Reči piše ruka moja,
reči smišlja glava luda,
u ludnici bludnica sam!
Kilometri dele –
ne dele, ako dele sad,
posle možda neće,
hoće, neće, ako ipak hoće
spremna biti – ja sam!
Želeti te
u viktorijansko doba
ozloglašena razvratnica –
to menja stvar,
plutam barkom sadašnjosti,
ne nadam se raju posle smrti.
Želeti te
kao što sigurna sam želiš i ti mene,
momenti očajanja moji,
kriza doba i vremena tvog „podočnjaci do stomaka, stomak do kolena,
a kolena klecaju“.
Ona nikad neće Znati,
Hteti
ljubiti – kao ja.
Ne voliš je! Znam!
Znam, ne voliš je!
Jasno mi je!
Ne voliš je!
Lepa nije ni malo.
Zaplači za njom,
zaplači za mnom
u ovoj dugoj noći
bez kraja i izlaza.
Sve
što
živi,
diše,
hoda
neki
pečat
ima.
Kilometri razdvajaju
naše
duše
sirote.
Budiš se pored nje.
Ne smeta smi sve dok sam
slepa,
luda,
lepa,
bludna,
dok ti stanuješ kao jedini
stanovnik moje
glave,
dok živiš u meni
u
srcu,
duši,
venama,
u
pesmama.
Ja
postojim,
ja
živim
nesposobna za promene – ja sam!
Tvoj svet,
njen svet,
moj svet,
sve je to
ista
ludnica
trenutka
postojanja
muškarca i dve žene.
|