0
Poetski kutak
Ofelijine suze - 11.

ƈujem novi glas:

ā€žOni koji veruju

i koji ne veruju –

treba da veruju!



Oni koji veruju da duŔa može ubiti,

ili da može biti ubijena,

podjednako se varaju,

i te kako se varaju!

Ona ne ubija,

ne može da ubije,

niti može biti ubijena.

Nije roưena i ne umire,

ne može umreti,

nikada,

ne može zasigurno da izgubi svojstvo,

koje je oduvek imala,
koje ima.

Kao Ŕto se zvezde utapaju,

mesec skriva

dan kada dolazi

i opet iznova dolaze

kada noƦ pada,

ali nikad isto,

ponovljeno,

ustaljeno

veƦ uvek iznova

novo.

Kao Ŕto èovek

baca stare haljine

i oblaĆØi nove.

Kao Ŕto godiŔnja doba,

smenjujuƦi se,

drveƦu menjaju izgled.

Zako i reinkarnacija duŔe
odbacuje jedno telo

da bi primila drugo –

druga tela.

Nit je maæ seèe,

nit je oganj pali,

nit je voda kvasi,

nit je vazduh suŔi.

Ona je nepopustljiva,

nesagorljiva,

nesaglediva,

snažna,

ĆØvrsta,

moƦna,

veĆØno prelazi preko svega.

Ti,dakle,

ne bi trebala

da brineÅ”

ni zbog roưenja

ni zog snrti,

o, Ofelijo!

Jer onome Ŕto se raða

Smrt je sigurna,

Kao Ŕto je sigurno roðenje

Onome koji umire!.

I nesta.






Posjeta : 2470