Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

2
Priča sedmice
Djevojka na papiru
Noć se prostirala ulicama, a planine su već odavno bile zarobljene u mraku. Spokojna noć, a duša prolaznika uznemirena. Nije sve ni tako sjajno, sve jeprolazno pa i on sam sebe zove prolaznikom. Do te noći mislio je da svako oko ima sjaj dok se rukuje sa srećom ali odmah nakon toga postaje obično, vraća se na posao i otkriva dušu. A duše su nečiste grube, osjetljive jedino onda kada ih druga još grublja nadjača. I sve je bilo tiho i spokojno, vazduh je mirisao na laž. Lažna istina, lažni ljudi, lažni sjaj. Nastavio je da prolazi i posmatra, nastavio je da uživa i da se istovremeno gadi. Koračao je polako i teško, uvijek isto, održavao je ritam. U jednom trenutku pogledao je u nebo i primjetio kako mjesec raspoređuje zvijezde po nekom hijerarhijskom redu. Da, baš u tom trenutku je ugledao svjetlost. Tu, iznad svih, carovala je ona. Djevojka na bilbordu. Prolaznik se primakao njenom dvoru i u njemu se stvorilo poštovanje. Poklonio se djevojci i nastavio je da gleda u velike, tamne oči. Nikada nije vidio tako nešto, stajao je i plašio se prizora. - Ona ima moć – mislio je. –Da li je lažan taj sjaj, da li će trajati? Odlučio je da sjedne naspram bilborda i da je posmatra. Izgledala je stvarno, božanstveno, imala je oštar pogled, čvrst autoritet, ljepotu prije svega. - Ona jedino nije lažna, ona je napravljena tako da njen sjaj neće nestati, da njen glas nikada neće reći ništa grešno, njen život je stvaran i istinit. A njena sudbina određena. Ona će biti tu zauvijek i njene oči se neće promijeniti. Ona će biti kraljica svijeta. Da, baš ona... Svojim štapom tapkao je u mjestu, kovao misli u kojima je vladala ona, njena istinitost i vječiti sjaj. On nije želio da upozna, iako je znao da postoji, tu stvarnu djevojku. Prolaznik je vjerovao samo u boginju sa papira. Ona je imala sve što niko neće imati i to joj se ne može uzeti. Prolazili su dani, on je stajao kraj bilborda i razgovarao sa djevojkom, kupovao bi joj ruže i ostavljao ispod trona. Volio je sve kod nje, ali najviše sjaj koji ne prolazi. Taj sjaj očiju. U jednoj od svojih priča napisao je: „Ona nema tijelo, nema dušu. Ona nema ništa. Ali baš zbog toga je ona jedina istinita, sve je ostalo lažno. Sam život je lažan. Samo njen nije. Ona stoji iznad svih i njoj ne treba hrana. Njoj ne treba čak ni vazduh. Ljepota koju ima je neviđena, čini se nestvarna. Ali što je najbitnije, njen sjaj u očima, divnim krupnim očima, je vječan. Kada me gleda ne trepće, nikada se ne pomjera. A mene je baš toga strah, zato je volim i poštujem. Zato klečim pred njom. Sve je lažno, jedino ona nije. A ponavljam ona nema tijelo, nema ni dušu.“ Sanjao ju je često, gotovo svaku noć, ali tada bi je mogao osjetiti i fizički. Nije volio takve snove i budio bi se nezadovoljan. Jer, smatrao je, ona jedino ovako može biti vječna, kada je u svom dvoru iznad svih, kada joj sunce daje svjetlost i zato njene oči nikada ne prestaju da pružaju zrake. - Sjutra će padati kiša, rekli su na televiziji – reče njegov prijatelj dok su pili kafu u lokalu naspram velikog bilborda. Čovjek osjeti neki neshvatljivi strah zbog te informacije. Ustao je sa stolice i brzim koracima otrčao je do svoje boginje. Kada joj se primače odmah osjeti da ga onaj, njemu dobro poznat sjaj, dodiruje. - Ne, ona neće nestati. Njoj ništa ne može nauditi. Ona je vječna. Sve je ostalo lažno – pomisli u sebi i drhteći pomilova stub bilborda. *** Kiša je tog dana padala jako. Bog je konačno odlučio da spasi ljude suše. Svi su se radovali, svi osim njega. Ipak nije osjećao uznemirenost, ubijedio je sebe da će ona ostati tu i živjeti istinito, imati sve a ne osjećati ništa. Dok je radio na poslu mislio je na boginju. Nestrpljenje se granalo i dostizalo velike visine ali morao je čekati. Morao se strpiti i preživjeti preostalih pet sati radnog vremena. Kada je sat otkucao 18 časova, on uze jaknu a zaboravi kišobran. Išao je putem koji vodi do bilborda, već na prvom semaforu je bio mokar do kože i kapi hladne kiše ledile su mu vrat a zamagljivale oči. Često bi ih trljao ne bi li bolje vidio, želja za nastavak mu je davala smisao da će vidjeti nju i njen sjaj će ga vratiti u normalu. - Prijatelju, - reče prolaznik i zaustavi ga. - O, dobar dan. - Pa gdje ideš tako bez kišobrana? Dođi, stani ispodmojeg, jako pada danas, da vidiš samo kakve su se nesreće dogodile kod onog našeg lokala. Znaš, kod onog gdje stalno idemo. On ne stade pod kišobran već uze vazduh i sav preplašen upita za nesreće. - Ma, onaj bilbord preko puta je srušio grom i sada on zauzima veći dio ulice. Ne može se proći. Čovjek kada ču ovo otrča do svoje carice i zaboravi na zamagljene oči i užasno hladan vrat. Nekolicina ljudi stajala su kraj bilborda i pokušavala da ga pomjere. On se probi kroz gužvu i njegove oči vidješe još goru nesreću. Ona je ležala na podu, tu ispod svih. Sjaja nije bilo, oči su joj bile izmrvljene i uništene. - Ne, pa to ne može biti. Kako? Pa ti si jedino stvarna, tvoj sjaj je vječit! Ljudi se raziđoše a on osta kraj svoje boginje. Kiša je padala sve jače i uništavala papir sa bilborda. Uništavala je nju. Odjednom se sve pretvorilo u smežurani papir i ona prestade da postoji. Nije vjerovao, nije htio da povjeruje. Duša mu se nalazila u istom stanju kao i plakat. Pretvorila se u pihtijastu masu koja će brzo iščeznuti. U jednoj od svojih priča napisao je: „Vjerovao sam da će ona carovati i da će svima dokazati da je istinita. Njen sjaj, onaj sjaj koji ljudi imaju jedino onda kada se rukuju sa srećom, imala je svakodnevno. Ipak i dalje mislim da je jedino ona bila suprotnost ovom lažnom životu, jer kada je počeo da nestaje sjaj nestala je i ona. Ne može živjeti bez njega, ona ga nikada neće imati ponovo. A i sama je znala da ne smije biti lažna pa je zato prestala da postoji. I neće se vratiti, stopila se sa istinom.“
Magdalena Vasović Posjeta : 1844