0
Priča sedmice
Šešir

    Djevojka je kao i obično bila gladna. Nije smjela napustiti svoju tezgu. Sjedjela je na stepeniku, iznad kojeg se izdizala građevina, kafana. Upoznala je dosta vrsta karaktera i uživala je dok bi posmatrala svakakve gluposti koje čovjek može da napravi. To bi joj odvlačilo pažnju i ona bi zaboravljala na glad. Bila je naviknuta na prazninu koja je popunjavala čitavu njenu figuru.

Prišao joj je i zatražio kutiju ronhila. Izvadila je ruku iz džepa i pružila mu. Dok joj je davao novac, rekao je:
- Imate lijepe ruke, nemojte dopustiti da se unište.
- Neću.
- Gdje živite? U kojem vremenu?
Svako drugi bi se začudio ovom pitanju, ali ne i ona.
- Živim u Grčkom klasičnom periodu.
- Dakle, 7. vijek prije nove ere, interesantno. Ja živim u ovom 21. vijeku i uopšte mi se ne sviđa – rekao je.
- Pa nemojte ako ne želite.
- Hvala Vam i čuvajte prste. Doviđenja.
I otišao je. Kada se vratila kući namazala je ruke pomadom. Dok je glancala šaku sjetila se kako je čovjek glancao burmu. To nije bio niko bitan, ali ona se zagledala u obrtaje zlatnog kruga. Bila je to ona prava neiskusna burma. Zamišljala je na njoj neke natpise, hijeroglife, kojih naravno nije bilo, ili možda jeste?Ja sam sveznajući narator pa ću vam reći, nije bilo nikakvog natpisa, a taj čovjek je bio nedavno oženjen. Nije ona gledala u njega jer joj se svidio, već sjetite se, zavaravala je glad.
I tako se vratio onaj moderan čovjek 21. vijeka ali je nije pozdravio već je šeširom naglasio da ju je primjetio. Djevojka se zagledala u taj šešir, to ne nosi čovjek ovog vijeka, ali on ga je imao. Bilo bi možda dosadno da kažem zašto ga je nosio, neka ostane na ovome. I tako je jednog, ne baš tako hladnog dana on došao ponovo za kutiju „ronhila“.
- Dobar dan gospođice.
- Dobar dan, gdje vam je šešir?
- Sada nosim štap.
- A zašto nosite šešir i šta će Vam taj štap?
- Ma nije bitno, kutiju „ronhila“, molim.
Veoma čudna stvar bila je što bi ona prilikom njegovog pojavljivanja uvijek posjećivala Atinu i VII vijek. Bila je zaljubljena ali ne u njega, već u taj štap i šešir. Nije tačno znala razlog, jer je to nije spajalo sa Grčkom. Ipak...
Kada ga je sledeći put vidjela, rukom mu je naglasila da dođe.
- Jel mogu da Vas zamolim nešto?
- Da, recite.
- Mogu li da dobijem Vaš šešir?
- Kako da ne, uzmite ga na poklon. Ja ionako sjutra idem.
- A gdje, ako mi možete reći?
- U Staru Grčku.
- Lijepo se provedite i evo Vam kutija „ronhila“.
- Hvala, ali tamo mi neće trebati.
Djevojka je kao i obično bila gladna. Nije smjela napustiti svoju tezgu. Sjedjela je na stepeniku, a iznad nje se izdizala građevina, kafana. Ali nije više prodavala „ronhil“ i nije osjećala toliku prazninu. Zaboravila je na proučavanje karaktera i onako su bili jadni. Nosila je šešir na glavi i zamišljala je da je u Grčkoj. A lijepo joj bješe u Staroj Grčkoj, čak se i srela sa gospodinom. Zajedno su provodili vrijeme kod grčkih seljaka. Nosila je čudnu odjeću koja je dolikovala nekom srednjem staležu. Bješe joj vrijeme savršeno ispunjeno i ona ga je cijenila. Čak se i udala za onog gospodina i to na kritski tradicionalni način u njihovoj nošnji. Nosila je haljinu koja joj je stezala struk do same granice, grudi su joj bile obnažene, a kosa spuštena. Čak je i zmiju pustila niz tijelo u nekoj igri sa djevojkama. Bila je to srećna gospođica jer je putovala kroz vrijeme i uživala je u svemu što su pružala ova dva doba. U 21. vijeku je još jednom srela onog gospodina, ali mu se nije obratila. Ona ga je već imala u Grčkoj i to kao muža. On je prišao djevojci i nije pitao ništa, već je samo dodirnuo šešir. Tu su se razumjeli dobro, a od tada se nisu vidjeli. Osim u Staroj Grčkoj, živjeli su srećno na Kritu. Bili su dobri moreplovci i bavili su se trgovinom.




Magdalena Vasović

Posjeta : 1815