Iz tog istog đubreta do juče,::
danas te gleda sa visina
bregova,
brda,
planina,
sve zabrane i tabu teme
čarobnog kola visina su dopuštene
i postaju svakodnevna pojava.
Suprugu posle upotrebe
baciti u kontejner,
rezonanca šupljih cevi
ruga se zvezdi iz oblaka,
muževi se žele nasukati
na mladim stenama,
pobeći od smrti,
otvoriti vrata pakla
i biti ponovo mladi.
Opraštam ti, iako sam ponosna.
Svinge i veštice,
iz neke davno zaboravljene priče,
nju mi šalju, da mi se svete.
Smejem se, iako sam tužna,
penjačima na žici u vidu jeftine igračke.
Hvale radi!
Grlim te, iako mi se gadiš,
dotaći će te Sunce
jako, najjače i postaćeš
asfalt bolje i prirodnije duše.
Odlazim zauvek,
svuda su životinje ljudotnije
bez pravog oblika i prirode.
Odlazim pre nego što budeš želeo da odem.
Zaprepašćenje pokazuje šteker
očima okruglim bez obrva i trepavica.
Odlazim lagano
gde nema pauka i večite paučine srca – lutajućeg.
Odlazim brižno kao majka tvoje dece.
A ti?
Jesi li rešio da shvatiš i prihvatiš
da upravo učestvuješ u igri
snažnoj,
moćnoj,
veličanstvenoj igri
muškarca i dve žene?!!
Baš si blesav,
baš si fin,
mahnita budalo,
koji konzument ti imitiraš?
Poljubi me za kraj, iako znam da nisi hteo
ili je to ona gluma večita!
Razvuci oblake i prizovi razum,
on je sigurno tu negde u fioci,
pogledaj među varjače i kutlače u kuhinji
ili u spavaćoj sobi gde su čarape i rublje,
u nekoj fioci jeste
sa svim prolaznim
menjajućim stvarima u životu.
Probudi se,
ne možeš pobeći od stvarnosti
ona te uhodi, goni –
bežiš
„to je isto kao pobeći od sopstvenih nogu“
ili „poljubiti sopstvene usne“.
Odlazim hrabro, iako sam slaba.
U susret mi ide utabanim stazama
čovek koji je odavno već mrtav,
mrtav od moralnog zdravlja obolelog sveta.