike tada u Ruandi je ubijeno 800.000 civila. Njih to ne zanima. "To je Afrika", "To je daleko", "Nema toga ovde". Jeste, nema, ovdje ubijaju djecu iz snajpera. Ovde granatiraju gradove, zgrade, kuæe, pijace. Ovde uniŔtavaju mostove. Ovde je zaklan Ivan Goran Kovaèiæ. Ovde popovi nose oružje. "Ovde vole slobodu". Zloèin je ovdje, izgleda, OK. 14. jula u Parizu je pala Bastilja, 14. jula ovde se zavrŔio...
Osjeæam se odgovornim. ZaŔto? Ne znam. Tada sam zavrŔio prvi razred. Šta sam mogao da znam? NiŔta. Seæam se tragova tenkova po ulicama. Ne osjeæam se da pripadam tom narodu, ipak osjeæam se odgovornim. Imam potrebu da se izvinim. Ne znam kako. Ne znam kome.
MiloŔ Ðeriæ, uèenik treæeg razreda Matematièke gimnazije, Beograd




Danas

Posjeta : 2477