1
Miloš Đerić, učenik trećeg razreda Matematičke gimnazije, Beograd
Osjećam se odgovornim

Osjećam se odgovornim. Zašto? Ne znam. Tada sam završio prvi razred. Šta sam mogao da znam? Ništa. Sećam se tragova tenkova po ulicama. Ne osjećam da pripadam tom narodu, ipak osjećam se odgovornim. Imam potrebu da se izvinim. Ne znam kako. Ne znam kome.
Teško mi je. Nisam gledao snimak. Ne mogu. Neću. Ne želim. Svestan sam onoga šta je bilo. Hoću da vidim istinu. Vidim je. Bolna je. Istina je. Ipak mi je lakše.


Vidjeli su snimke. Šokirani su. Zašto? Nisu znali šta se dešavalo? Kako? Ja sam znao, a tada sam imao osam godina.
Otprilike tada u Ruandi je ubijeno 800.000 civila. Njih to ne zanima. "To je Afrika", "To je daleko", "Nema toga ovde". Jeste, nema, ovdje ubijaju djecu iz snajpera. Ovde granatiraju gradove, zgrade, kuće, pijace. Ovde uništavaju mostove. Ovde je zaklan Ivan Goran Kovačić. Ovde popovi nose oružje. "Ovde vole slobodu". Zločin je ovdje, izgleda, OK. 14. jula u Parizu je pala Bastilja, 14. jula ovde se završio...
Osjećam se odgovornim. Zašto? Ne znam. Tada sam završio prvi razred. Šta sam mogao da znam? Ništa. Sećam se tragova tenkova po ulicama. Ne osjećam se da pripadam tom narodu, ipak osjećam se odgovornim. Imam potrebu da se izvinim. Ne znam kako. Ne znam kome.
Miloš Đerić, učenik trećeg razreda Matematičke gimnazije, Beograd




Danas

Posjeta : 2377