1
Don Branko Sbutega u "Monitoru"
Tranziciona premijera

                Ako je tranzicija proces hoda od stanja A u stanje B, a premijera prvo iskustvo, doživljaj, viđenje, slušanje nečega ili nekoga, onda smo u ponedjeljak u Crnogorskom narodnom pozorištu bili u situaciji mimohoda pored jednog pozorišnog događaja koji nam se desio na putu ka tački B.

             Sjeo sam u crvenoliku baršunastu polustolicu, polufotelju CNP, koja se poprilično ispunila mojim volumenom i zabuljio se u zastor na kojem su oslikane identične prazne stolice poput onih oko mene koje su isto tako bile ispunjene raznoraznim volumenima premijerne publike. Buljio sam u sliku naših ispražnjenih stolica, lišenih svog osnovnog funkcionalnog smisla. I rekoh sebi: je li tranzicija proces u kojem se uspostavljaju novi odnosi između stolica i onog nerado imenovanog dijela tijela, je li tranzicija vrijeme u kojem se to uči, ili je ona nešto drugo?
             Onda je stigao mrak u salu i svjetlo iza poluprovidnog zastora. Stolice su polako blijedile, a neki muzičari na pozornici počeli da sviraju. Bio je to i ritam i štimung bluza, kojeg je za ovu priliku smislio naš crnogorski Žarko Mirković. Bluz je nastao negdje na poljima južnog Misisipija i to među crnim robovima Amerike koji su navodno u bluz ritmu kukali za idilom izgubljene afričke prašume ili pustinje svejedno. U ritmu Afrikanci, a u tuzi Amerikanci, izgleda da su uspjeli da slijede nemoguće. Vreli temperament Afrike i hladnu tugu Amerike. Tugu za izgubljenom slobodom, ne i komarcima kojima južni Misisipi obiluje, ne za krokodilima koji su u Americi pod formom aligatora to isto u smanjenoj formi, nego jednostavno ni komarci ni aligatori ne mogu da nadomjeste uzvišeno osjećanje slobode.
                        I tako je ropstvo bluziralo svoju slobodu. I tako je započela istorija bluza koja je zapravo početak istorije džeza tamo u dalekom New Orleansu gdje je započeo i tranzicioni proces afričkih crnaca koji su iz tačke A (Afrike) morali tranziciono (kroz ropstvo) stići u tačku B (Ameriku). Možda se pažljivi čitalac pita kako se može to nazvati tranzicijom ako su već tamo, u Americi. Smokva suva; oni jesu tamo, ali nisu Amerikanci, već robovi, a pošto tranzicija nije geografsko, već situaciono putovanje, morali su prvo da otpjevaju svoj bluz.
                      U CNP niko nije pjevao, samo su svirali, i to vrlo profesionalno. Pošto je bluz u CNP osmislio Žarko Mirković, a svirali ga neki bijelci, usudili smo se pomisliti da su oni Crnogorci. I metafora nam je bila odmah jasna: i crnačka i crnogorska tranzicija morale su prvo da blude u bluzu, kako bi stigle na svoje. Onda su došli glumci, koji nisu ništa pjevali, već su izgovarali neke tekstove koje je napisala Radmila Vojvodić, poznata inače po tome što voli pisati na neke montenegrin teme, što i zvuči i djeluje vrlo otmjeno, a i prilično internacionalistički, u svakom slučaju ne manje planetarno od Amerike.
       Zamislite naslov "Crnogorski bluz"? Asocijacija bi se kretala ili u pravcu bluze, košulje, pa bi od toga još ispala noćna košulja, čak šire ili šalvare ili ko zna što, ili još gore pročitaš z kao d, pa bi to bio neki crnogorski blud, a o perverznim asocijacijama te riječi ima li potrebe detaljnije pisati?
                  Dok sam gledao u prazne stolice naslikane posebno za tu priliku na improvizovanom zastoru, pomalo sam se osjećao kao majmun i čekajući neku bjelosvjetsku publiku koja će se makar i u teatarskoj iluziji smjestiti na CNP-ovski zastor i počet buljit u nas koji smo se smjestili u prave i istinske CNP-ovske stolice. Olakšanje je stiglo kad je počela muzika. Od majmuna transformisao sam se u montenegrin crnca, i da je iko htio počet pjesmu, ja bi mu se pridružio u kuknjavi za afričkom slobodom. No kako su svi mučali, mučao sam i ja.
