1
Priča sedmice – Milutin Nedeljković (1931. – 2008.)
Kraj

    Da, to je tek sada kraj moga puta.
Kada se sve sabere, ispada da moj život i nije bio toliko loš. A onaj, koji je trideset godina radio u najam, ništa bolje nije ni mogao da očekuje od života!...


Ležim u kovčegu sa prekrštenim rukama na grudima-bez kapi krvi u njima. A ovo, što ja nazivam kovčeg, to su oveće naprsle naćve, ovlaš premazane užeglim lanenim uljem. Dobro što je poklopac napravljen od novih dasaka. Tako bar, za prvih jesenjih dana, neće odozgo sa zemlje, po mom licu kapati prljava voda. A posle, kroz mesec, kroz godinu, biće sa mnom isto, kao što biva i sa ostalim mrtvim ljudima.
Svi oni, koji su željeli da me isprate, njih deset ili nešto više, sede preko puta mene, u senci babaroginog drveta i pričaju viceve.
Pored mene još nema onih kojima sam celog života i pripadao. Najamnici-moja napaćena sabraća-još su dole, pored reke, na gazdinim tvrdim njivama- Čujem udarce otupelih motika. To oni pevaju u horu, tužnu najamničku pesmu. Kada se večeras, na nebu, bude okotio slinavi mesec, oni će doći, da u tišini postoje, sat ili dva, pored mene.
Niko od ovih ljudi, što se dosađuju ispod onog, tamo drveta, ne plače za mnom! A i zašto bi? Da je živa moja sirota majka, njen lelek bi se već odavno, daleko čuo. Ovako...
Moja žena koja me nikada nije razumela, izgleda sasvim ravnodušna. Mora da sam joj u dugim zimskim noćima, dosadio kuhinjom, zbog nesnosnih bolova u mojim rukama. I u krstima? Ona je očekivala mnogo više od mene u krevetu, ali onom, koji po ceo dan maše motikom, ili se nosi s vrećom teškog tovara na leđima, ne padaju na pamet takve stvari...
Gle, i moje dve odrasle devojčice, ne plaču za svojim ocem. One ravnodušno zure u moje žuto , izrezbareno lice. Kao da to pred njima, leži u kovčegu stara olinjala skitnica, a ne njihov istrošeni otac.
Pored mene nema ni mog sina jedinca, sa čijim se načinom života nikada nisam slagao. On sada živi u nekoj pustinji i daleko je od kuće.
Ne znam kako bi se on ponašao, da je slučajno, tu pored mene? On je odavno prestao da misli! Prestao je i da govori! Posljednji put, kad je odnekud, dolutao kući, lićio je na umornog, izgladnelog psa! Jadni moj sin!...
Kad sam pokušao da mu razumno predočim neke stvari, on me je ošamario! Ako do sada nije u nekom od zatvora, mora da se leči u nekoj od ludnica.
Evo, pristižu najamnici sa tihom pesmom na usnama. I sa vidljivom setom u očima. Mesečeva prašina prekriva njihova znojava lica. Stoje pored mene sa šakama zabodenim u grudima.
Čujem neke tupe udare? To isluženi predradnik Gabriel, lupa vrhom štapa po poklopcu. On to daje znak da će me uskoro zaklopiti. Moja vesela udovica, brza kao furija, donosi iz kuće, čekić i šaku gvozdenih klinaca. Gabrijeg se pobožno krsti i nepogrešivo prišiva poklopac za naćve...
U hrastovom šumarku, grob su mi već ukoso iskopali pijani grobari. Mesečina je i ja na dno groba vidim, splet žila obližnjeg drveća. Čujem kako sa zemljanih zidova uporno sipa vlaga.
Spuštaju me, na vlažno dno, u blato. Bubnjaju grudve zemlje po poklopcu...
Gore se više ne čuje ništa!...
Svi su otišli!...Svaki put ima svoj kraj, pre ili kasnije, uvek do njega stižeš...
Dole, ispred moje kuće, gori crvena kao krv, sitna vatra. Smrdi zapaljena moja odeća i obuća. Razgorevaju se još neke stvari, moje sitnice, koje su mi godinama za života pripadale.
Kad čovek stigne do kraja svog puta, oni koji ostaju za njim, potrude se da od njega, ništa ne ostane na zemlji. Ubrzo potom svi ga zaborave!...





Posjeta : 1798