                   Možda bi neko zapjevao, osvrtao sam se, očekujući onako u polumraku, inicijativu. No sve one face koje su mi se učinile kao potencijalni Porgy and Bezz, žvakali su žvakaće gume. Veteran CNP uprave primijeti: "Za mog vremena nismo dozvoljavali žvake u pozorištu". Taman htjedoh reći: "Da bi mogli pjevati", a onda se sjetih da to ne može biti razlog jer se tada Crnogorci nisu osjećali kao crnci, mislim kad je on bio u upravi, pa ga i ne upitah zašto, već kako su to sprječavali? Nije bio precizan u odgovoru, a ja sam zamišljao stomatologa kako vrši detaljan oralni pregled premijerne i ostale titogradske i crnogorske publike.
                   U međuvremenu glumci su izašli, bluz se svirao i počela je tranziciona drama. Spominjali su u razgovoru oni i neke popove i crkvu i Srbiju i pare (jare niko nije spomenuo) i furali su svaki neku svoju priču koja je malo imala veze sa Crnom Gorom, a više nešto sa njihovim osjećanjem ko će koga i ko s kim. Najbolje sam ih razumio kad su počeli da nešto pričaju po engleski, koji se meni zapravo učinio po američki. I tu su se kao najbolje slagali bez obzira na Buša i Kerija.
                     Ali čim bi progovorili maternjim jezikom stvari su se komplicirale. Ja sam razumio da bi oni i jare i pare i kako je to uvijek problem bez obzira na tranziciju, a to nikako da složi ni vješta Vojvodićka, morala je na kraju da objesi jednu učesnicu tih događanja, a onda su se svi lijepo složili u kukanju zbog izgubljene tranzicione odive. Vrlo crnogorski, a onda rekao bih i vrlo montenegrin. Ja sam razumio da ipak treba neko na kraju da bude obješen ili da to spontano sam učini na vrijeme, kako bi drugima osvanulo.
                      Iskreno sam bio iznenađen na kraju samo muzičarima. Zašto pobogu bluz, kad su mogli lijepo odsvirati nešto što podsjeća na jutarnju majsku Auroru. To je ono kad dolazi svjetlo, kad se razgone tmine, kad je noć prošla, prestaje mrak tranzicije, ropstva i kad se stiže u pravicu, ravnopravnost američkog ili europskog građanina, svejedno. Ništa od toga. Bluz se svirao i dalje kao da se ništa nije desilo i kao da nikog nisu opametile tranzicione muke i kao da će svi dovijeka brati pamuk na moskovskoj ili beogradskoj latifundiji (veliko poljoprivredno dobro). Svejedno.
                Konačno prestade muzika, počeše aplauzi, glumci i autori se pokloniše, mi krenusmo da nazdravimo novom pozorišnom projektu, ja bar sam značajno gledao u poznate i nepoznate face, s odobravanjem i onako premijerski klimao glavom, poslije sam i vidio čak i samog premijera naše luizijanske tranzicije (Luizijana = država SAD, najbogatija po robovima i bluzu) i bješe mi gorko u ustima, pa potražih čašu Sauvignon sa Plantaža.
                     U foajeima ispunjenim elegantnim protagonistima naše tranzicije osjećao sam se važno i značajno. Ali ipak milo mi je bilo što na plafonu nije bilo nikakvih moćnih lustera, već svjetla poput zvjezdica o koje ne možeš kačit konop za vješanje, nego samo primit porciju svjetlosti koja denuncira i bore i šminku.
             Naravno, ovaj tekst nije o jednoj predstavi, nego o jednom doživljaju iz tranzicionih vremena. Pošto se već preko pola stoljeća osjaćem sinom tranzicionih društava: prvo od realnog, naučnog, samoupravnog socijalizma (tačka A) ka istinskom komunističkom društvu (tačka B), zatim od multinacionalne, multikonfesionalne, multimultiplikarne Jugoslavije (tačka A) u tranziciji ka dvoočnoj, jednorodnoj, jednojezičnoj i jednovjerujućoj carstvujušćoj Srbiji (tačka B,) pa od socijalističke republike Crne Gore (tačka A), preko republike Crne Gore koja je sa republikom Srbijom - Srbija i Crna Gora, a sve u pravcu suverene i evroatlanski priznate i integrirane evropske države (tačka B), ne mogu na kraju nego da sebi priznam što priznati se mora, a to je da bez obzira na navedene tranzicije, sve je to ništa, obzirom da sam tranzitoran od kolijevke pa do groba. A činjenica što me nijedna od navedenih tranzicija nije povela kud je naumila, ni najmanje me ne tješi niti daje nadu da će me ova posljednja prištedjet.
                         Zato neću očajavati prije vremena, jer me sa netranzitornom Amerikom i njenim netranzitornim građanima obgrljuje i spaja bratstvo sigurne smrti. Sloboda pred tom činjenicom mora se posramiti. I ovo čuvam kao krunski argumenat za samoga sebe.









Posjeta : 2641